Emir Hadžihafisbegović pati od kroničnog PTSP-a karakterističnog za ljude koji su bili u ratnom djelovanju. Vrlo kratak san od svega dva sata tijekom ranih jutarnjih sati kod svakog čovjeka izaziva hiper aktivnost i jedno stanje svojevrsnog ludila, u kojemu informacije u glavi "bombardiraju" sa svih strana. Ljudi se u jednom takvom psihotičnom stanju vrlo često u potpunosti izgube. Ono što je jako interesantno kod Emira je njegova vrlo jednostrana "izgubljenost". Ne moguće je ne primjetiti njegovu sklonost prema Kusturici i česte posjete Srbiji gdje je Emir snimio i pet filmova. Ne znam treba bilo kome posebno pojašnjavati da Kusturica patološki mrzi Hrvate, ali se zato vrlo rado slika s bosanskim četnicima kojima mentalno i kuluturološki ( zoološki) pripada. Njegov cijeli filmski opus svodi se na bolna zavijanja Roma i jednu te istu glazbenu podlogu, koja je nepodnošljivo dosadna svima, osim njenom tvorcu Bregoviću, vjernoj četničkoj publici i mrziteljima Hrvatske. Kada ovom dvojcu dodamo i Zafranovića, tada imamo cijelu elitu sarajevske prijeratne akademije koja mentalno nikada nije provirila iz komunističko- bosanskog lonca u kojemu kipi mržnja prema Hrvatima. Zafranović nikada nije prestao pljuvati po Hrvatima iako je od četničkih granata zbrisao prvo u Zagreb. Emir je bio i u ratu aktivan, ali kada se domogao Zagreba odmah se prisjetio Kusturice, Zafranovića i uredno zaboravio na četničke granate. PTSP ga tjerana na snimateljsku hiper aktivnost po Srbiji. Ovo je prvi primjer PTSP-a koji nekome može biti koristan, tj. donositi korist. Zanimljivo je kako hrvatski udbo-podrepaši gledaju na nečije zasluge. Hrli se u susret svakom Bošnjačkom mentalnom Jugoslavenu, a zasluge pojedinaca , kao što je npr. Halid Bešlić, puno su veće nego svi filmovi i otrovna pera ovih beskičmenjaka.
Posted on: Wed, 28 Aug 2013 11:32:33 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015