Crno i bijelo Prvi dio Noćas mi na vrata pokuca netko ...zaglusujuce...tupo Naslutih tek jezu neku Sto uz kvaku Uz podmukli siktaj tek podmuklo se povija. Rasire se sirom vrata ali Nikog ne bijase na njima tek ocutijeh da gmizi škripa neka, jeza, studen sama. Po kuci cijeloj ja nalozim vatre, cjepanice dodajem, u vatre ih bacam, ali i one nejake U sebe se stiscu. Uz vatru se prislanjam Daha svog želim joj dati ali ona, sva nejaka u sebe se uvija pa šapće; - Ne ljuti se. U zraku je demon, ja nisam sama. U krevet se uvlacim, studen, ta okrutna zima, tek na uho mi prica; - Tu sam Pokraj tebe, Pobjeći mi neces. Stipa me polako po golome tijelu. Tek uboda zlih pčela slutim jezovitih Hladnih - Tko si!!? - Ona koja nisam, - ta sam Od smole ja Jantara radim i Kukcu sam nevjesta. Mekim ne mogu - Tvrdim srcem Zarobiti ga hoću. ....... U san utonuh, u san mi ona uđe. Himera. U tami je sjedila i ne vidjoh joj lica, alj po držanju, izricaju njenom je prepoznah, a lice, zar ih ionako stotinu nema. U tmini je sjedila, u haljini bijeloj, prekrizenih nogu. I opet me isto pitanje upita; - Da li postupio si mudro? - Ne znam da li postupio sam mudro, jer kad bi znao, onda bi znao sto sama mudrost jest. - Idi i potrazi mudrost, odgovori Himera. -Ne, neću. Tko si ti, koja, da u potjere me šalješ? Koljena moja od te potrage su krvava. Nestane Himere. Zasto pričam s njom? Doista, ljutnja dvostruka me hvata. U stvarnosti, na javi, odbijam joj odgovora, ali u snu, kao da me na krivoj nozi uhvati, kao da me u mrežu svoju uplete neku. Zasto u snovima svojim tako razum gubim? Doista od čovjeka mudrost Poput ptice - Kao da nekako je plaha. I kao da Hirovita je i cudne cudi dama. U golotinju odijevati se voli. Bludnica nije i Uresa ne trpi. Za mudrost ni da čuje I za sebe ne zna Čim ugleda se Kao da uplasi se sebe. Čim odjene se Nestane u hipu. Kao da utvara je neka sto Ogledala ne trpi. U mrak utonuh u znoju duše svoje Potražiti želim, primamiti nazad. Vratiti sto bez muke imao sam a da nisam znao. U znoju duše svoje, s mukom, uz muku. Tražiti je moram. Kad pronađem Izgubit ću je Doista sam i Kairos i Tantal. ..... Usnuh, zatim, u snu san. Sanjah da sanjam. Po mene anđeo dođe, u krilo me prigrli i ponese. - Gdje me vodis? - upitam ga. - Pokazat ću ti nešto. - Leti, leti dalje anđele. Kralja Solomona vidim, sred obronka zelena, prijestolje mu stoji. Sjedi kralj, u ruci mu citra, o zloj ženi zbori; - Ima jedna stvar Od smrti gorca; Zena - to je zamka. Ruke su joj poput okova Srce poput mreže Grijesniku je kazna Pravednik joj izmice. - Sto je ovo anđele!? - u snu da sanjam vrisnuh. Leti dalje. Odvedi me da ne slušam riječi ove. Ne znam zasto, ali kao da me plaše. -Davidova sina gledaš. Utjelovljena mudrost pjeva I nije čudo sto te plaši. Grijeha David počinio je i Pokora ga snade. Iz pokore se mudrost rodi. - Leti dalje anđele. Nad pustinju neku odnese me anđel. Sve pustosi grozota. Neke ljude vidim, kao da lutaju, kao da puta pronaći žele. - Tko su oni ljudi