Ivica Orlović 56 minutes ago (Mir i nada- treći starac do prijelaza "prah po vatri" Usnut opet moje srce iste Hipnosa - viknem - Njega mi dovedite. Da s pobratimom noci gledam gdje sunce se na zapadu budi Na istoku počiva. Da tamo vidim tu krasnu zenu Ni crnu ni bijelu Želim vidjet svjetlost samu Očiju sto gledaju u nebo. U san, ako i dođe ljepota Vec do jutra Izgubiti se mora. Tek malo da pocinem. Umoran sam. Jako. - Zar opet bi prekršio pravilo, od gore Čvrsto postavljeno, zar gora pozornika ti ne posla, da objasni ti, kako promjena je sve, al da pravila ipak drzat mora?! Da sunce ne počiva po danu i ne hoda po mrklome mraku? Čujem ovo, sad ipak Okrenut se moram I ugledah na javi Tu divotu, Blagost samu. Kao da me čula Da u snovima je htjedoh sresti Na javi ona potrazi me sama. Upitah tu zenu krasnu Svjetlost samu, Nježnost Sto gleda u Nebo; -Koji san najdublji je? Da li prvi, ili drugi Dal kad sanjam Il u snu kad sanjam da spavam? Na tren samo ona Na me pogled svrnu, Mir, Nježnost, Blagost sama -Ni prvi, ni drugi, najdublji ti nisu Kad si budan - Ti najtvrde spavas. Ni ne reče do kraja Vec pogled njen S mene U prostranstva skrene. Za njom tek sapta tiha Kroz blagi lahor osta; - Tko me traži Izgubit će me Tko za žrtvu me Zbog bliznjeg prinese Imati će me. Mir je moje prvo ime Drugo mi je Nada Haljina mi Od ofirskoga zlata. U kosi lahor nosim Bludnica nisam Vratit ću se sama. (Prijelaz od mir-nada do trećeg starca 1-dio) Ode nježnost Ode blagost sama Prema šumi gustoj krećem svoga tijela sakriti. U šumi, pored drevnog stabla Starac sjedi Kao da u njemu oba starca stoje Ali nije prvi A nije ni drugi Oci su mu od prvoga Ali od drugoga pogled starca. U usnama mu rijeci stoje. Niti su crne Niti su bijele Niti crna trci Nit bijela je pretjece Niti barsunaste rijeci niti su od svile Poput mora koje brusi kamen svijetle su i tihe. U šumi, pored drevnog stabla Starac sjedi Pogleda mirnog Obraća se meni; - Zasto si tvrdoglav Zasto srce zla ti trazi? Zar dobro omrznu ti tako, da i zlo samo zlim potjerati želiš? Ljudi kao ljudi - Sto se vise na njih ljutis? Pljuni, zaboravi. Ti misliš da su oni dužni tebi? Nisu, darezljivi su bili, ti skrtac pohlepan si bio. Kad priliku su dali da pomognes ti njima, zar uzvisili te nisu? Ako boljim su te napravili nego sto si rođen bio, zar jos i dužni su ti pride nešto? Zahvalan im budi, jer od nezahvalnog goreg nema, ako su sebe umanjili, zar su tebe uskratili? Zato nemoj skrtav biti Ti priliku i drugima pruzi da zrakom, s ničim, već uzvise sebe, ako neće, nije tvoja krivnja. Umanjiti neće tebe Umanjiti će sebe. Na kraju, umjesto da shvatis, još i na sebe jer si ljut, se ljutis. A zar ne reče ti ona mudra sova Kako ljutnja nije tvoja. Ljutnja pjesmu svoju pjeva Ti muziku samo placas. - Sto najviše ljudi mrze, starce? - Istinu - zar nisi znao? - Zar Istinu...znaci mrze Njega? - Zar ga ne razapose? - Zašto, zašto ga razapose? Zar ne kažu da ga vole? - Lažu - odgovori starac. Ili misliš da i to je samo, od ljudi nekih Zabluda i himba? Nisu samo onda, i danas ga raspinju, i noću mjesto da snovima se blagim krote, sve u sebi, na jedno oko spavaju, s drugim sa zlim blude, sve u sebi snivaju kako da i sutra alata svoga nadu, da otesu drvo Koje meko prima cavla. I jos se sve u čudu cude; zar mrtvoga se raspet može!? Pričaš price - kažu- zaboravu predane Zar nisi čuo da Bog je davno mrtav? Dal mrtvog konja se