Analizirajući geopolitičku dimenziju sirijskog sukoba, poznati - TopicsExpress



          

Analizirajući geopolitičku dimenziju sirijskog sukoba, poznati američki istraživač i novinar, Vilijam Engdal, postavio je pitanje: Šta veže Izrael, Tursku i Katar s jedne strane, protiv Asadove Sirije, Irana, Kine i Rusije s druge strane? Jedan od odgovora je – energetska geopolitika. Engdal, čije analize uvek prožima energetska dimenzija problema, smatra da je nužno u svim geopolitičkim procenama u obzir uzeti energetska pitanja – od proizvodnje, kontrole, isporuke, pa sve do cena energenata. Prvo što Engdal ističe jeste važnost prirodnog gasa kao energenta 21. veka. Činjenica da je prirodni gas u odnosu na ostala fosilna goriva, najčišći izvor energije, on u Evropi, posebno u Nemačkoj, u procesu proizvodnje struje, počinje zamenjivati nuklearnu energiju i termoelektrane na ugalj. Termoelektrane na gas manje zagađuju okolinu od onih na ugalj, dok se smatraju sigurnijim od nuklearnih, posebno nakon katastrofe u Fukušimi, nakon koje je zavladao talas protesta protiv nuklearne energije. S obzirom da je ekonomska cena korišćenja gasa dramatično niža nego korišćenje vetra ili drugih alternativnih oblika energije, gas ubrzo postaje sve traženiji u Evropskoj Uniji, najvećem svetskom tržištu gasa u nastajanju. Otkrića velikih polja gasa u Izraelu, Kataru i Siriji, u kombinaciji s pojavom Evropske Unije kao potencijalno najvećeg svetskog potrošača prirodnog gasa, stvaraju dodatno stanje napetosti u regiji, što rezultira sadašnjom sirijskom krizom. Sirijska vlada preferira odnose s Iranom i Rusijom, i s njima takođe teži kooperaciji na novootkrivenim poljima gasa. Daljnje jačanje odnosa između ovih država ne odgovara strateškim interesima Vašingtona i njegovim regionalnim saveznicima. Katar, koji raspolaže ogromnim novčanim sredstvima aktivno učestvuje u finansiranju sirijskih pobunjenika, preko kojih teži steći pristup razvoju i eksploataciji sirijskih polja gasa. Izrael je pak već počeo s projektima razvoja na gasnim poljima Tamar i Levijatan, pa im iz te perspektive odgovara trenutna situacija u Siriji koja onemogućava razvoj, u budućnosti konkurentnih gasnih polja. Daljnje jačanje iranskog uticaja u Siriji, kao i jačanje same Sirije nikako ne odgovara Izraelu, ali Izraelu ne odgovara ni suprotan scenario prema kojem bi pobedili pobunjenici, što bi ojačalo Muslimansko bratstvo koje bi onda imalo razgranatu mrežu uticaja od Egipta, Jordana, Turske, Katara i Sirije. Izraelu odgovara status quo, a to je haos, zato treba očekivati da će Izrael podupirati obe strane u sukobu, samo da produži sukob. Engdal čak razmatra da bi se Izrael u budućnosti mogao svrstati uz tzv. rusko-sirijsko-iračko-iranski gasni konzorcijum, ako bi se osetio previše ugroženim od mreže koju širi Muslimansko bratstvo. Da situacija bude složenija, novootkrivena gasna polja u Izraelu i Siriji nisu glavni uzrok svih ovih događanja. Glavni uzrok su ipak gasne transportne rute, tj. pre svega projekt gasovoda Iran-Irak-Sirija. U julu 2011. godine, dok je operacija destabilizacije Asada bila u punom jeku, vlade Sirije, Irana i Iraka potpisale su istorijski sporazum o izgradnji spomenutog gasovoda. Predviđeno je da će gasovod koštati 10 milijardi američkih dolara, i da će trebati tri godine za njegovu izgradnju. On će se protezati od gasnog polja Južni Pars u Persijskom zalivu, do Damaska u Siriji, a produžetak na Mediteran, odakle bi se iranski i sirijski gas transportovao prema