dole anđele? - Kršćani neki. Za života - po raskrscima su se molili. Tek opacine svoje iza Imena da sklone. Na lutanje su osuđeni. - Do kad? Do kad lutati anđele moraju? - To samo Jedan zna. Ali prica se, šuška samo, da raskrsca pronaći moraju. Kad pronađu, možda prava puta odaberu. Vidjeti ćemo. - Anđele! Sto je ono!? S nebesa konop visi! Za krijestu objesen je čovjek. - Svetac htijede biti taj. Krijesta njegova nebo je dodirnula. - Zar svetac? Pa zasto anđele? Zasto mi se srce Na taj prizor uznemiri tako? Zasto je obješen? - Od zemlje svetac, ne od Neba. - odgovori mi anđel. Doista, bolje je dužnosti svoje obaviti loše, nego tuđe dobro. Ali nije ovaj, sto ga sada gledaš Ni svoje, a ni tuđe Obavio dobro. Tek ohol je bio. - Anđele, oni ljudi sto lutaju Sve nesretnici oko nekog Bradonje se okupili Ovaj nešto vice Približi me malo bliže. Čovjek neki stoji S rukama u zraku Kao da deklamira naglas; - Ne znate kud idete?! Zastoj ce vam otvoriti put. Dizite se! Ne klecite! On ne traži ulizice, nisu mu potrebite! Želite biti bliže Bogu?! Pohrvajte se s Njim, zaista; Nikada mu bliže biti nećete. I zaista, gledao sam misa Gdje se s lavom bori Napinje se mišić U ruci mu kamencic Na Boga ga baca Bog se smije Kao da mu milo Sazali se On nad mišem. Gledao sam barda kako pjeva On ne laže. Moje srce plaće. .... - Doista čudnovate stvari Ovaj čovjek zbori. Čudnovate pjesme pjeva. Ima li čudima anđele... Čudima ovim ima li kraja? Sve prizori neki od kojih se Srce davi, guši. - Strpi se. Jos puno viditi trebaš. Vise nego sto podnijeti hoćeš. Jos vise no sto naslutiti mozes. Na Davida naidemo. Pastir je, mladac. U ruci mu citra, Saulu pjeva. - Zašto kralj pastira sluša? - Opsjeo je kralja zloduh. Nepokoran bijaše. Od kralja Jedan dobrog duha makne, zlog pošalje. Zlovolja obgrlise kralja, dvorjani mu rekose; de dozovimo Davida, da kralju pjeva, da zlog duha tjera. Ali pogledaj kralja, Tog istog; Sa Samuelom prica. Ili sa vidjelicom, Tek gatarom starom. Gle na obronku drugom Taj isti kralj Sa sinovima svojim. Tjelesa su im razbacana. - Dovoljno sam vidio, slušao sam vjetra. Leti dalje anđele. - Nisi vidio dovoljno. Ni slušao vjetra nisi. Prije no sto iz sna se dignes, poslušati ćeš vjetra. Dječaka jednog ćeš vidjeti Kustrave kose gdje se s vjetrom bori. Napni dobro usi i Otvori oci. U Eden odnese me anđel. Ne vidim, al Ga čujem gdje Praoca pita; - Zašto si jeo zabranjena ploda? Eva me nagovorila, da ću mudar biti ako kusam - odgovori Adam. Nestane Eden, nestane i Njega, Glasa ne cujem Mu vise, a ni anđela ne bijaše pokraj mene. ... Vjetar neki zapuše. U blagi lahor savije se, ode. Gledam dječaka na proplanku nekom Gdje s vjetrom se hrabro bori. Prestrasen pogled nevina lica u prkos maskiran, u odlucnost odijeven. Ne želi se otkrit, svijetu u inat, frkce, poput malog mačka; phhh, phhh... Nepokolebljivo dječak spram vjetra stoji, rukom nejakom odvratiti ga želi. A vjetar mu samo priču čuti reci, njeznu i blagu, po vratu ga pricom podragati. O kad bi