mamuza Il se potkova s njega skida. Slušam smijeha danasnjega Već od sutra turobnoga skrgut zubi. U beznadu prokletom utopljenog plaća i tjeskobnoga brata straha. - Ne sisaj repa s mrtvog konja-kažu pa od puste poruge i smijeha u suzama se dave i placu. I ne znaju da prorokuju tada I ne znaju da već sada nad sudbinom svojom žalu. - Zasto zloduh proganja me starce? Obronka ruba mojeg uma hvata Plasta duha moga za skute od rukava drži Rekao bi netko nevjesto i blago, ali ni nevjesto ni blago nije On čvrsto ga hvata. Po rubu ide, prodire polako Prema srcu gmizec hrli. Utonuh u san Spodoba neka Samo sjena Ne vidjoh joj lica Užas Jeza neka. Vrisak. Podmuklo. Bez glasa Ne znam sto je; dal je zloduh ili srce tuče, tutnji i klapara? Da li možda zadnje price ispričati htijede?! Zloduse - ja u sebi, narugam se, viknem; - Sam si, jadan, nemocan si. Jos petoricu sa sobom dovedi Da zabava ova bude jos i zivlja, jača. Umanji svog laznoga sjaja Pa ga podaj drugovima. Možda ruglo sto podariti se spremam tebi Poput opojnoga pića sto bolje se u društvu srkne Jos i slađe u drustvu nam bude. Jos petoro pojave se podmuklo se smijese, brojalicu broje od napred prema nazad. Stih neki sto se čita Kao davolji nauk svaki Od dole prema gore. Zasto me zlodusi progone starce? - Jos i pitas zasto?! U snu im se i na javi rugas Pa se pitas; zasto? Zato sto se tebe boje Zato te progone. .Zar nisi za to znao? - Zar da zlodusi se Mene boje? Zemaljskog crva da se plase? Zar sa mnom tjeras salu kakvu starce? - Primakni se malo bliže, Tajnu cu ti jednu otkrit, Za svacije uho nije. Reci cu ti da Iblis se tebe boji zar te zato ne progoni!? Bog mu jednom zapovjedi, Gle covjeka, od blata ga stvorih Veliki plan s Adamom ja imam Padni dole pa mu se pokloni. - Zar da čovjeku se klanjam, Njemu sto od gline je stvaran zar ja, koji sam od vatre sazdan? Ni ne dovrsi Vec u bezdan padne. - Sjecas li se starce sto rekne mi onaj starac očiju sto tvojih nosi kako mir među trnjem i bodljama stoji. Kako mira da nemiru ukradem kao sto i demon moje vatre nosi Kao sto vatru koja moje srce ugrijati želi - povija, u krvi je zgrusnjava da uzeo bi sebi. Da tamo bi je podjario, da zlo razbukta prazninu mjesta gdje srce je nekad stalo. - Istinu ti reče, ali ne do samog kraja. U nemiru mir Među trnjem i bodljama spava. Ali to jos uvijek ne znaci da nemira moraš ganjat. Ne bježi od njega, ali ga i ne trazi. Kad mir pronades za drugoga ga zrtvuj Ali ga ne prinesi tom zlokobnome duhu. Pazi već gdje svojom krvi skropis, da ne bi sladio se njome onaj koji sklanja Od slada, tamjana i kada. Ne trpaj ruku u gujinu rupu, jer za misliš da kad guja sto oprosta ne daje, u ruku zagrize, uz siktaj, podmuklo, zar misliš da onda žaliti će te netko. Ne, žaliti te nitko neće. Ne okupljaj dakle carobnjake da oko kreveta se tvoga skupe kako zazvali bi tog zlokobnoga duha. Ruglo je u tebi jako, u brk zloduha se rugas, na kraju ga i zalis, pa se onda jos i cudis sto progranja te i noću i danju. I jos nešto da ti kažem da ne zalis zloduha Pazi da ne bi to bila ohola ti rabota. I ako već nećeš za sebe ni za njega ne moli. Sve i da na Nebu samom stojis nisi veći, manji si od Njega. Ili od Svevisnjega misliš da si bolji, i da upravljati bolje znades? Možda da On prepusti uzde pa ih u tvoje preda ruke? Misliš možda da vještije bi bile da poduciti bi i Njega znale? Zar Jeza, Tuga i Strava sto tako se slozno gloze da se