BUNJEVAČKIM HRVATIMA I BUNJEVCIMA MANIPULIRAJU SVE VLASTI Kroz povijest se redovito afirmirala asimilacija, a zanemarivala integracija hrvatske etničke zajednice. Od 1971. godine do danas možemo sustavno pratiti kontinuitet pada broja autohtone hrvatske zajednice u Srbiji. Podvojenost između bunjevačkih Hrvata i Bunjevaca , plod je stalne manipulacije ovdašnjim hrvatskim življem od strana svih režima. IDENTITET ETNIČKIH MANJINA Stradanje židovske etničko-konfesionalne manjine u svim europskim zemljama koje su se našle pod kontrolom Hitlerovog Trećeg Reicha, prinudio je demokratske države da fenomenu etničkih, vjerskih i rasnih manjina pristupe na krajnje ozbiljan način, kako se slično nikada više ne bi ponovilo. Na žalost, i nakon stravičnog iskustva Drugog svjetskog rata stradanja manjina u mnogim državama nisu zaustavljena. Nakon završetka Drugog svjetskog rata formiran je OUN. Ova međunarodna organizacija suočava se s problemom manjina, shvatajući da njihov položaj treba politički i pravno situirati, kako bi se izbjegla asimilacija i diskriminacija, ali i mogućnost manipuliranja manjinama, bilo od države matičnog naroda, bilo od strane države većinskog naroda, odnosno kako bi manjine prestale biti remetilački, a postale čimbenik suradnje. Pod državom većinskog naroda mislimo na državu u kojoj manjina živi skupa sa većinskim narodom i koja je stvarna domovina njezinih pripadnika. Pod državom matičnog naroda, pak, mislimo na državu u kojoj živi narod čiji je dotična manjina etnički ogranak nastao iseljavanjem ili formiranjem političkih granica. S većinskim narodom manjina dijeli domoljublje, a s matičnim narodom rodoljublje. Postoje etničke manjine koje nisu ogranci, odnosno nemaju svoj matični narod. Poseban su fenomemen etničke manjine koje nisu dijaspora, jer su u manjinski položaj dospjele stvaranjem međudržavnih granica koje su ih odvojile u državno - pravnom smislu od njihovih naroda. U takvom su položaju: Mađari u Rumunjskoj ili Sekelji, zatim Sudetski Nijemci, Pavolški Nijemci, Šveđani u Finskoj, Rusini u Slovačkoj, Mađarskoj i Poljskoj, Lemki u Poljskoj, Turci u Bugarskoj i Moldaviji, Albanci u Makedoniji, Hrvati u Srbiji. Najznačajniji hrvatski stručnjak za pravnu problematiku etničkih manjina, prof dr. Budislav Vukas je 1978. godine iznio svoju definiciju: "Društvene se grupe mogu, prema raznovrsnim osobinama njihovih predaka podijeliti u manje grupe. Brojčani omjer osoba koji na temelju neke podjele (na primjer prema materinskom jeziku) svrstavamo u podgrupe, često je takav da se nasuprot jednoj većinskoj podgupi poljavljuje jedna ili više manjinskih podgrupa. U tom slučaju govori se o manjini i većini.( ... ) Za svaku pojedinu manjinu možemo procijeniti da li je opravdano da je nazovemo nacionalnom, narodnom ili plemenskom manjinom.” Etničke manjine se djele na autohtone i neautohtone. Autohtone, ili kako se često nazivaju nacionalne manjine, izrazito se razlikuju po političkom priznavanju ili nepriznavanju njihovih manjinskih prava u državi u kojoj žive. Pitanje integracije ili asimilacije traje koliko i povijest pojedine etničke manjine. Kroz povijest se redovito afirmirala asimilacija, a zanemarivala integracija. Pod integracijom podrazumjevamo koegstitenciju većinskog naroda i etničkih manjina unutar jedinstvenog državnog prostora, a u sklopu zajedničkih i posebnih potreba i interesa.U praksi, to znači, da država