dječak samo znao... Snašao se život, pronasao nacin, da ga, premda tako mlada, povrijedi, prestrasi... Ne ljuti se vjetar, znade za tu boljku, prodire i dalje. O kad bi dozvolu mu dječak samo dao Da podraga ga samo Da isprica mu priču... Zna vjetar kako bi se dječak umotao u njega Sklupcao u krilu, i jecajuci, Poslusao priču. Zna vjetar da bi tople suze djecakove Prizvale blagu kisu i njeznoga sanka, da priču Isprica do kraja. Pa da priču Opet vjetru preda, Da raznosi je, Da se priča, sapce... dalje, dalje... .... U san se prvi vratim. Ni Himere ne bijaše tamo. Probudim se i iz prvog sna. Toplina obhrva me neka. Ni demona zime vise nema. ......... Nema druge, U svijet mi je krenuti. Mjesto svoje zauzimam Napitak svoj Sred pijace vrtim. Uzvrtise se iblisove sluge Ovdje im je lijepo. Gatara mi stara pride Stane pa me mjerka; - Jesam li ti rekla? Prijekor u tom je glasu bio. Kaže pa nastavi dalje. Zenu neku gledam. Pored banka šeta, pogledom mjeri, rukavicom ovlas dirka. Napucila usne, pa s pijlarkom, kao sebi ravnom, izmjenjuje po koju. Govori jedno, a u sebi kaže; - Vidiš kako sam ti dobra. Lijepa je zena, kao neka dama, po godinama baka moze biti, ako vec i nije, al prozirnu haljinu nosi, gaćice, sve od cipke pokazuje. Nesto želi reci, ali ne znam kome. Kupi nesto, pa krene dalje, piljarka za njom gleda. Grimasa, ali sazaljivo blaga. Pokoja i mlada zena, po tržnici šeta. Kupuje zelenje, a na meso misli. U jednom oku mrkva, u drugom je batina. Djetesce za ruku vuče. Gledam neku drugu zenu, u jednoj ruci briktas, u drugoj bok joj odebljali stoji. Odlučnost je u njenom licu, ali hinjena, ne prava. Rekli su joj, dok je mala bila, od davnina kako plemstvo vuče. Ako lažu oni, laže i ona. Na muza sada misli, pa se, eto, kao ljuti, sto preko njenih leda, muholovkom plemstvo lovi. Malesnoga uda ima. Preko tog bi jos i prešla, ali sto je seljak, i od nje veći, preko toga preci nece. Oko nogu mi se vrabac uzvrtio. Nenamjerno dobrocinstvo mu je hrana. Sve se u krug vrti. Doista, vrabac kao da je slabašan i plah. Poput lijepe riječi. Doleti kad hoće sleti kome želi, pa isprica priču, poruku prenese, odleprsa dalje. Netko bi rekao da ljutnja je jača. Ali nije. Ljutnja treba napoj, vreba krv za hranu. Lijepa riječ nikoga ne treba. Ne uzima, mrkloj noci ne krade, svijetlom ne otima danu, već se sama daje, drugima za hranu. Zaista je jači onaj Koji nikoga ne treba. Gle, I Aspara stiže. Ne od žene Vec od boginje neke kćer. Prolelujala je među ljudima. Sve oko sebe se uvija Kao da ne hoda, vec pleše. Iza ugla je zamakla. Carolija za njom je ostala. Ona i ne zna da Caroliji dozvole je dala Da pleše i dalje Da price prica I da prenosi ih...