cak i za prvenstvo među sobom bore, zar takvom da se molis; -Dodite meni, biti će vam bolje. I došle bi da ih se zamoli, zar i jedna, i druga i treća u molbi snage ili slabosti znaju? Trčala bi i prva, i druga i treća, da u dobru već slabosti nadu da umanje vrlinu, uvecaju stravu. Da proslave Uzas, uvecaju Tugu. - Ja sam prva medu vama - to vec cujem Jezu sto se glasa. - Prva nisi, možda cak ni druga- to rekla bi Strava. -Niste ni prva ni druga jača Od obe dvije ja - Tuga sam najjača. Zar učitelj nas molio je judu, da zaklopi mu očiju da ne vidi sto radi, zar molio je judu da odustane, ili barem u zlu odgode dadne? Ni prvo ni drugo ni treće On molio nije, naprotiv jasno mu je izrekao da brzo čini ono sto činiti misli. O da je učitelj nas znao kako bi molba puta svoga našla, kako bi u pravo krilo u istini sjela, zar ti misliš da On ne bi bio zamolio njega? Ili misliš kako ispod časti bi mu bilo, da kamen na mjestu srca stoji, sto li? Zar da izdajniku dade u zlu da se uzvisi, da mjesto neba pakao postane, mjesto pakla nebo, pa da onda nebo sve uglas vice; - Bijelo; ima li bludnijeg od njega! Bijelo, o moj boze, kako mrzim bijelo, neki kažu da cak ni boje nema. Ne doista ti kažem; Mrzi zlo kao sto ono mrzi tebe. Mira mu ne daj ni noću ni danju Nek se zlo plaši tebe Neka prije tebe u grob zalegne. Ako pak legne Na grob mu otidi, u lice mu pljuni. Ako pak ti prije njega u dvoranu hladnu legnes neka tvoje prokletstvo iz zemlje ga prati. Ne plaši se tog prokletstva Vratit će se ali nista zato. Jači si od njega. - Reci mi Mudri starce, kad pobjeći od zene valja? - Zar jos ne znas, kuku ti je tebi? Kad ti kaže da te voli, tri druge dovedi. Jos i vise će te volit. Kad ti da ce mrijeti zbog tebe rekne Onda bježi. Nista njoj vec biti neće. Ali ima nesto, jos je opasnije; Kad sretnes zenu koja kaže; --- od drugih sam bolja, od nje pobjeći ne moraš. Ali kad te uvjeri, tada opasno je, Ne osvrci se, bježi sto te noge nose. To sve, dakako, ako Racunice slijedis. Inace ne bježi. - Sto je bolje starce? Slijediti ili ne slijediti? Znaš i sam kako Racunice sam otjerao. Da oholost nije bila, možda nisam trebao? - Oca svog se sjeti. Zar rekao ti nije; - Ne štiti se od ljudi. Tako ćeš se štititi. Ne štiti se. Zaštićen ćeš biti. Zar ne reče ti otac da čist ćeš ostat samo ako među prljavima hodas. - Oholost starce, muči srce moje Od svih oholih stvari Koja je najveća? - Od zemlje ne od neba svetost Od svih oholih na svijetu stvari Svetost im je poglavica. Ako vec ušima ne čuh sto ti rekoh Zar i oci su ti zatvorene bile, Zar sam ne ispricas o anđelu, Kako si ga u snu pito; - Gle anđele, sto je ono, s nebesa konop visi, za krijestu objesen je čovjek? Zar anđeo ne odgovori ti na to; - "svetac htjedne biti taj, krijesta njegova, nebo je dodirnula. " Starce, dok prilazio sam gustoj šumi Da tijela svoga sakrijem, na cudnovat prizor naidem; Prikaza, pred oci mi dođe, do neba, ali ne do kraja, čovjek neki stoji, u rukama svoje srce nosi. Po svijetu ga raznosi, na prodaju ga daje; - Pogledajte moje srce, odmjereno tuče, po pravilnome, od davnina ustaljenom redu. Njeznoscu se prelijeva, to zasluga je njegova. Na lijepe stvari misli samo, nerabljeno, kao novo. Dvi prikaze druge, uznemire, jos i vise srce moje. Sa strane su stajali, prikazu promatrali, ali od nje same, jos i vise cudnovate. U mirnome stavu stoje, ali glave, u rukama, pod bokovima nose. Po glavama