DRUGI ODLOMAK OD XI. - XV. GLAVE PRIPOVJEST POD PUŠKOM XI. Desetorica “Vlaha”, dođe u Ključ, da se prituže našemu zapovjedniku, kako se nastanio u njihjovu selu neki Hercegovac, ustaša, a oni dag a hrane i oblače već dugo vremena, pa mole, dag a mi uhvatimo. Taj je Hercegovac bio u ustanku, što je planuo u Gabeli te kašnje zahvatio i jedan dio Bosne. Upitaše “Vlahe”, da li je onaj ustaša pucao na našu vojsku, a oni rekoše, da se nije maknuo iz njihova sela, nego da je on prije četovao proti caru od Stambula... Sljedeći dan uputi se jedan vod naše satnije u ono selo. Hodali smo punih šest sati, dok se napokon približismo k brežuljku, na kojem je bilo dvadesetak kuća. Dan as onaj ustaša ne opazi,Vodili sun as “Vlasi” stazicom kroz šumu. Kad se izvismo u selo, svi se začudismo na priečku; djevojke, pa onda mnogi drugi ljudi, ponudiše nas jabukami. Bijahu odjeveni kao svetak. Razkolačiv oči, gledahu nas zapanjeno; nitko se nije usudio, da progovori. Naš vodnik upita ljude za ustašu. Odgovoriše mnogi u isti mah, da ga nije u selu, pa nam se počeše tužiti, kako neće od njih u Hercegovinu radi jedne liepe djevojke, te kako se je zavadio s mnogim momkom. Starica nam kazivaše, da je i djevojka tomu kriva, jer da se je u njega zagledala. A gdje je ta djevojka? –upita naš momak staricu. Eno je tamo pred svojom kućom.-Pogledasmo djevojku, koja je sjedila na pragu po daleko od nas. Oborivši glavu, zagledala se u zemlju. Bijaše liepa. U tom selu nije bilo ni jedne muhamedanske kuće. Ljudi nas obkoliše i razgovarahu se s nama. Kad se odmorismo, htjedosmo u Ključ, jer tko da čeka na ustašu? Naš vodnik mišljaše, da nas je ustaša video, pa utekao u šumu. Jedan nas domaćin nagovaraše, da počinemo u hladu, a ustaša da će bez sumnje doći. Bijaše to otac one djevojke, koja je sjedila pred svojom kućom. Eno Jovana!- oglasi se prigušeno mlada djevojčica, opazivši ustašu u dolini. Naši se momci došuljaše do plota. Ustaša je lagano ulazio brežuljkom, idući uz živicu drača. Vodnik nam reče da budemo tiho. Na jednom viknu ženski glas:-Jovane bjež, ovdje su! Ustaša se trže, pa udari u bieg. Naš mu vodnik viknu: Stani! Ustaša bijaše već blizu šume, ali u taj par prasne nekoliko pušaka, i on se svali u travu. Drhtnem od groze. Niz brežuljak trčala je vitka djevojka u bielo odjevena i vapila:-Moj Jovane, moj Jovane!-Doletivši k njemu, zalomi rukama, pa se svije nad njim. Nas nekoliko momaka siđosmo u dolinu, da vidimo ustašu s bliza. Umalo se sjati cielo selo oko Jovana. Vidio sam kad je izdahnuo. Bijaše stasit i liep momak, crnomanjast, orlovskoga nosa, rude crne kose. Jedno ga zrno pogodilo baš u jabučicu na licu, a drugo u bok, jer mu košulja bijaše okrvavljena. Ona djevojka stiskala je ruku svomu Jovanu i niema od boli upiljila mu oči u lice. Jedna djevojčica, po sličnosti njezina sestra, moljaše ju: Angjelio, dođi, dođi!- Vremešan čovjek udari Angjeliju nogom u bok i iztisne kroz zube: kučko eto ti sada tvoga Jovana!