CRNO, SIVO I BIJELO Treći dio Zle volje odem kud me noge nose. Ponajviše što s zloduhom sam zborio, ali još više, stog, Što, htio ili ne htio, za pravo sam mu morao dati. Istinu je rekao, doista, ovog puta; On došao meni nije Sam ga potražio, U znoju duše svoje, Prizvah ga sa srcem. Istinu je govorio, premda, 100 istina malih kaže da veliku bi podvalio. Zar i onih, sto malih Istinom se mogu zvati? Ne služe li samo kao neistini sluge, u zlu štitonoše poboćnici? Istina, Za žrtvu što prinosa se daje, Bez ijedne mane mora biti. Da tom bi se mogla zvati, Na to ime odazvati, U sebi se prepoznati. Umanjiti se ne može i neće. Ako umanji se Više vječna nije Ako nije vječna Jednog trena prelazi u ništa. Ako je ništa Onda nema ništa, Čak ni prošlost nema. Ako prošlost nema Nije čak ni bila U nije jest, ali Nije u Jest. Da li je Put ako kraja ima? Ako ima kraja Tek ulica je slijepa Neistini sestra. Da Put bi bio; U Istini treba teći. Životu se utječi. I to Troje; i svatko je za sebe I u Jednom troje stoje. Mislim da laže onaj starac Da samo me u himbu Svoju stavlja, A opet, u sebi se mislim; Da li želim da me laže, Ili to istina je sama? U nedoumici mojoj Dok po ivici noža hodim Ionako ništa ne znam A bojim se ni znati neću. Ipak svjetlo ću odabrati, Jer doista, ako već u sljepoći moram, zar nije bolje stazom svjetla nego puta tmastog mraka hodit? Ako već ne laže starac onaj Već pravilno zbori, Zar ionako što izgubit imam Zar ionako nisam ništa?! Zato, sve i da ne znam, Svjetlo odabirem, jer doista; Prevariti nikog neću, Istinu ću proglasiti; - Ako Puta ne znaš, Ni Istine, Ni Života nema. Poput rijeke, Što u Istini teče Životu se utječe. Gorka je to rijeka, Ali da slatko bi pronašao, Po gorčini plivati moraš. Zaobilaziti treba Prečaca slatkoće. Kidati korova Što na cvijeće daje. Laž ti jednu ruku pruža, Umilno i vedro, Prsti joj se smiju Dok ti s drugom tvojih leđa milujući traži. Da tamo nokta zarije svojih Pomiluje s njima mesa I postane prvoj ruci Tek crnoga rugla sestra. Doista, Što u istini ucijepljeno ne stoji, korijena ne hvata To istina nije, već to laž je sama. Poput grana, Što iz zlog stabla Pružaju se do neba Do neba samog Ali nikada do kraja. Poput zla cvijeta pupoljka Poput Predivna, sočna ploda Od zla nutrine Prelijepe vanjštine. Tek što ustima prineseš Te nesnosne ljepote ploda Zubima zagrizeš Pa jeziku predaš, Tad osjetiš, ali ti kasno bude; Vec očima prevrćeš, kolutaš, Nesvjestica već te hvata Pa u sebi vičeš; - Otrovan sam! Već kasno je sada. Doista otrova sam jeo To đavolja je bila hrana. .... Prema planini pođoh opet, da pećinu pronađem, da se u nju smjestim. Tek što penjati se počnem, eto meni u susret moga mačka Vilenjaka. - Gazda, gazda - maše repom, veselo u pozdrav hrli. U druidskoj halji, sa štapom u sapi. Zagledoh se malo bolje, ispod plašta, Što ja vidim; anđeoska krila ima, skrojena za malog mačka. - Vilenjače, maco draga, zar i mačjeg ima raja? - Ima gazda, vazda ima. Zar pisano nije Da ni vrabac što na granu sjeda Dobročinstva slatka vreba; Da ni taj ptičak mali bez Neba volje Neće pasti. Da ni ptica ta uboga Što nenamjernim se dobrotvorstvom hrani Zaboravu se neće dati. Zar svakim stvorom krv ne kola? Krvi što duha veže, Na okupu drži, Života dionikom stvara. Zar može Život