Evropi, izlazio bi u sirijskoj luci Tartus gde se nalazi ruska pomorska baza, a spominje se i Liban. Ovaj gasovod već sad nazvan „šiitski“ – od šiitskog Irana, preko većinski šiitskog Iraka, do Asadove Sirije u kojoj šiiti drže ključne poluge vlasti, znatno bi povezao i ojačao ovaj blok, kao što bi i drastično povećao njegov uticaj na Evropu. Katar se svrstao protiv ovog projekta, te ga aktivno teži sprečiti, kao i sve ostale države s jakim uticajem Muslimanskog bratstva. Značajna je i sama pozicija gasnog polja Južni Pars, najvećeg gasnog polja na svetu, koje se nalazi u središtu Persijskog zaliva, te je podeljeno između Katara i Irana. Katar bi u slučaju pridruživanja gasovodu dobio mogućnost da svoj gas izvozi kopnenim putem, što im trenutno onemogućava Saudijska Arabija koja je odbila zahteve Katara da se izgradi gasovod kojim bi katarski gas išao preko saudijske teritorije dalje prema Mediteranu. Katar trenutno sav svoj gas izvozi preko LNG tankera, dakle pomorskim putem, a svetsko LNG tržište nalazi se u stanju zasićenosti, pa Katar ne može povećati izvoz vlastitog gasa oslanjajući se jedino na upotrebu te tehnologije. Usprkos svemu ovom, zbog pritisaka Muslimanskog bratstva i Sjedinjenih Američkih Država, Katar je umesto saradnje s Iranom izabrao konfrontaciju, a Sirija je trenutno njihovo glavno bojište. Ne čudi, ako znamo da se u Kataru (Doha), nalazi američka središnja vojna komanda za Bliski Istok. Turska se u ovoj situaciji teži nametnuti kao glavno energetsko čvorište kroz koje bi prolazili naftovodi i gasovodi prema Evropi. Ovo se ne odnosi samo na naftu i gas iz Persijskog zaliva, već i na energente iz Kaspijske regije, pa i Rusije. Svaki cevovod koji zaobilazi Tursku za nju je neprijateljski, ovo se odlično odražava na primeru destabilizacije Sirije, gde Turska uz Katar igra odlučujući ulogu. Erdogan i vođe navodnih sirijskih pobunjenika Turska i Katar imaju u planu gasovod Katar-Irak-Turska-Evropa, ali ovaj projekt znatno zaostaje za gasovodom Iran-Irak-Sirija, te po pitanju njegove realizacije nisu potpisani nikakvi sporazumi. Rusija ima svoj ekonomski interes u kooperaciji na razvoju sirijskih gasnih polja, kao što je već spomenuto. Što se gasovoda Iran-Irak-Sirija tiče, postavlja se pitanje njegove konkurentnosti ruskom gasovodu Južni tok. Sam gasovod Iran-Irak-Sirija, direktan je konkurent gasovodu Nabucco, čiju izgradnju toliko guraju Sjedinjene Američke Države. Šiitski gasovod bi dodatno zakomplikovao ionako neizvesnu sudbinu Nabucca, što bi poremetilo američke i turske planove u Kaspijskoj regiji (Azerbejdžan,Turkmenistan) i Bliskom Istoku (Irak). Vrlo je moguće da Rusi na gasovod Iran-Irak-Sirija gledaju kao na alternativu Nabuccu, pa će i dalje podupirati Siriju i Irankako bi sprečili planove Sjedinjenih Američkih Država koje zajedno sa svojim regionalnim saveznicima aktivno rade protiv ruskih interesa. Ovu ionako složenu temu dodatno komplikuje pitanje budućih naftnih ruta, kao i ponovno otvaranje starih, kao što je npr. naftovod Kirkuk-Baniyas koji je iračku naftu transportovao do sirijskog grada Baniyas u oblasti Tartus. Naftovod je izvan funkcije od američkog napada na Irak 2003. godine. Treba očekivati je da će pitanje novih gasnih i naftnih ruta izazivati daljnje napetosti u regiji. Pitanje snabdevanja energijom ključno je pitanje stabilnosti neke države, u ovom slučaju pitanje snabdevanja Evrope predstavlja bojište raznih strana koje se bore za profit, veći uticaj ili dominaciju. Turska je glavni