-Rekoše mi, da je to otac jadne djevojke. Bijaše tamna noć, kad stigosmo u tabor, posve skršeni od onoliko hoda. XII. U Ključu se dosta napatismo. Kad nismo bili na straži, poslali bi nas u udaljena sela, da tražimo oružje u muhamedanskih kućah. U Ključu nije bilo Muhamedanaca, bijahu se sakrili u šume, kako ljudi kazivahu. Njihove su kuće bila žalosna slika. Tri tjedna polie okršaja stadoše se vraćati, a ja sam gledao onu povorku sa najviše klisure, gdje sam bio na straži. Mnoge su žene jašile, neke su držale u naručju svoje dojenče, bule hodahu lagano po uzkoj stazinad Sanom blizu tvrđe, a mužkarci su vodili konje za uzde. Kad dođoše k svojim kućam, stadoše lamati rukama, posjedaše po garištu, čuo se plač djece. Malo niže sterao se naš tabor. Bijaše to u suton, koncem rujna. Hladan je sjever duvao, nebo se bilo zastrlo oblaci, planuo je silan požar u njihovih raztrganih okrajcih sa zapadne strane. Bijahu u sredini sivi, a dalje tamnomodri, it u ih prosiecahu munje. Crna se naklopi noć, pa sve omrknu. Naša se straža stisla među stienami do najviše osamljene, kule. Malo čas, i silovit vihor zaurla oko drevne ruševine i obori se u dolinu, pa raznese daščare naših satnija. Žarka munja bijaše sjevnula, grom prasnuo o vrleti, cieli je kraj zatutnjio. U žarkoj se svjetlosti vidjela za hip munara u varoši, oni Muhamedanci trčali su oko svojih porušenih kućah, šuma na drugoj strain doline bila je zabielila, pomodrila, pa pocrnila. I opet sjevnu. Pogledah naš tabor: satnije, kola straže, bačve, sve bijaše iskočilo iz mraka. Sana se svijala u dolini, bila se pozlatila, pa zazelenila, i u čas sve izčeznu u mraku, i munara, i klisure i tabor, i tvrđa na nižoj vrleti. U onu se tvrđu bio sakrio Stjepan Tomašević, zadnji kralj bosanski, kad ga je gonio Mahomet paša g. 1463. Mahomet niuje znao, da je kralj u tvrđi, ali se našao izdajica. Stjepan se predao, uzdajući se u “slobodno” pašino pismo. U zao čas. Car je Muhamed II. Vodio sa sobom nesretnoga kralja kao roba, a napokon dao mu odrubiti glavu. Stjepanovu tvrđu svaki bio hip obasjala munja, razsvietlila bi ona pusta dvorišta i svaki zakutak, neke naherene, visoke svodove i bršljan po debelih zidovih. Gledajući onu tvrđu u žarkoj svjetlosti munje, sjetih se kralja Stjepana i strica mu Radivoja kako ih na vjeri prevariše, kako im odrubiše glave. Cielu je noć kidala oluja. U jutro siđosmo sa vrleti u tabor, prošav uz tvrđu, koja jhe nešto slična gradu Trsatu. Kao što šumi Sana pod Ključem, praši se rječna pod frankopanskimi kulami. Kad nisam bio u službi, a to se riedko sbivalo, posjetio bih jednu “vlašku” obitelj, imućnu i štovanu. Bio sam se upoznao s domaćinom u njegovu dućanu. Vrlo se rado sa mnom razgovarao. Jednom me pozvao k objedu, a od tada nisam smio doći u varoš, a da mu ne posjetim obitelj. Kći Milica, prekrasno djevojče u sedamnajstoj godini, sjela bi na šarenicu, i još joj ne bih odgovorio na jedno pitanje, a ona bi već što drugo htjela saznati. Bijaše malena, ali punana, sva bujna i obla, a u pasu vitka i gipka. Kadšto bi se naslonila na jastuk laktom i bokom, i tiho se razgovarala, ležeći onako dražestno u svilenih, zelenih dimlijah. Bijele noge, biele kao snieg, ne bi ni posve metnula u papuče, sitne, zlatom izvezene. Njezine su oči bile crne i velike, kosa valovita, crna; kad bi na nju pao trak sunca, zasjala bi se nekom tamnom, vrlo tamnom modrinom. Lice joj bilo oblo, nježno, glatko bez sjaja, samo kadšto zadahnuto bliedim rumenilom, no ustnice uviek crvene, uviek vlažne, uviek spremne na smiešak. Taj smiešak sve plije i po njih i rubi ih i osvjetluje, ali odmah izčezne, čim pogleda djevojka svoga brata, koji je ležao u postelji, u istoj sobi. Malom Dimitriji bilo je pet godina. Isti dan, kad se zametnulo kreševo, pogodio je maloga tane, ne zna se, da li