Samog sebe smanjiti, Zar može Život Uskratiti sebe? Može li za sebe reći; - Život - Ja sam onaj koji nisam. Vječan nisam - konačan sam. Beskonačnost izgubih U ništa prijeđem, U manje se pretvorih. Može li smrti gorkoj reći; - Udavi me, dulje ruke imaš. Doista - gazda - bez života Ni smrti gorke nema. Što ne umre, Živjet neće. Ali ne umre Život tada. To smrt poslanja ispunja svoga, pa na odar legne i počinka traži. Kad krv umre, Ne umre Tek hini da je mrtva. Na prevaru smrti vreba Puta počinka je otprema. Krv tek hini da je mrtva Da popusti smrti pažnja Spava krv Predaje se vjetru Da raznosi je Dalje... Dalje Oprosti što napustih te al za velika djela svoja, u raj sam pozvan. Ispraznilo se mjesto jedno. - Vilenjaka pozovite, položaj mu pripravite. Tako kaže gazda, od mačjega raja. Al da ne duljimo puno, posla je na pretek, a vremena malo. Zato sjedni, dragi gazda, pravo me u oči gledaj, da uspavam srce tvoje, da u šator bolje pođeš. Proroci te čekaju i Pogrešni nisu. Skroman budi Od njih savjeta potraži. Srce ći ti izvaditi, na potok cu ga odnijeti, isprati u bistroj vodi. Tamo gdje se rijeke sreću, Da tamo bi se razdvojile U tri pravca Da opet, u jedno Bi se spojile. Tamo ću ga odnijeti Tamo ću ga oprati. Hitro ću ga vratiti, prsima tvojima ga prinjeti, te ga opet ušiti. Spavaj gazda, samo spavaj... ........... U šapicama njegovim Mjeseci i zvijezde, I suncašca mala. Po šapama ih premeće Pa ih u zrak baca. U oči me okicama milim gleda, Tek u sebi - Kao da šapće; - Spavaj gazda.. Spavaj, spavaj... ..... U čadoru se nađem Toj preslici Neba. Sred čadora Dva proroka stoje; U Mojsija desno lice bijelo, Lijevo mu je crno, Muhamed; na lijevo oko plače, Tek s desnim se smije. - Gdje je treći - Upitam ih - Zar proroci U troje ne idu? Il u jedan, il u troje, to jednako je Al u paru... Zar zakon neba ne slijedite Ili i vas dvoje mraku se Prikloniste? U dahu ja to izgovorih, kažem, bubnem, pa nek bude, što bude. Mojsije mi na to kaže; - Gle mladac drski, U čador dođe Pa nas teške stvari pita. Jer ne zna mladac za pitanje postaviti Koliko mora naučiti. Prije no što pita, polovicu bar mora znati. - Polovicu? Koju? Crnu, ili bijelu? - Da razjasnimo nešto mladac, to Muhamed sada zbori; - U dvoje nismo, Došli smo u troje Ona treća Koja s nama dođe, nju ne vidu oči tvoje. Ne igra se skrivača, Čujoh te što u sebi zboriš, ali, doista, za svačije oči nije, Jer Skromnost joj je ime. Od svih divota, zar najljepša nije ona? - Kako da je vidim? Ja te pitam, a ti me poduči?! - Mojsija priupitaj, ja ti svoje rekoh. - Mojsije, ja te pitam, a ti me poduči; Najlijepše od vas troje, od svih divota bolje; - Skromnost - Kako da ja vidim? - Zar bi Skromnost bila da je vidiš? Ali reći ću ti gdje je; Svugdje, a u ničemu nije. Tražit ćeš je Ali je naći nećeš Pronaći će ona tebe. Jaka je to zagonetka I puno krvi odgovora ište. To zagonetka je što uma mrači, U bezdan duha baca. Za svakoga nije, I doista; Tvrdo srce ište, Ispitaj ga - odluči se. ..... Odlutah, zlovolja me ljuta hvata, Srce mi pritišće. Doista, dosta mi je, Barem za danas; Čarobnjaka, svećenika, Dosta mi je I proroka i zloduha. U kuću neku Želim ići, negdje gdje pravi ljudi provode vrijeme. Rekli su mi na raskrižju da je tražim. Gle krčma! - Ne bijaše daleko. Uđem, kut