"Od Vardara pa do Triglava veliki se revizionizam odigrava slave Pavelića - Aćifa - Dražu - Ljotića, sve sa kolaboracionističke strane omalovažavaju i preziru narodne partizane Drugi uzdižu Tita i partijsko-birokratsku strukturu narodni partizani su ginuli za slobodu, a ne za partijsku ili kakvu drugu diktaturu dole svi neprijatelji naroda i slobode, dole svaki totalitarizam, neka se celim Balkanom pesme ore, smrt fašizmu živeli PAOK i Partizan" (poslao jedan od posetilaca stranice) ***** Djeca su zaražena revizionizmom (Povjesničar Hrvoje Klasić, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) [...] Također, mora se znati da sve nove tajne službe u svijetu, nakon pada jednog režima, preuzimaju dio starog obavještajnog kadra. Slažem se da nije ugodno znati kako među nama šeću ubojice, ali mislim da je još gore saznanje da su među nama na slobodi i oni koji su pobili obitelj Zec, koji su ubijali civile po Sisku i Osijeku i mnogi drugi njima slični. [...] * Sve to na koncu služi da bi se stavio znak jednakosti između fašizma ili nacizma i socijalizma, odnosno komunizma? Ne samo u nas: za europski Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima izabran je datum sporazuma između Hitlera i Staljina, baš kao da se svjetski liberali i demokrati nisu već prije Staljina uspijevali privremeno sporazumjeti s Hitlerom. - Revizionizam je u Hrvatskoj na snazi već preko dva desetljeća. Nažalost, radi se ista greška koja se radila nakon 1945. godine. Nema sumnje da je jugoslavenska historiografija bila velikim dijelom ideologizirana i tendenciozna, da su neke dobre stvari prešućivane, a neke loše iskrivljavane. Međutim, trebali smo zato naučiti da jedno demokratsko društvo to sebi ne bi smjelo dopustiti. Umjesto toga, samo smo proglasili bijelima one koje je komunizam smatrao crnima i obrnuto. Čak i kad se radi o ekstremima, dakle, a to je skandalozno. Ustaški zločinci postaju tako idealizirani romantični junaci, borci za slobodnu Hrvatsku. Francetić i Luburić odjednom su pozitivci. Nedavno su mi na jednom predavanju, a neću reći gdje je to bilo, neki studenti rekli da nema dokaza da je Crna legija počinila ijedan zločin. Oni misle da su jedini dokazi knjige Dedijera, Đilasa i sličnih. To je krajnji efekt revizionizma, kad vam djeca počnu tvrditi tako nešto. [...] * I što ste rekli tim studentima, gdje su pravi dokazi? - Pozvao sam ih da dođu kod mene u Sisak, da ih upoznam s tzv. kozaračkom djecom. Ima ih još na životu, naravno, to su danas starci, ali je neporecivo da su njihove sudbine posljedica ustaških zločina na Kozari. Većina njih, kojima su ustaše pobili roditelje i koji su kao siročad dovedeni u Dječji dom u Sisku, pomrla je tamo u groznim uvjetima. Dio je razdijeljen po hrvatskim obiteljima, ali se i danas zna da su to kozaračka djeca. Zato se moramo boriti protiv revizionizma, kao i relativizma. Pitao sam studente znaju li oni tko su Maksovi “mesari” iz one pjesme i znaju li što znači to “mesarenje”. Vjerujte, u puno slučajeva nemaju pojma. Stavljanje znaka jednakosti između partizanske osvete nakon Bleiburga i svega onoga što su radili ustaše tokom prethodne četiri godine očito jako dobro funkcionira. * Premda je u jednom režimu zločin bio strukturno sistematiziran i zadan već doktrinarno-teorijski, a u drugom je bio strukturno ekscesan? - Apsolutno. Komunistički temeljni dokumenti nemaju poziv na istrebljenje drugih rasa, vjera i naroda, nego zagovaraju jednakost i jedinstvo, dok se temelji ekstremne desnice uvijek drže na takvoj mržnji prema drukčijem. NDH otvoreno nije trpjela nikoga – barem ne u svojim granicama – osim Hrvate koji su bili katolici i pritom su se morali politički slagati s takvom ideologijom. Doktrinarno su to različiti režimi, kao što kažete, a to svakako ne znači da ne treba istraživati zločine nakon Bleiburga. Ali poistovjećivanje toga s dimenzijama ustaškog zločina jest revizionizam. Što ide u prilog režimu koji je četiri godine držao koncentracijske logore, ubijao na desetke tisuća nevinih civila itd. Razumijem one čiji su sinovi ili braća mobilizirani potkraj rata i koji su nakon Bleiburga stradali zaista nevini. Njima utjehe nema, ali ni oni svi ne razmišljaju isto, ne uspoređuju ta dva režima jednako. * Tome u prilog ide i kriminalna “nacionalna” Wikipedija, o kojoj se posljednjih dana puno govori, s njezinim tretmanom npr. Francetića i Luburića, koje ste i vi spomenuli? - Zanimljivo je da se digla tolika buka oko Wikipedije, a godinama imamo knjižare pune naslova koji vrve radikalnim revizionizmom. Ali mladi sve manje čitaju knjige, radije se informiraju na internetu, gdje ima portala na kojima se otvoreno veliča ustaštvo. Ima i takvih novina, no internet je specifičan. Određeni kolumnisti posvećeni su upravo toj revizionističkoj zadaći umivanja ustaškog pokreta i zločina. U svemu tome Wikipedija ima posebno mjesto, a moramo znati da je ona danas već praktički neizbježna, kao izvor za učenje. Studentima je i sam ponekad preporučujem, ali se držim onoga za što znam kako je uređeno, i nikad to nije neka hrvatska stranica. Savjetujem ih da provjere reference, da uzmu u obzir izvore, ali da ni tad stvari ne uzimaju zdravo za gotovo. No kultura razvijena na copy-paste osnovama rezultira proizvoljno napisanim tekstovima, gdje se lako u opticaj provuku i slučajevi kao što su oni na hrvatskoj Wikipediji, vezani uz ustaštvo. Zato je ona popularnija od npr. knjige Joze Tomaševića koja govori o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji i koja ima tisuću stranica. I sve bi se to moglo riješiti zakonski, jer postoje zakoni koji predviđaju represiju zbog takvog revizionizma, ali ostaje problem društva u kojem mladi ljudi, sistematično manipulirani, neće tako lako shvatiti što točno nije u redu s veličanjem ustaštva. Znate, nije problem u onome što je napisano, nego u onome što je prešućeno. Francetića i Luburića možemo opisati kao borce za hrvatsku samostalnost i to nije netočna tvrdnja. Ali ako se na njoj zaustavimo, radi se o falsificiranju prešućivanjem, jer su se oni za tu samostalnost borili ubijajući nevine. Tako je i s Bleiburgom, nakon kojeg su ljudi ubijani bez suđenja, no treba znati da je uglavnom bila riječ o ustašama, koji nisu položili oružje na kraju rata, kao što su napravili Nijemci, ustašama koji su četiri godine gradili državu na sustavnom, ozakonjenom genocidu. Bleiburg pak nije bio sistemski produkt komunističkog režima u nastajanju, nego osveta koja pritom čak i nije predstavljala specifikum Jugoslavije, jer su se i gore od toga ponašali pobjednici u nekim zapadnoeuropskim zemljama, npr. u Francuskoj. [...] novossti/2013/09/djeca-su-zarazena-revizionizmom/
Posted on: Wed, 25 Sep 2013 11:30:11 +0000