naše ili muhamedansko, u desno rame. Dimitrija bi ranjen u svojoj kući. Liečio ga nadliečnik naše pukovnije, ali sve uzalud. Mali je Dimitrija umro, a Milica i njezina mati zatvoriše mi mpred nosom vrata, kad ih htjedoh posjetiti, koji dan poslije pokopa. XIII. Jednoga mi dana javiše, da me zove četnik, major. Ja u čudu. Uredih se malko, pa pođem k tomu četniku. Kad stamen pred njega, kažem mu svoje ime. – Vi poznajete put odavle do Banja Luke? – upita me četnik i promjeri me od pete do glave. – Na službu, poznam. Odmah da mi se pripravite na put. Jeste li razumjeli? Ja šutim. - Jeste li razuimjeli?- zakriešti četnik.- na službu, jesam. – No hvala bogu! Nisam znao, da ste tako tupi! Odmah se nosite u Banja Luku, k sudu brigade. Opet ste “komandiran”, imenovan tumačem kod suda. Sat za tim bio sam na kraju ključke doline. Na okuku ceste jošte se jednom okrenuh i pogledah brežuljak, gdje je ostao Ernesto. Oko podne pođoh u Čađavicu it u se okriepih i odmorih. Još nisam hodao sat od Čađavice, kad stigoh jednog kirijaša. Pitam ga, kamo ide, a on mi reče, d aide u Banja Luku. Umolih gad a me uzme k sebi. Kirijaš kimne, da sjednem. Na kolih bilo je siena za ona dva kljuseta, što sun as s težkom mukom vukla. Kirijaš bijaše Muhamedanac, čovjek od kojih trideset godina, sitan, mršav, kozičav, balav, izranjenih ustnica, ni dlake na licu. Govorio je tiho i ponizno, i sumnjivo se mene uzirao crvenim, krmežljivim očima. Bijaše to nečiji sluga, otrcan, poderan, sve krpa do krpe. U noć se izvismo na jedno sedlo, gdje bijaše vojnička štacija. Tu je bila sila kola. Moj kirijaš raspregne konje, okrene ih glavom u kola, da grizu sieno. Noć bijaše studena na onom golom briegu. Kirijaš i ja legnemo u kola, pokrijemo se sienom i stisnemo se jedan uz drugoga. Usnem kao zaklan. Negdje se kasno u noći naglo tržem, osjetiv veliku bol u nozi. Sjednem. I kirijaš se probudi. Što je, more? Spavaj mirno!- ljutio se. Strašno me bolio palace na desnoj nozi. Ah, ti kljuse! Da, ugrizao me konj, koji je jeo sieno, što mi je bilo nad nogama. A gdje ti je pamet? Čemu si noge opružio?-ukori me kirijaš. Siđem na zemlju. Na sedlu, malo podalje od nas, bilo je desetak kirijaša oko njega. Došepesam k njima. Velik je plamen buktio. Sjednem i izujem čizmu; noga mi je bila okrvavljena, nokat na palcu strt. Očistih i povezah ranu, pa se povalih na zemlju i opet usnuh. Nisam dugo spavao, jer sam drhtao od studeni. Oh zoro, gdje si bila one noći! Neki su se kirijaši već bili razišli. U osvitak opazih oveliku daščaru, a iz nje šior barba, koji je prije imao kantinu u tvrđi banjalučkoj. Šior barba nakne neke daske i odkrije tako cieli niz boca i čašica. Bilo je tu kruha, sira, i slanine.- Oho! Dakle živ! Ah, patniče moj, vidjeli ste vraga u Ključu! A kakav ste to, kao das u vas iz groba izvukli! No, no, sve će se zaboraviti. Brrr! Ala je studeno! Gle, svi su briegovi bieli od mraza. Imam izvrstne šljivovice. A što šepate? Kazah šior barbi, da me je konj ugrizao. No, još i to! A kamo idete? U Banja Luku, k sudu. –Amo desnicu- reče mi šior barba, upilji mi u oči u lice, pa nakon stanke: -Prijatelju, oprostite, što sam onako s vama govorio, znate, kad su vas zvali k sudu u Banjoj Luci. Kašnje mi rekoše, tko ste. Ne zamjerite! A sada zapoviedajte: evo imam likera, sira, slanine, što god želite. Dobro se okriepih, napuni svoju bocu šljivovicom, torbu hranom. Hoću