šapće Dalje... Dalje... Zapuše i vjetar. Pod ruku vodi zime, tog hladnog demona sto vatre tuđe povija i krade. Gledam odvjetnike neke. Šešire svoje u šetnje vode. Kao da razroki su nekako. S druge strane stiže debeli egzorcista. Pod ruku voda suhonjava bogataša. Smiju se. Časne neke, iza njih se kikocu. Bas su vedre. Posadile su macuhice. Sve je tako predivno. Zašto mi se koza jezi? Sjedim i dalje i sve se mislim kako u U snovima sve je gore - dole, a ovde ide lijevo pa na desno. Valjda je to život. Prosjak svoj posao čini. Od banka do banka ide, Pruža ruku, ljudima poklon daje. Prosjak, zaista, najveći je Poklon svijetu. Ne uzima nista, A zauzvrat, tako mnogo pruža. I par zaluta pokoji. Ponosno grli utegnutu zenu mladac. Ona ruku prekrizenih ruku hoda. Nije dobro, a tek sto nece biti... Nevjerojatno, ali postoje osobe koje se, gotovo nikad, s nikim ne posvadaju. Jesu li mirotvorci? Ili čuvaju mir, ali svoj? Možda su, doista, mizantropi, pa ne doživljavaju nikog posebno vrijednim svađe? A, opet, možda ih za nikog, jednostavno, nije briga? Vjerojatno ima od svega po malo. Osim onog da su mirotvorci. I kao da su cijeli život zaljubljeni. Doista bi to bilo lijepo kad malo - malo, predmet zaljubljenosti ne bi bila uvijek neka druga osoba. I svaki put su smrtno zaljubljeni. Smrtno, a nikako da umru? Moze biti da su ipak zaljubljeni. Ali u sebe. Prijateljice dvije. Bezumna s podmuklom sjedi. Bezumnica na glas vrisce, podmuklica potiho se smjeska. Inace, uvijek iskrena, ali nikada do kraja. Iskrena koliko joj drskost iste, ali iz opreza ne do kraja. Života se smrtno plaši, pa ga, za ramena hvata. Iz ljubavi bi netko reko, ali ne iz ljubavi, iz straha ga hvata. Kosa joj, brizljivo, u pundu smotana, da tude krvi sakrije. Iz džepa ukradene godine joj, poput izdajnika vire. Gle, uozbiljila se, skoro cijela o ljubavi prica. Dim od cigarete. Mlađe neke koke, za drugim stolom sjede. Kikocu se naglas. Sise Boga ne mole, grudi jos i kako tako, usahle ponekad i zavriste. Doista u svijetu sve ide s desna na lijevo, s lijeva na desno. Na kraju, na istom mjestu stoji. U snovima, sve od dole prema gore ide. Ili od dole na gore. Zar nije svejedno? Gledam neku ženu s prijateljicama sjedi. Za izlazak u nepaznji pazljiva je bila, kao da i nosnjom svojom poželijela je reci; - Pogledajte ljudi kako li sam skromna, mala, od sviju zena najbolja sam. O da je barem mala, možda i velika bi bila. O da barem velika je, možda bi znala biti i mala. S izrazom dostojanstvena gadenja na licu, polako riječima barata. O moralu priča. Tolerancija je njezin barjak, razlicitost slava. Zasto onda s mržnjom i prijezirom priča? O razlicitosti drobi, a temelj joj je nebriga. Rijeci njene kao da usnama ih zvace, a jezikom sjece. Rekao bi netko kako svaka riječ poput grumena od zlata, ali kad gle, iz ustiju njenih kao iz potoka; sve sama glupost u slapovima pada. O razlicitom snatri o suprotnosti radi. Sve u sebi se misli - zar jednako nije?! Polako napitka skupocijena mjesa. Pažljivo ga miješa ali kao da ne pije. Nekada, i ne tako davno, rublja svoga prala je noću da imala bi sto nositi danju. Sad skupocijeno piće Smrljuce polako, kao da je nije briga. S kapi Zlo zalijeva u Sebi pomalo. Toliko ga ima da osloboditi mjesta za svaku kap treba. Kao da joj i glava obrnuto stoji. Na vrhu su joj