većinskog naroda prihvaća manjine na bazi potpunog uvažavanja njihovog etničkog identiteta. Manjine prihvaćaju zajedničku domovinu i obvezu borbe za njezin napredak, čuvajući svoj materinski jezik i kulturnu baštinu, razvijajući svoju duhovnu nadogradnju i produbljujući historijsku svijest. Integracija zahtijeva i pravnu situiranost, a isključuje etničke rezervate. Svođenje bitisanja manjina na njihov folklor i tradiciju oblik je asimilacije. Europska iskustva otkrivaju i duhovne rezervate u koje se uguravaju manjine. Asimilacija se skriva pod plaštom demokratskih sloboda. Teorija nemogućnosti da se etnički individualitet manjina sačuva u urbanim sredinama i megapolisima ne stoji na znastvenim temeljima. U uvjetima realizirane integracije pripadnik manjine nema potrebu da se odriče svoje etničke zajednice te da se deklarira kao član većinskog naroda. Pod asimilacijom podrazumijevamo utapanje etničke manjine u većinsku naciju postupno, a zatim i potpuno napuštanje materinskog jezika, vlastite kulture i historijske svijesti. Dakle, radi se o odnarođivanju. Asimilacija je oblik nasilja, a manifestira se na razne načine. Najgrublji oblik asimilacije je onaj koji se sprovodi represivnim metodama. Ovaj oblik asimilacije još nije nestao iz prakse pojedinih država. Pored nasilne javlja se i "spontana asimilacija". Ovakav vid asimilacije opravdava se urbanizacijom, industrijalizacijom, raspadom ruralnih zajednica, utjecajem mas-medija. Prema zagovornicima ove asimilacije smatra se prirodnom pojavom nestajanje etničkih manjina zbog navedenih procesa. U državama gdje se ona sprovodi građani su zakonski potpuno ravnopravni, a pripadanje manjini uključuje se u njihove lične slobode. Manjine se spominju i u najvišim zakonskim aktima, ali bez uvaživanja činjenice da se radi o etničkim kolektivitetima. Time se u praksi usporava stvaranje etničke elite, obrazovni sistem se ne prilagođava specifičnostima manjine, a veze s matičnom državom se sputavaju. Mogućnosti služenja materinskim jezikom svode se na formalnost. U isto vrijeme pomažu se manjinske folklorne grupe, pjevačka društva, etnogtafski muzeji.... Duhovni horizont manjine ostaje na nivou tradicije, uklopljenost u matični narod postepeno se gubi, jezik većinskog naroda postaje jezik komunikacije i pripadnika manjine. Na kraju, članovi manjine gube svoju historijsku svijest, duhovno i emotivno srodstvo s ostalim pripadnicima svoje etničke zajednice. Oni sebe ne uspijevaju pronaći u kulturi svoga naroda; književni jezik postaje im problem, a povijest vlastitog naroda strana i nepoznata. BUNJEVAČKIM HRVATIMA I BUNJEVCIMA MANIPULIRAJU SVE VLASTI Mađarske i srpske će vlasti nastojati onemogućiti integraciju Bunjevaca u hrvatsku naciju negirajući im hrvatsko podrijetlo, što je aktualan proces i danas. Vladajući režimi su podupirali osnivanje lojalnih društava, tiska i političkih organizacija, koja su zastupala posebnost Bunjevaca, što je aktualno i danas. Nepobitna je činjenica da su se velike grupe hrvatskog katoličkog življa, 1686. godine, doselile i nastanile na prostor Baja – Sombor – Subotica - Segedin. Bački Hrvati su, tijekom 18. i 19. stoljeća, na prostoru doseljenja, bili jedni od glavnih stvaratelja građanskih i kulturnih institucija. Bunjevački Hrvati najviše su doprinjeli da se Subotica u 18. stoljeću proglasi slobodnim kraljevskim gradom. Ali, upravo tijekom 19. stoljeća, započinje