Dok je Bog hodao po zemlj-Hrvatskoj,ali kratko vrijeme? „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga - i Riječ bijaše Bog.“ Tako nas uvodi evanđelist Ivan u svoj istiniti sveti zapis svjedoka za Svjetlo „koje rasvjetljuje svakoga čovjeka“ i po kojemu postati možemo djeca Božja. A nama je proći kroz tminu, u kojoj se bune progonitelji Riječi, u kojoj se podržavljena šutnja o zločinu protiv čovječnosti, počinjenom pod crvenom petokrakom zvijezdom nad Hrvatima opredijeljenima protiv yu-komunizma i velikosrpstva a za hrvatsku slobodu i državnu samostalnost u zgradbenoj povezanosti s uljudbom i sudbinom kršćanskoga Zapada, produbljuje, a spalitelji srca mučenika i blaženika Al.Stepinca, počinitelji, osmišljavatelji i nalogodavatelji megazločina, izvršena po višoj volji glavnoga im vođe Josifa.V.Staljina, i dalje uživaju svu moguću „zaštitu“, jer prema njima uopće ne djeluju ustanove pravne države, niti na taj zločin nad zločinima opominju, osim častnih iznimaka, brojna društva, akademije i udruge. Vlasti ne vrše svoje zadaće propisane Ustavom i zakonom, štoviše ne odazivaju se niti na načelan poziv iz Europe o obvezi sankcioniranja (i) zločina komunizma i na uvođenje spomendana za žrtve nasilja triju totalitarnih sustava. Teška vrata, na komfašističkoj tvrđavi šutnje o zločinačkom pothvatu pokolja nenaoružana hrvatskoga naroda čistih ruku i srdca poniznoga, nije uspio otvoriti niti suvremeni nam književni klasik Slobodan Novak, blistav sustvaratelj u Riječi danoj Hrvatima. Progovorio je hrvatski književnik humanist o zločinu i o gnusnim sljedbenicima Megazločinca „iz Kumrovca“, u povijestnom intervjuu u „Vijencu“ (ožujak 2010.), ali je ovaj prvorazredni kulturni i društveni događaj u Hrvatskoj bio prikriven posvemašnjim mukom, unatoč činjenici da je glasnikom istine o stradanju i patnjama cijele domovine postao akademik, s nezanemarivim duhovnim iskustvom partizanskoga „opsjedanja gradića koji je imao gimnaziju s haubicom“ (Dolutali metak) i narodnoga otpora svakomu zlosilniku i okupatoru, s dugim partijskim stažom iz razdoblja kada su „komiteti funkcionirali po neumoljivim ideološkim načelima, karijernim računicama, kukavičlucima, uhljebljenjima, tupim glavama, zadrtostima, zloćudnosti pojedinaca“. Na dobro iskoristivši danu mu priliku za izreći istinu sebe i društvenoga okružja u kojemu živi(mo), Novak je, također progovorio o „žilavo vitalnim recidivima hrvatskog služničkog mentaliteta u dušama mnogih naših intelektualaca“, o „samouvjerenim uznositim globalistima“ koji „manijakalno jurišaju na sve što nije spremno zaboraviti na svoje podrijetlo i dobre običaje, na svakoga tko pokuša naći svoju riječ u zamjenu za njihove anglizme, ili se nije izmrijestio i iscrvio ispod jugooficirskog šinjela“, koji „nasilni su i bestidni, pa povlače za sobom naivnjake, karijeriste i kojekakvu moralnu sitnež“, podsjetivši kako su tim jurišnicima „zadrti hrvatski nacionalisti svi oni koji nisu potomci bivših komitetlija, zvjezdastih oficirčina, pritajenih sadista, komandanata logora, koljača – jamara i krvnika, naručenih ubojica, udbovaca“, i da „njih ne ćete čuti da govore o stotinama tisuća ljudskih kostura, poljima smrti što su ih posijali njihovi internacionalisti uzduž i poprijeko ove prezrene zemlje, i one susjedne, i po cijelom pojasu oko globusa“. I još reče, u uho vladateljske oholosti, o današnjim nasljedovateljima komunizma, te teške civilizacijske i povijestne kataklizme, kojima su „ustaše i svi antifašisti koji misle da je komunizam isto što i najcrnji fašizam“, koje „bi oni i opet nemilosrdno, u ime ideje“, i kaza ove riječi za nezaborav: „Usred Zagreba na Savskoj cesti građani znaju i upozoravaju na zajedničku grobnicu, a je li itko od vlasti reagirao? Nije ni lopata zabijena. Pitajte o tome pojedine naše saborske zastupnike. Pitajte državnog tužitelja od kojega ne čujemo čak ni tužbalice. Pitajte razne fumiće, niniće...sve te miće pravednike, što drže svoje civilne i dimne fumarole, fumikate, fumature i fumate od službenih parastosa nad ustaškim zlodjelima, a ne mogu izgovoriti ni pokoj vječni nad stotinama tisuća jednako tako nevinih žrtava komunizma. Oni hodočaste na Goli otok da bi komemorirali svoje žrtve kao da su zločin učinili marsovci, a ne da bi osudili zločinca. U Jasenovcu obrnuto. Na kosturnice ne odlaze. Jer tamo nema ni žrtava ni zločina.“ I još, kao vapaj, izreče Novak istinu o tomu „zločinačkomu svjetonazoru“, o komunizmu koji „uništio je više života, sudbina i obitelji nego sve inkvizicijske lomače u povijesti, i svi prononsirani fašizmi do danas..“ I ja bijah među onima koji su, sa zahvalnošću, prišli ogrijati se još jedanput na vatri Novakovih riječi koje, iako transcendiraju očaj, žive vjeru u riječ i obnavljaju izgubljeni zavičaj, ognjište za utočište svega stvorenja i mjesto životvorna blagoslovlja sa stotinama tisuća onih „koji vape iz anonimnih grobova.“ „Sve su nam uzeli, ali ne mogu besmrtnu dušu i nadu u život vječni, a Hrvate i Hrvatsku, koja je, s milošću Božjom, pobijedila srpsku jugoarmiju i četničiju, više nikakva sila izvana ne može pokoriti“, riječi su vjere i ufanja, a ne ideologije i politike, materinski prošaptane iz puka, a pred okom Kiklopa koji ždere jednoga po jednoga junaka iz braniteljske posade nacionalne suverenosti i slobode. „Spremaju li nam to opet genocidnu godinu 1945.?“, zatulio je drugi glas u crvenozvezdaške magle oko nas, osvrćući se tako na zagovor predsjednika RH da jugoslavski „antifašistički borci budu izjednačeni u pravima s hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata“, da „Zagreb ponovo ima Ulicu 8. m a j a“, i na njegovu floskulu iz radionice zamaskirane ljevice da je simodubajićevski „antifašizam otac (hrvatskoga! aut.nap.) Domovinskoga rata“ , na taj nevjerojatni pokušaj prodaje urbi et orbi, Zagrebu i Svijetu, roga za svijeću, odnosno lažnoga predstavljanja zločinačke borbe združenih velikosrba i Staljinu odanih komunista i titoista protiv Zagreba i Banovine Hrvatske a za Beograd i „Jugoslaviju“, za komunističku diktaturu proletarijata, kao prohrvatske, prodemokratske. Mi se sveudilj prosvjetljujemo Riječju, a trorogi globalisti gradove nam i sva učilišta i sastajališta slijeću ubibratskim jugopevaljkama „antifašista“, iz 1945.: „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!“.
Posted on: Sat, 17 Aug 2013 12:28:51 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015