Dok sam bio mladić bio sam vrlo liberalnih nazora: otvoren prema svemu i voljan eksperimentirati sa životom, što sam i činio, a činim to i danas, ali unutar okvira stečenog konzervativizma. Kroz eksperimente učim, spoznajem, razvijam se... drugačije jednostavno ne ide, barem ne za mene. Kroz takav pristup shvatio sam da postoje univerzalni, ili ti ga prirodni principi koji drže stvari u balansu, i time osiguravaju prostor za istraživanje, izražavanje i doživljavanje SVIH MOGUĆIH VARIJANTI življenja. Jedino su u balansu Svega Što Postoji moguće sve realnosti. Ovaj balans je u vremenu u kojemu živimo ugrožen. Ne zbog toga što postoje feministkinje, lezbijke, homoseksualci i mnogi drugi „Tolerantni“, već zbog toga što nedostaje temeljni „balansni princip“ - princip muževnosti i ženstvenosti: od muškaraca se direktno i indirektno traži da budu manje muževni (dakle, manje grubi, borbeni, agresivni, prodorni; da budu manje barbari, ratnici i zaštitnici ne samo sebe i svojih bližnjih, već i društva u cjelini – smatram to opasnim trendom), a od žena se na isti način zahtjeva da budu „moderne“, više muževne, a manje blage, nježne i pitome – protuteža kastriranom muškarcu (također vrlo štetan, zapravo isti trend). Interesantno je to da nitko, barem koliko je meni poznato, ne zastupa i reklamira prava muškaraca da budu, ostanu i razvijaju se kao muškarci, a prava žena uglavnom zagovaraju (uz pokoji izuzetak) one žene koje u psihološkom smislu imaju više mušku no žensku prirodu. Svaki pokušaj da se promovira istinska muževnost i ženstvenost proglašava se zastarjelim, nazadnim, zatucanim, primitivnim... nerijetko se to etiketira i kao „govor mržnje“. Moderno je danas „izaći iz ormara“, objaviti svijetu i okolici tko si i kakav si. Osjećam potrebu u ovom smislu biti u trendu i učiniti to isto: ja sam ortodoksni heteroseksualac (koji, iako to možda iznenađuje zbog upotrebe termina „ortodoksni“, ne mrzi i ne osuđuje one koji to nisu, ali im ne bi dao djecu na usvajanje zbog prava djeteta da bude kroz odrastanje simultano izloženo (što je moguće više) muževnom i ženstvenom principu; odnosno zbog toga jer imam drugačiju viziju o poželjnom smjeru razvoja ljudske rase, tj. o poželjnoj realnosti koju stvaramo svojim individualnim i kolektivnim izborima – sve je legitimno u Univerzumu, ali ne vodi sve u istu realnost.); uz to sam, prema današnjoj uvriježenoj klasifikaciji, „nazadan“, konzervativan (liberalizam je rezerviran za mlade po godinama i iskustvu), primitivan muškarac koji dijeli nietzscheovski svjetonazor: „Muškarca treba odgajati za rat, a ženu za odmor ratniku: sve je drugo ludost.“ Ovom izjavom dugujem dodatno pojašnjenje; u suprotnom sve ovo moje pisanje i nema puno smisla: Rat je princip i ne predstavlja nužno potezanje oružja na druge, već predstavlja svaku aktivnost prirode koja mora prevladati neki otpor; rat je i čovjekovo nastojanje da se poboljša, usavrši, ostvari potencijale, napreduje... Mir je također princip koji predstavlja odsutnost rata, borbe, otpora, ostavljajući prostora razdoblju rasta i ostvarenja novih struktura. Rat (muško) i mir (žensko) su ciklusi, a time i faktori razvoja (evolucije Života, ili životnog iskustva). Što znači da ukoliko se ti principi oslabe u čovjeku, dolazi do involucije ljudske rase. Određene grupacije već stoljećima marljivo rade na tome da umanje, izokrenu i unište muški i ženski princip. Stoga ja ovim putem predlažem da se svi „novi“, „napredni“ i „tolerantni“ trendovi promatraju u tom svjetlu. I za kraj ostavljam nekoliko pitanja koje ne zaslužuje ishitrene i jeftine odgovore, već strpljivo i sustavno promišljanje, i na koja, uzgred rečeno, još uvijek nemam potpune (zadovoljavajuće) odgovore: - Može li se svim ljudima dati sva prava, a da pritom nitko ne ostane bez određenih prava? - Je li „pravo“ stečeno ili se za njega treba izboriti? - Treba li stečeno ili izboreno pravo štititi ili ga se treba olako odreći u ime prava drugoga? - Jesu li, i ako jesu, koja su prava djece i prava čovjeka ugrožena kroz davanje svih prava koja uživa tzv. hetero većina onima koji nisu u kategoriji te iste hetero većine? (Je li takav potez uopće logičan? Je li koristan? Je li štetan?) - Može li se deklarativno i praktično poštovati različitost onih koji nisu hetero većina bez da ih se promovira u prava hetero većine? - Imam li ja pravo slobodno razmišljati, pitati se, i zastupati stajališta koja se smatraju nazadna, bez da me se osudi (uskoro možda i sankcionira) kao čovjeka koji unosi nemir i ugrožava Novi poredak „govorom mržnje“? P.S. Želim naglasiti da nisam katolik, ni vjernik - odbojna mi je demagogija Crkve - ali priznajem postojanje Više Kreativne Inteligencije (Sile). Krešo Lušičić
Posted on: Sat, 16 Nov 2013 20:37:46 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015