da platim, tražim listnicu u džepovih, ne ima je, to ne ima. Šior barba, izgubio sam novac. Koga biesa? A koliko?... Trideset forinti. Da vam ih nije tko ukrao?... Moguće. Zovemo kirijaša, s kojim sam spavao na kolih. Šior ga barba uhvati za vrat, a zatim obađe. Kirijaš škripaše zubi od biesa. Rekoh šior barbi, dag a pusti. Novac su mi ukrali oni drugi kirijaši, koji su bili oko ognja. Tako mislim. U suton stigoh u Banja Luku, s kozičavim kirijašem. Putem nije se htio razgovarati. Bijaše uvrieđen taj “balija”. XIV. Već bijaše unoćalo, kad uđoh u banjalučku tvrđu. Ne našav nikoga u pisarni vojničkog suda, najavih se kod profoza. Tamnica bijaše u prvom dvorištu tvrđe. Profoz pozva kaprala, zapovjednika “ključara”, pa mu reče, pokazav na mene: Ovaj će s vama spavati. – Kapral me odvede dugim hodnikom u svoju sobicu, nekakvu daščaru s malim prozorčićem. Čim upali svieću, opazih, da je pripit. Bijaše lie pi stasit čovjek, crnih brčića, guste i rude kose. Legosmo. U malo saznah, da je kapral živoder grada Trsta id a je taj zanat baštinio od svoga djeda i otca. Pripoviedao mi, da mu se i žena razumije u taj posao, pa kako lovi pse, kako ga psi poznaju i u svečan dan, kad se preobuče u čiste haljine poslie kupanja. Če i me vede, šubito lajo (ako me vide, odmah laju)-kazivaše mi talijansko-kranjskim jezikom. Sa zanosom je govorio o svojem zanatu, oči mu sievahu, sav se bio uzrujao. Sjednuv na postelji, mahaše rukama, sakrivaše ih iza leđa, kao da drži zamku, pa se k meni prigibaše i živo me gledaše. Naglo bi protegnuo ruku prama momu vratu i još naglije bi ju uztegnuo, kao da me je uhvatio. Gledah ga malko zapanjeno, a on se smijao, odkriv velike i biele zube. Napokon usnuh i snivah, da čujem lavež sviju pasa grada trsta. Sutra dan uranim, pa pođoh u pisarnu vojničkoga suda, koji je sada bio blizu tamnice. Onaj mršavi pisar vrlo se razveseli, opaziv me, ali miu dugo ništa ne mogaše reći, jer ga je gušio suh kašalj. Bijaše slaba zdravlja, blied, upalih lica, kost i koža. Napokon mi reče, das u onoga staroga auditora nekamo premjestili, al ii novi da nije baš zločest. Oko jedanajste bane u sobu visok čovjek, dobro ugojen, rumena lica, plavih očiju, kose gladko počešljane. Zirnu u mene i upita: Vi ste tumač?.-Odgovorih, da je tako. Auditor gledavaše svoje biele i tuste ruke, a onda nam reče, da izpitamo neke uzunike id a sastavimo zapisnike. Pročita dva-tri spisa, pa se maši iz sobe, mahnuv nam rukom. Pisar pogleda za njim i reče mi: - Uvijek se tarokira. Tri sam mjeseca ostao u Banjoj Luci, u onoj tvrđi. Svaki smo dan izpitali najmanje desetak ljudi. Iztrage se nisu zavlačile: u dva dana pukla bi osuda. Koliko nevolje! Nesretnici bijahu većim dielom “Vlasi”. Čuo sam dosta grozota. Bilo ih u zatvoru radi umorstva, radi grabeža, paleža krađe, radi svakovrstnih zločina. Jednom osudismo na smrt mladića od kojih osamnajst godina, jer je objesio u šumi svoju svast, koja se nije htjela podati njegovoj pohoti. Njegov brat, koji je onako izgubio svoju mladu ženu, bio je kod suda kao svjedok.¸Na stotine sam ljudi upitao, a malo tko bi znao, kako se zove njegov jezik. Ne znam-odgovorio bi “Vlah”. Kako da ne znaš? Govoriš li turski? Ne znam ja turski. Evo ovako se krstim. Govoriš li srbski? Jok, ne govorim. Kako dakle govoriš? Kako i ti, kao ovaj komšija-rekao bi, pokazav koga drugoga obtuženika. Govoriš li bošnjački. Tako mi odgovarahu ljudi, koji živu u selih, među planinami. Nekoji Muhamedanci rekoše mi, da govore hrvatski. Kad bi to upitao koga varošanina “Vlaha”, recimo banjalučkoga trgovca, odmah bi kazao, da govori srbski.