i snažni asimilacijski pritisak na hrvatsku etničku zajednicu od strane mađarskog hegemonizma, kojega, od formiranja prve Jugoslavije, provode i nove vlasti. Godine 1929., na prostoru Bačke, u vrijeme otvorene diktature gasi se većina hrvatskih ustanova. Vodeće srpske vlasti proklamiraju ideju o četvrtom jugoslavenskom plemenu - Bunjevcima. Manji dio Bunjevaca je djelovao u smjeru integralnog jugoslavenstva, negirajući svoje hrvatsko podrijetlo. U Beogradu je održan Bunjevački-dan, Bunjevaca sljedbenika integralnog jugoslavenstva. Tom prigodom je Mirko Ivković Ivandekić izjavio: „Jugoslavenstvo je najsrećnije za nas Bunjevce, jer ovako izjednačeni smo s Srbima, Hrvatima i Slovencima, jer smo svi ovako Jugoslaveni”. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, hrvatska je zajednica pretpjela veliki udar novih komunističkih vlasti. Gotovo su sve prijeratne organizacije i institucije do sredine pedesetih godina nasilno prestale raditi: Križari, Dobrotvorna zajednica Bunjevka, Pučka kasina i druge, a prestaju izlaziti i Hrvatske novine. U školama se ukida nastava na hrvatskom jeziku.Sprovodi se nad hrvatskom etničkom zajednicom „spontana asimilacija”, ukidanjem materinskog jezika, vlastite kulture i historijske svijesti. U vrijeme hrvatskog proljeća, jači je bio udar na hrvate intelektualce u Subotici, negoli u većini drugih gradova Hrvatske. Zabranjen je rad Matice hrvatske u Subotici, a preko 200 hrvata intelektualaca je izgubilo posao. U vrijeme raspada Jugoslavije, hrvatska zajednica u Vojvodini ponovo doživljava teške trenutke. Manipulira se etničkom pripadnošću Bunjevaca. Za Miloševićeve vladavine, Bunjevci su dopisom ministra proglašeni "autohtonim", "konstitutivnim" narodom države. To je doprinijelo da se članovi iste obitelji različito izjašnjavaju - jedni kao Hrvati, drugi kao Bunjevci ili Jugoslaveni, a neki se iz straha odbijaju izjasniti o nacionalnoj pripadnosti. Svega nekoliko godina kasnije, Bunjevci prestaju biti "konstitutivni" narod. Postaju nacionalna manjina u vlastitoj državi. Bunjevački nacionalni savjet u suradnji sa Srpskom akademijom nauka i umetnosi, te Maticom srpskom iz Novog Sada, od 2006. godine kontinuirano organizira skupove kojima je cilj pokazati kako su Bunjevci, ako ne Srbi, onda zasebna nacija. Zbog toga se izjašnjavanje za pripadnost Bunjevcima djelomice da razumjeti, jer je prisutan kontinuirani strah zbog gotovo dva stoljeća pritisaka i nepriznavanja hrvatskog imena. Međutim postoje dvije dimenzije etničke svijesti i nisu se suprostavljale jedna drugoj koliko su vlasti očekivale, imajući u vidu političko-nacionalno značenje. Kod onih koji su se izjasnili kao Bunjevci postoji hrvatska nacionalna samosvijest, a i kod onih koji su se izjasnili kao Hrvati postoji bunjevačko etničko samoodređenje. Nema hrvatskog kraja i prostora koji nije dao doprinos ustroju hrvatske države. Tako su i bački Hrvati - Bunjevci, dali u većoj ili manjoj mjeri doprinos stvaranju institucija hrvatske države. Hrvati žive diljem planete i nigdje nisu u ovoliko specifičnoj situaciji. Podvojenost između bunjevačkih Hrvata i Bunjevaca, plod je stalne manipulacije ovdašnjim hrvatskim življem od strane svih režima, od Marije Terezije do današnjih dana. Od 1971. godine do danas možemo sustavno pratiti kontinutitet pada broja hrvatske autohtone zajednice u Srbiji Zlatko Ifković
Posted on: Sat, 20 Jul 2013 07:56:13 +0000