Do prije godinu dana sam živjela u selu blizu Slavonskog Broda, a sada sam u Opatiji. Studiram. Naravno, u isto vrijeme i radim jer drugačije ne ide. Dosada sam prošla mnogo toga, puno europskih država, velik dio Hrvatske.. Kako sam već godinu dana u Opatiji, snašla sam se tamo i uklopila. Ipak nešto ne štima. Zapravo, puno toga ne štima. Gledajući kroz autobus dok sam putovala na posao ili natrag, gledam ljude izvana. Što oni rade, što im je na umu, gdje se tako žure.. Nije mi trebalo puno da shvatim. Ovaj narod propada. I to ne krivnjom nas običnih smrtnika. Sve je više ljudi koji jedva preživljavaju, kopaju po kontejnerima, idu od čovjeka do čovjeka kako bi izmolili 2 kune.. Gledam tako i zgrožavam se. Na što smo spali, mi koji smo uvijek bili tako jaki i neustrašivi, koji imamo veličanstvenu povijest iza sebe. I onda dopuštamo da nam se ovo događa. Pljuju po nama kao da smo zadnje smeće, kontroliraju svaki naš korak, kradu nemilice, i to ne samo ono naše materijalno nego i duhovno. U Vukovar se uvodi ćirilica. U VUKOVAR! Grad heroj Hrvatske, pa se onda nađu naši veliki intelektualci i komentiraju kako to mora tako biti, kako su u Istri natpisi na hrvatskom i talijanskom i sl. Srce me zaboli kad tako nešto uspoređuju. Prije koliko vremena je bio zadnji rat Hrvata s Talijanima? Jesu li te rane zacijelile? O da, itekako jesu. Kako imaju duše staviti u usporedbu ove dvije situacije? Treba li ponovno izbiti rat da oni što su gore dođu do pameti? Kako im se ne lomi srce kad vide majku koja ni dan-danas ne zna gdje joj je sin i što mu se dogodilo, kako plače? Kako ne čuju zapomaganja onih koji su preživjeli Rat i duševne rane su im svježe kao da se sve jučer dogodilo? Kako mogu gledati ljude po Zagrebu koji kopaju po kontejnerima, gubeći svaku nadu za bolje sutra? Pljačkaju nas, satiru, omalovažavaju, primitiviziraju.. A mi smo im vjerovali. Pa nije ni čudo što seljaci izlaze na prosvjede, što se ne daju otepsti jer se radi o njihovom kruhu, o njihovoj obitelji. U ovo vrijeme, u 21. stoljeću, ljudi koji su imali pristojan posao, obitelj, djecu, svoj dom, sve više ih postaje beskućnicima. Sve je više krađa, razbojništva, ubojstava.. I za sve to su krivi oni iznad nas. Ja mogu biti presretna što imam obitelj i dom, kada mi je dosta posla i fakulteta, imam kuću kojoj ću se vratiti. Ipak, ni tu nije sve kako treba. Trbuhom za kruhom, jedan član moje obitelji fali. Nema ga kod kuće, otišao je prije nekoliko godina u potragu za boljim životom. Sve više ljudi odlazi iz ove Države, upravo kao što je otišao i moj brat. Vladajuće ljude nije briga koliko nas oči bole od plakanja svaki put kad nam bližnji odlaze, bitno da je njihova plaća fina i da pričaju preko svemirskih mobitela, vozikajući se u finim autićima. Moja budućnost nije ništa sigurnija od onih koji žive u šatorima ili spavaju ispred crkve. Zar ćemo i mi mladi cijeli život strepiti nad svojom budućnošću, čekajući neki novi zakon kojim će nam uzeti sve što imamo? Zar je to ono za što su naši očevi, braća, muževi ginuli? To smo htjeli? Sramite se, zbog vas gore mi se ova država gadi! I ne samo meni, masi ljudi koji strepe nad budućnošću jednako kao ja! Kažete da na mladima leži ova država, pa zašto onda ne dopustite da ju mladi vode? Zašto satirete čovjeka po čovjeka, ne mareći ni za koga, samo za svoje dupe? Ne želim vam ni poželjeti da se ikada nađete u situaciji u kakvoj je masa Hrvata, nezasluženo! Potičete ljude na kriminal, a niste toga ni svjesni.. Samo ZBOG VAS u cijeloj Lijepoj našoj osjeća se gorčina, knedla u grlu i gađenje prema ljudima. Pa vi razmislite što ste dosad napravili i kako ćete dalje…..
Posted on: Thu, 12 Sep 2013 20:00:01 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015