¸A tko ti veli, da govoriš srbski? Tko mi veli!? Čovječe, nije naš parok luda! Kad sam bio gimnazijalcem, vrisnuo bi često na mene neki professor, rodom kajkavac: Ne buš miran? Marš na polje, ti vušljivec. Ja nisam bio kao gimnazijalac ono, što mi je rekao professor, nego mnogo godina kašnje, u Bosni. U jutro pošao bih k profozu i kazao mu imena nesretnika, koje bi kašnje straža dovela k sudu. Na dugom hodniku u tamnici bilo je pet soba, odkle se čuo mukli šapat. Prva soba bijaše natrpana “Vlasi”. Kadšto ih bilo pedeset u njoj. Ležahu ti jadnici na podu od opeke sve jedan do drugoga, modri od studeni, blatni, otrcani, strašna lica, upala i blieda i sgrčena. Staklo na prozorih bijaše razlupano, u sobu upadaše mrzli noćni zrak i tjeraše sapu kroz malenu luknju na vratima. Kad bi se otvorila vrata, sjeli bi oni ljudi i gledahu staklenim očima bodeže naše straže. Bijaše kruta zima. U drugih sobah bili su otmeni Muhamedanci, nekoliko begova, a među njima i Ragib beg Džinić, pa Omar Fasli Efendija, upravitelj vakufa, džamijskih dobara. Ragib beg, krasan mladić, ponosan, bistra uma, uvijek bijaše ljubezan i veseo. Ta gospoda mogla su šetati u tvrđi do mile volje, ali su riedko izlazili iz svojih soba. Imali su u zatvoru svoje šarenice, jastuke, svu udobnost, a hranu dobivahu od kuće. Svake sam večeri s njima igrao na “mice”. Tako zovu jednu igru, poznatu pod imenom “trice” ili “mlina”. Tko dobije, eto mu deset cigareta. Omar Fazli Efendija bijaše krupna ljudesina, tamna lica, kratke guste brade, očiju poput žeravice. Haljine mu bijahu od najfinijega sukna, izvezene zlatom, a turban biel kao snieg. On je nosio dug kaftan. Rodom bijaše Afrikanac, ali je već petnajst godina živio u Bosni. Liepo je francuzki govorio. Svaki bi mu dan došli u posjet sinovi, dva mala vragoljana. Kad su bili doma zločesti, poslala bi ih majka u tamnicu sa slugom, koji bi javio Fasli Efendiji, da majka želi, djecu. Otac bi ih tada šibao na hodniku tamnice. Nikada nisam čuo iz ustiju one bosanske gospode nepristojne rieči, a kamo li kakvu psovku. Onako plemenita i otmena govora nisam jošte čuo u našem narodu. Kad bi se neki naši vojnici grdili, kad bi psovali jedan drugomu boga, majku i otca, oni se begovi zgražahu. Fasli Efendija drhtaše od biesa i oštro ih korio. Negdje u prosincu pustiše begove iz zatvora. Fasli Efendija često me pozivao k sebi. Kadšto se razgovarasmo do kasne noći. Njegova kuća bijaše preko Vrbasa, u krasnom vrtu. Jedne večeri stupim u njegov bogati kafeodžak i uspnem se malko. U liepoj ukrugloj sobi bijaše do dvadeset begova iz Sarajeva i južne Bosne. Bili sun a putu u Beč, pa posjetiše najuglednijega čovjeka u Banjoj Luci. Sjede gospoda na okolo po široku crvenu divanu, svi se sjsje u zlatu i svili, a ja ne znam, što ću u trošnih i zaprljanih haljinah, ne znam, bih li ostao ili uklonio se. Domaćin reče gospodi nekopliko turskih rieči, a na to me svi pogledaju, nasmieše mi se ljubezno i pozdrave me. Fasli Efendija potepa me rukom po ramenu i kimne mi, da mu sjednem uz koljeno, pa mi ponudi cigaretu, kad nam sluga donese kavu. Među onimi begovi bijaše jedan vanredne ljepote, prekrasno odjeven, a sjedio