potražim pa sjedam, Ženskog barda gledam. U ruci joj pehar Na usnama joj pjesma; - Gle mladića, Pijan tetura, S potoka bistra Vode je pio. Pio, pa se i opio. Vina, vina mu odnesite, Vinom ga rastrijeznite. Zar Skromnost je u jelu i piću!? To je samo pustinjaka zvrčka. Ali slaba. Ako želiš Krijepost vidjet, primakni se bliže, pod ovim stolom ide. Što se plašiš? - Skromnost mu je ime. Ali ne udaraj po Horebu, Ne zovi je, jer čuti te neće. Ti imenom nazoveš je njenim A ona, sve se oko sebe kreće Glavom vrti, jer ne zna za sebe. Doista je Skromnost i muško i žensko, a opet, niti jedno nije. I osveta i snaga, i milost i tmina, Doista svega - u ovom potoku ima. Želiš li se napit? Sagni se, klekni, pa dohvati rukom vode. Ili bez ruku se napij. Morat ćeš se prignut više, bez toga ta radnja ne ide. Da, al ti kažeš da ne klećiš. Da Bogu se ne moliš, hihihi. .... Gle čarobnice bajne žene. Od čarobnjaka sklonih se u krčmu, a u krčmi Poglavica čeka. Zar se ovde Skromnost traži, Zar ovde joj je mjesta? Gle, zabluda je, himba sama, Prigibam se, saginjem, Vidim vina, vidim čaše. Pod stolom gledam sablasnoga plesa. Svega vidim ali Tu potoka nema. -Dobra večer mladac! Primakni se bliže meni, O snovima mi svojim pričaj. -Zar vidar snova čarobnice posta? Tko si? Tko te meni šalje? -Ti od početka Pa do kraja sve po istom dipliš! Tko kome je došao? Ja tebi - ili ti meni!? Lilit slijedim. Do kneza hoću - Do službenice samo mogu. Krenem ocu, gospodara tražim -tek sluškinje nađem. Svjetlonošu posjetiti želim, Ali na putu odaje od njega; Na tajnicu, Tu crnu ženu zapnem - Noge svoje podapnem. Ali ostavimo sada mene, Gosta već pogostiti treba Kako mu i spada Kako ovoj kući sliči. De sviraču priđi bliže, I vi drugi dođite, Zasvirajte svoje diple, Mladića mi razgalite. Puno je on vode S potoka pio, Pio, pio, pa se i opio. Od roda trsa napitka mu donesite U njemu ga otrijeznite. Svirci dipla priključe se Hamonika i citra Plemeniti instrumenti I oni od krčme razni alati. Gle okrenuh se Ne zamjetih Krčma dupkom posta puna. Od gospode raznorazne Do onih drugih Sumnjivoga ljudi soja. Čas čarobnica u diple puše, Čas svirače odmjenjuje, Čas na stol sam prostrt skače. Biranoga jela gazi Čas se smije Pa onda plače. Čas tuguje, pa opet pleše, oko sebe uvija se. Njiše se, leluja, vrišće na glas, propinje se, iz sve glave pjeva; - Cika, jeka, e pa šta je!! Vrzino ja kolo plešem. Vješticom me prozvaše; Neki crnom A neki i bijelom. Duh od lilit Vratio se u me Da nadmaši Samu sebe. Ali zar proklet na prokleta da zaboravi Da mu pomoć uskrati? U paklenom naumu Da u djelo bi ga sprovela I Judina duha iz pakla sam pozvala. Da nam društvo bolje, Veselije bude Čarobnjake sam dozvala I Čarobnice bajne. Šumske vile, sukube, braće njene inkube i svakojake druge bratije i svite. Sve sablasti i vještice, Zar u društvu iz kaleža opačine Još ne pije se slađe? - Ti rekla si mi puno, sudba moja prokleta je kad na ovakva me mjesta tjera. Ali kad već ovde dotjera me, ne plaši se - reda znadem. Kad već došao sam pravila se držat moram. Ali nemoj misliti da trpit ću te dugo; Što reći misliš To požuri brzo, jos brže čini što činiti moraš. - Po uputi ne činim brzo Sto činiti moram. Zloća - čudnovato to je jelo I poslužuje se hladno. Sporo jedem jer mi tako