faktor finansiranja i iniciranja haosa u Siriji koji može izrasti u sukob svetskih razmera Već neko vreme poprilično je jasno kako konflikt u Siriji nije „narodna revolucija“, već kako je veliki broj boraca – domaćih i stranih – plaćen od strane stranih sila, što ujedno znači, bar delimično, da se zapravo bore za konkretne interese tih zemalja. Uprkos činjenici da sirijske vlasti već mesecima ističu kako se sirijska vojska bori protiv plaćenika, u poslednjem razgovoru za AFP“ pobunjenici“ su otklonili svaku dilemu i priznali da dobijaju platu i naveli i konkretne iznose. Prema izveštaju, obični borci dobijaju mizernih 150 USD za ratovanje protiv sirijske vojske, ali, kako i sami ističu, i te svote su im neophodne kako bi mogli prehraniti svoje porodice. Nakon više meseci borbe u Alepu, pobunjenici su ovih dana počeli dobijati svoje prve obećane plate. Na prostorima Alepa koji su pod njihovom kontrolom, pobunjenici su se okupili oko pukovnika Abdula Salama Humaidija – dezertera iz sirijske vojske koji je prešao na stranu pobunjenika. Daju mu svoje ime, a Humaidi – nakon što proveri da li se nalaze na popisu – isplaćuje im „zasluženu“ platu u gotovini, i to u američkim dolarima, prenosi AFP. „Revolucionarna vojna veća distribuiraju mesečne plate borcima, naročito na prvim linijama fronta“, potvrdio je Humaidi. Trenutno plata za sve iznosi 150 USD, ali to bi se eventualno moglo promeniti u budućnosti, poručeno je borcima. Humaidi nije želeo reći od kuda novac tačno stiže, ali neki drugi pripadnici pobunjenika bili su otvoreniji po tom pitanju. „Vojna veća distribuiraju plate, uz katarsku pomoć… 150 USD mesečno za svaku osobu koja se nalazi 2 meseca na popisu“, istakao je Haji al-Bab, komandir pobunjeničke Tawhid brigade. Komandir brigade Saqur al-Sham, Ahmed Arur, navodi kako „međunarodna asistencija i trgovci iz redova opozicije“ isplaćuju plate pripadnicima Slobodne Sirijske Vojske (FSA). Sheikh Mahmud Mujadami, zapovednik pobunjeničke brigade Halab al-Shahbaa, ističe: „izvor novca je Turska, Zalivske zemlje, Islamske zemlje“. Neki od pobunjenika koji primaju platu, kao Mohamed al-Naser, ističu kako im je novac pomogao oko izdržavanja porodice, prenosi AFP. Ukoliko su ove informacije koje ističu komandanti pobunjeničkih brigada tačne, jednostavnom matematikom možemo zaključiti da države anti-sirijske koalicije, kao što su Katar i Turska – direktno prozvane u ovom izveštaju – mogu sa svega 1,5 milion USD angažovati 10,000 plaćenika. Ukoliko uzmemo u obzir da rat u Siriji direktno finansiraju naftom bogate arapske monarhije, jasno je kako je za njih svota od 1,5 milion USD samo kap u moru bogatstva na kojem leže. Na taj detalj osvrnuo se i sirijski predsednik Bašar al-Asad sredinom septembra u razgovoru za list Al-Ahram i istakao: „Odjednom su ugledali novac u svojim rukama nakon dugog perioda siromaštva i sada misle kako će novcem kupiti istoriju“. Jedno je ipak sasvim sigurno, komandni centar svih operacija protiv Sirije nije ni u jednoj od zemalja antisirijske operacije. Jasno je da neko drugi diktira uslove ovim zemljama i daje im organizacionu podršku. Znamo da je NATO operacijski organizator cele akcije a iza njega stoje mnoge zemlje ne samo SAD, u prvom redu Francuska, Britanija i Nemačka. Tu opet dolazimo do zaključka da ustvari krupan kapital u rukama moćnika kreira mapu sveta, a da su tu pojedine zemlje samo izvršioci naloga.
Posted on: Tue, 10 Sep 2013 20:41:13 +0000

Trending Topics



Recently Viewed Topics




© 2015