je na divanu neizracivo otmeno, gospodski. Bio je svukao kaftan. Košulja mu bila svilena, na njezinih rukavih bile su pruge modre i narančaste boje, u desnici je držao zdjelicu kave, a bielimi prsti ljevice cigaretu. Mladi taj beg uvjeravaše banjalučku gospodu, da je Sarajevo, njegovo rodno mjesto, mnogo ljepše od Banja Luke. Govorio je s velikim žarom i uzhitom i pratio je svoje rieči gospodski kretom ruku. Divio sam se njegovu jeziku i naglasu, odkrio mi toliko neslućenih ljepota narodnoga govora. Onakovih opisa ne ima u našoj književnosti. XV. Pukovnija, u kojoj sam služio bijaše otišla iz Bosne; svaki sam dan molio kapetana auditora, da me pusti doma. Polovicom prosinca nađosmo tumača, ali ja nisam odmah smio otići, jer je trebalo, da podučim svoga nasljednika u koječem. O podne 23. Prosinca reče mi kapetan: Sad ste slobodni. Možete kući, kad vas volja. – Malo za tim sastah se na ulici sa Fasli Efendijom i javim mu, da odlazim iz Bosne. On me pozva na večeru. Kad se smrači, stupih u kuću Fali Efendije. Pri stolu bijasmo sami. Gospodskom me počastio večerom. Molio me, da pijem izvrstan šampanjac. On je srkao sam kavu. Dogo se razgovarasmo, a onda umukosmo. Omar Fasli Efendija gledao me zamišljeno. Što me gledaš?-upitah ga. Daj mi ruku-reče mi hrvatski, a onda nastavi francuzki: - tvoja majka i tvoj otac čekaju te; bit će veseli, ka dim dođeš u kuću. On opet umuknu. Lice mu bilo tužno, ustne mu drhtahu. I ja ću otići iz Bosne – reče mi drhtavim glasom. A kamo ćeš? Ne znam. Možda u Carigrad – slegne ramenima, zamisli se i spusti glavu na dlan desnice. Uzdahne zatim, podiže glavu i pogleda me. Bit će ti studeno na putu – reče mi tiho sin Afrika. Lako ću i to pretrpjeti. On me gledaše dugo vremena, a napokon ustane i zagrli me. S Bogom, dragi. Bog te čuvao! – reče mi francuzki i opet me poljubi. Jošte ga pogledah. U crnih su mu se očiju sjajile suze. U osvitak se opremih pozdravih se s pisarom, pa udarih put sjevera cesrtom, što void u Berbir na Savi. Bijaše kruta zima, led mi pucao pod nogama, a hodao sam naglo, veselo, kao das am se okrilatio. Sunce je sijalo s vedra neba, led je stajao popuštati oko podne, a ja hrlim, da ugledam što prije Savu. Već se sunce nagnulo k zapadu, kad me stiže neki kirijaš s praznimi koli. Čekaj? Kamo ti? – viknuh. U Berbir. Skočim na kola. Kirijaš se napio šljivovice. Nemilosrdno je tukao konje, kola su skakala preko graba. Htio sam mu uzeti bič, ali ne da on. “Vlah” se za tim malko raztrijezni. Već bijaše suton, već se vidio Berbir. Al eto jada! Desetak je kola dolazilo nama usuprot. – Pazi! – velim kirijašu. Ne boj se – veli on i opali konje. U isti hip udarismo o vojnička kola. Vojnički se konji prestraše, skoče na stranu, a kola se svale s ceste u blatnu kaljužu. Tri Magjara odlete u snieg i stanu bijesno psovati. Izvukli se iz sniega, pa udri bičem po mojem kirijašu. “Vlaha” oblije krv. Udaljih se za sto koraka, pa stadoh i okrenu se... Oko mene sterala se ogromna ravnica, pusta i tužna, pokrivena sniegom kao mrtvačkim plaštem. Jedni su Magjari tukli Vlaha, te se čuo njegov jauk, a drugi su se natezali, da izvuku svoja kola iz blata. Ja pohrlih prama Savi u uvjerenju, da će prestati onaj jauk id a ne će Magjari izvući iz blata svojih kola. Pod puškom, Zagreb, 1889. godine.
Posted on: Mon, 23 Sep 2013 23:28:02 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015