usta a na dnu oci. Valjda i s pameti je njenom tako, sve kao da je obrnuto, pobrkano. Zlom je obuzeta, a opet, toliko je loša da ni zlom se ne da zvati. Svaka budala može sakriti brdo, ali bas svako zrno pijeska od koje je brdo sazdano, to ne može sakriti nitko. Gatara, ona ista, sve od para do para ide, sa svakim komentira nesto, kao da upute daje, govori, glavom vrti, rukom pokazuje.. Krene dalje Sirotinja za stol sjeda, naručuje, odreda časti - I ja sam čovjek - u sebi se misli. - Pijte, ne pitam za cijenu, od bilježnika idem. Imanje zapisujem. Zlo se piše, dobro biti nece. Odvjetnik sto sesir je izveo u šetnju, prema nebu gleda, ali ne s očima vec s nosom. Ocima sa zemljom bludi. S jednim nalijevo, S lijevim nadesno. U klobuku mu je nauk cijeli. S raskrsca se treba maknut. Dal cu lijevo ili desno? Pratim trag sesira, ogrezlih u bijedi, mozda me medu sebe prime. Na toplome su mjestu, tu pametni ljudi i popricati mogu. - Ne pitajte nas nista vazno, klobuci nam na vjesalici vise. - Prakticno - to moze, i mi smo samo ljudi. Doista, ovdje svatko svakom u brk krese, ali u sebi. Tri žene za susjednim stolom sjede. Gle jednoj i muž, po nekom, lihvarskom poslu stiže. Ne moraju bas za svaku znati, a ni zgodno bas nije. Jednom kao da je naslucivala belaja, u crkvi se molila, zaljuljao se strop. Sreća da joj je Bog molitvu čuo, ali da je nije i poslušao. Druge dvije, Bogu moliti se ne smiju, ali zar zbog tog nisu izmislili svece? Od sirotinje sto se pokraj njih Ugnijezditi želi Kao da ih nelagoda neka hvata. Bas me čudi. Vec me neki neodredeni očaj hvata, ali taman kad shrvati me misli Gatara, ona ista, uđe, stane pa me mjerka, glavom vrti, u očima joj prijekor. - Rekla si mi, rekla. I dalje možeš ako te je volja. Prvi put na silu si rekla, sad možeš i od drage volje. Ionako me, odavno, te brige ne more. Pridi, sto se plašis, odgugutaj svoje. - Ne smijem, sto ti je!!? Svog naroda varati ne smijem. Prvi put, na silu sam ti prisla, ni shvatila nisam, dok sam s tobom bila, da se istina, na tren, u meni nastanila. Istinu ti rekoh, premda nisam htjela. Na meni nije istinu zborit, nije ona u mom poslanju. U snu te svome vidjoh ti nisi bio onaj koji gledan si bez lica bio - gledao si. Ti si onaj prvi koji knjigu cita, pa bez lica place. Ti si onaj drugi, koji, smijuci se, al u grcu, vatri knjigom prinos daje. Ti si i onaj treci. Knjiga ti iz glave viri, ti je vadis, odmotavas, nema knjizi kraja. Dođe, plane, zamre. U tvom snu, umrla je nada. - Sto ti je Nakazo luda i pogrdo - uskliknem joj, Ali ona kao da ne čuje Prema ženi u poderanoj haljini, prstom pokazuje, Za mene i ne mari, ali luduje i dalje; - I prostituke evo od kneza bolja, med ženama najbolja. Od zlih ljudi prezrena Baštiniti ce zemlje Pravde ce se nasititi. Za ručak svoj ona radi Ne vreba života Duše ne dobija pride. Umrijeti ce noćas Mračnim tunelom ce proći. Bastiniti ce zemlje. Uživati ce je Ali orati je nece Poslano s mog iPhone uređaja
Posted on: Wed, 09 Oct 2013 07:51:50 +0000