EMILIJA MARIJA VILKA DE RODAT Datum: 19.9. Svetica Obitelj je de Rodat pripadala provincijskome plemstvu, a kršcanskoj je Francuskoj XIX. stoljeca dala nekoliko divnih likova. U te likove, svakako, valja ubrojiti i sveticu koja umrije na današnji dan, a danas se i slavi. To je Emilija de Rodat, koja se rodila 6. rujna 1787. na obiteljskom dobru Druelle, u župi Saint Martin de Limouze, biskupije Rodez. U djetinjstvu, koje padaše u burne i krvave godine Francuske revolucije, odgajala ju je vrijedna baka na svome dvorcu Ginals. Od nje preuze odgoj djevojcice stara joj tetka Agata de Pomairols, koja bijaše redovnica od Pohodenja, ali od revolucije protjerana iz samostana. Djevojcica je po naravi bila vedra, što joj nimalo nije smetalo da snažno raste u dubokoj i iskrenoj pobožnosti. Kad joj je bilo 11 godina, podijelio joj je prvu pricest jedan dominikanac koji bijaše iz broja onih svecenika što ne položiše prisegu na protukršcanski revolucionarni ustav. Emilija se u cvijetu mladosti revno posveti molitvi, a za uzvrat postade dionicom misticnih iskustava. Uz to je vec tada pokazivala veliku ljubav prema siromasima. No tada je u njezinu životu nastupila jedna moralna kriza jer se dala zarobiti zemaljskim rastresenostima i ugodnostima. Nije se tu radilo o teškim stvarima, ali da je tako nastavila, do njih je lako moglo doci. Posve nenadan je preokret nastao u njezinoj duši kad je g. 1804. slušala propovijed prigodom jednih puckih misija. U meduvremenu se Emilijina baka povukla u jednu, nakon revolucije, obnovljenu redovnicku zajednicu u Villefranche-de-Rouergue. Emilija je pošla za njom te provodila vrijeme u pobožnim vježbama i posjecujuci siromahe. Tada se upoznala s kreposnim svecenikom abbé Martyjem, koji joj postade duhovni voda. Pod njegovim se vodstvom veoma razvio duhovni život. Revno je citala djela raznih duhovnih pisaca, osobito sv. Terezije Avilske i sv. Franje Saleškoga. U slobodno je vrijeme siromašnim djevojcicama držala vjeronauk. Triput je pokušala stupiti u neku žensku družbu, ali nije uspjela. Napokon je u svibnju 1815., slušajuci tužbu neke siromašne žene, otkrila svoj životni poziv. Tužba se odnosila na nemogucnost da dodu do školovanja i izobrazbe osobe koje su siromašne i bez sredstava za pohadanje škole. Emilija se tada odlucila posvetiti odgoju siromašne djece. Brzo su joj se pridružile tri djevojke koje je otprije poznavala. Zajedno s njima odlucila je osnovati Institut sv. Josipa koji ce nešto kasnije, tocno g. 1822., dobiti ime Instituta Svete obitelji. Radilo se o novoj redovnickoj družbi s klauzurom, a koja ce se posvetiti poucavanju siromašne djece, pružajuci joj besplatno osnovnu izobrazbu. Plan je bio veoma stvaran i odgovarao bitnim potrebama onih nižih slojeva tadašnjega društva. Kao i svaka dobra ustanova, tako je i ova morala proci kroz svoju kušnju: kroz kriticke napadaje i nerazumijevanje najbliže okoline. No pod sretnim vodstvom poletnoga abbé Martyja nova je družba preživjela prvotne poteškoce i razvila se u brojem clanova znatnu ustanovu. A zatim je opet došla kriza i vec je izgledalo da ce družba, ako se ne pridruži jednoj jacoj redovnickoj zajednici, propasti. Najvjernije sestre nisu htjele znati za ikakvu drugu poglavaricu osim za majku de Rodat. A ona je za svoju ustanovu morala platiti težak danak: tjelesnih patnji, prouzrokovanih bolestima, a onda i duševnih, u kojima ju je zahvatio težak i mucan osjecaj duboke zapuštenosti i silne napasti protiv vjere. Osim posve kratkih predaha svetica je takvo stanje morala podnositi sve do smrti. Sve to nije ju ipak slomilo pa ni sprijecilo da se pokaže jakom i djelotvornom poglavaricom. Družba je g. 1832. dobila svoje Konstitucije, što ih je sastavio abbé Marty, koji je umro 15. studenoga 1835. Majka de Rodat, zbog elasticnosti u radu, osnovala je i novu granu svoje ustanove, bez klauzure, koja se brzo raširila, ali dakako stvarala i mnoge poteškoce. Majka je utemeljiteljica u svemu svome mukotrpnome životu i radu pokazivala herojsku nesebicnost i neograniceno pouzdanje u Boga. Njezina se grana bez klauzure bavila ne samo školom, vec i kucnom njegom bolesnika, posjecivanjem zatvora, pružanjem utocišta palim djevojkama i ženama, koje su bile spremne na pokoru. Majka je Emilija u ožujku 1852. opet teško oboljela. Pojavila joj se na lijevom oku zlokobna rana. Tada su, doduše, prestale njezine duševne muke, ali je shvatila da joj se bliži kraj. Zato je zamolila da je oslobode svih njezinih funkcija. Kako se zdravstveno stanje sve više pogoršavalo, koncem kolovoza njezinoj je molbi bilo udovoljeno. U poslušnosti prema svome ispovjedniku od sedmog je do desetog rujna izdiktirala povijest svoga života, koju smatraju religioznim dokumentom najvece vrijednosti, premda se o misticnoj strani svoje duše izrazila veoma oprezno i suzdržano. Umrla je 19. rujna 1952. u Villefrancheu, a uspomena joj je u cijelom onom kraju veoma živa. Papa Pio XII. proglasio ju je 9. lipnja 1940. blaženom, a 23. travnja 1950. svetom.
Posted on: Thu, 19 Sep 2013 06:00:01 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015