im sav zemaljski nauk, u krug se vrti, bez početka i kraja, pa se svaka, sve u sebi misli; - najbolja sam. U glas glave vicu; -Kupite ljudi pametnih glava, ni jedna nauka nece vise biti strana. Puno truda ulozismo da u pamet se pretvorimo. Um caruje, zar tako u knjigama zapisano nije? Srce, to prijetvorna je I sumnjiva roba. Tko prikaze su bile starce? - Mislis li da sam pametan toliko da svakom pitanju odgovora znam? Sve i da jesam, zar moja je to zasluga? Sve i da pametan, od pametnijega jesam Zar se mene za to pita? Zasluga bi u tom moja bila Kolika i zdjele Sto vjestinom Od neba usadenoj Od gline, svojim marom, oblikuje čovjek. Bio bi kao i ta zdjela sto sa drugim zdjelama Svadati se stane okrene se njima pa im u brk kaze; - Gle od vas sam sviju ljepša Najbolja sam od svih zdjela. Kamen glacan valom I izbrusen vjetrom Do sjaja pjenom morskom Ne hvali se samim sobom. Ima li čovjeka Na cijelom svijetu bezumnija Od onog sto do neba naraste Pa i zato Sve po svijetu ide Sebi pripisuje. Kao da se samog Za noge povlačio Kao da je sebe samog narastao. Vidjoh ludu sto po svijetu šeta, uglas vice - - Pametna sam. Jos veću ugledam ludu jednom, bi joj teško nekoć, plakala je danju noću. Zazivala nebo da joj mira malo dadne, da joj srcu bude lakše. Uslisi nebo ludu, sliku nježnu usadi u glavu. Iz tikve lude sok blazeni potece, do srca joj dode, kamena rastvori da u nježnost ga pretvori. Podigne se iz prašine luda, Pa sve uglas prica Kad po svijetu krene; - Ludi ljudi U srcima prijekor nose A ja nisam takva Plemenita sam duša Moja je zasluga. Zaboravi luda kad plakala je i noću i danju Besplatno je dobila Ali nije i dala. A zasto bi i dala Kad ludina je zasluga. (Treći starac - peti dio) Prije prijelaza "prah po vatri" - Doista te mudrost pohodila starce Dal ptica u letu mudrost ti donese Il na koji drugi način, nevazno je. Vazno jedino je da u tebi je gnijezdo svila, U tebi se nastanila - Slušaj mladac Da ti kazem sada, ako jednom stvarno, ti mudraca sretnes, a ne ludu staru poput mene, ne daji joj ni razlozne a kamoli nerazlozne hvale. Jer doista, nista poput hvale, uma mudraca ne kvari. Poput otrova sto bunara truje, tako hvala um mudraca ruje. Kao sto voda podmukla zna biti Pod zid tiho i necujno se podvije Kao dijete sto secerom se slatkim miti Da otpadne caklina sjajna Tako i voda zida podlokava. Ako jednom i sam mudrost nađes, ne ponosi se njome Jer pronaći je neces Pronaći ce ona tebe. Ili će pronaći te ili neće Prije mudrosti ti nisi Vec je ona bila prije tebe. I ako te pronađe Opet neće biti tvoja. Dal gledatelj zaslužan je Sto sliku vidi, primjecuje? Da li zaslužan si sto čujes harfe tona? Ali od sveg otrova, reci cu ti sto najgore je; bezrazlozna hvala, nju ne primaj nikada. Ako se nečim bezrazlozno ponosis, vec sutra ces se istog stidit. Ne ponosi se s nikim, jer kad ponosis se, pa mu hvale bezrazlozne dajes, ne dajes značaj njemu, vec ga sebi dajes. Danas ces se s njim ponositi, vec sutra ces se sebe stiditi Ali će ovog puta Već razlozan stid biti. Gdje je nezasluzene i brze hvale, ni pokuda daleko biti neće. Pod ruku hvali, poput sestre mile, pokuda vec ide. Ako ne ide pod ruku, u susret kao nevjesta u zlu ogrezla hita. Kad hvala sto brzo te je našla, jos brže napustiti htjedne, opravdanja ce zudit, proglasiti te za najveću ludu.
Posted on: Fri, 20 Sep 2013 13:03:51 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015