crno srce natanane ište. Ako tko me pritom još napitkom krvi časti Častioca vrijeđam da šmrljućem polako. Kap po kap ja krvi kušam Zloće svoje zalivam. Mjesta odveć u mojem stomku nema. Zloće rastegnuti treba za Jedne kapi mjesta. Žrtve svoje Ja davim polako U srce se zagledam Gdje se pritajeno guši,steže. O kako me samo slatka jeza Od tog prizora hvata. O kako me mila strava Obuhvaća. Kad se jeze zasitim Kad umijem stravom lice Iz grudiju čupam srce. Pod noge ga svoje bacam Pa po njemu mokrim. Po njemu pljujem i Po njemu gazim. De svirači Zaigrajte jače U tanke vi udarajte žice!!! Da prijanu ovom kažem Neka potrage se okane. Zaigraše i harfe, i lire i citre. Sve tankoćutne žice. Razgaliti se moje srce hoće Vina piti ište. Ne bijeloga, crnog vina što vremena ne zahtijeva, predaje ne odlaže. Prepustiti se, zaurlati, Zaborava zavapiti U njemu se utopiti. Htjedoh sebi reći; - Suđeno je - neka bude. Čarobnice se topim, gledam. Doista to divote je djelo Predivnoga lica I raskošnije kose. Tijela iz kamena otkrivena Nogu od mramora bijela. Ali kao da zasanjam na tren. Zamagli se pred očima mojim. Kao da koprena neka padne Čarolija prestane. Neka druga pojavi se što Ljepote u naličja njena stvara U nakazu zmije pretvara. Mjesto nosa pravilnoga lica Kukastoga ugledam križa. Masna kosa po kojoj crvi ližu Crno srce na grudima joj viri. Iskrive se namah usta njena Metalnoga glasa, Nakrivi se - progovara; - De muziko, na čas stani Da prijanu prodivanim. Istog trena Studen vjetar puhnu Otvore se širom vrata. Muzika zatihne Sva se srca zalede. - Vidi ovu čašu gore, tamo Gdje mi ruka kaže. Tamo gdje oči mi sikću. Čašu što usne mi krivi U križ pravilnoga U šetnju vode. Čašu što uma moga bijelim truje, duha guše, dave. Doista moj duh te sablazne bijele trpi. Sve nepodesna bijelkost neka Kroz moje gmizi uši. Strava neka projezdi me, Doista ja gledam gore, Bačve vidim. Strah i užas me hvata Kao da zanijemit hoću Kao da raspršim se načas. Odlelujati čutim, Ali snaga od inata nekog; posjeti me, snađe - Raspršeno pronađe. Sakupim se - kažem; - Ta zar čaša to je, zar od hektolitra nije bačva? -Pravo kažeš, Bačva je, nije čaša, ali od hektolitra nije Već ona od tri je. Napola je puna bačva, ne od vina, ne od vode Već od krvi, Lično tvoje. Kad do vrha bude puna Tek tada ćeš iz nje piti. Skromnost tada pronać nećeš - Pronaći će ona tebe. Ali nije vrijeme, nije mjesto Večeras ćemo načet bačve, krvi piti - S njom ćemo se pogostiti. Njemu vina donesite crna. U njemu ga otrijeznite, i ja ću s njime piti. Al ako me već porok svlada nek ne misli mladac ovaj da ne vidim kako vreba - Snove se ukrast sprema. Al neka krade Ako želi Na kraju snovi prebiru se živi, a na mrtve - Tko na njih i da misli!? Zar Boga što mrtav leži Sad se itko sjeća?! Doista sni od namrtvo mrtvaca Ako ne žive Kao da nikad nisu ni bili. Snovi što se ukrast sprema Od dolje se na gore rišu. Gle već križa izvrnuta gledam. Doista to vražiji je nauk Što se s desna na lijevo Piše Od dna naopako čita. A sada haj, haj uživaj Orkestre priđi bliže Zaigrajte muzike. Bačvu ćemo otvoriti Krvlju se pogostiti. ........... Poslano s mog iPhone uređaja Poslano s mog iPhone uređaja
Posted on: Sun, 10 Nov 2013 13:23:57 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015