JEZIK JE ZAPRAVO DOMOVINA Odluka hrvatskog sabora 1790. Da bismo prikazali hrvatsku naciju i nacionalni identitet u XIX.stoljeću upitat ćemo povjesničare što su napisali o tome stoljeću. Pri tome se ono ne podrazumijeva kao vremensko razdoblje od 100 godina već kao, što danas prihvaća veliki dio povjesničara, povijesna epoha, tzv. dugo XIX. stoljeće koje počinje s Francuskom revolucijom krajem XVIII. stoljeća, a završava početkom I. svjetskoga rata, 1914. g Ovako shvaćeno XIX. stoljeće odlično se poklapa s povijesnim razvojem Hrvatske. U ovo doba se hrvatsko društvo, iz zaostalog feudalnog, postepeno pretvara u moderno građansko društvo. Početak ovog razdoblja obilježen je odlukom hrvatskoga sabora 1790. da se Hrvatska podvrgne Ugarskom namjesničkom vijeću. Time se Hrvatska prvi puta podvrgnula u upravnom pogledu Ugarskoj.,,Baš zbog toga nije se nikako s uspjehom dao staviti prijedlog o uvođenju hrvatskoga jezika u hrvatski javni život a da se prije svega ne ukine onaj zakonski članak (LVIII:1791) Hrvatsko plemstvo je u jačem povezivanju s Ugarskom vidjelo način na koji bi se u budućnosti lakše suprotstavilo carskom apsolutizmu. Mađari su pak u ovoj odluci vidjeli mogućnost da Hrvatsku posve uklope u buduću mađarsku nacionalnu državu koja bi se protezala od Karpata do Jadrana. Ova bi trebala biti utemeljena na mađarskome jeziku unatoč činjenici da je većinu stanovništva tadašnje Ugarske činilo nemađarsko stanovništvo. Ove pretenzije Mađara izazvale su otpor hrvatskoga sabora uključivo i osoba koje su se zalagale za upravno povezivanje s Ugarskom. Sukob Hrvata i Mađara obilježit će hrvatsku politiku sve do propasti Habsburške monarhije. Već u ovo doba povremeno se javljaju ideje koje se zalažu za pretvaranje hrvatskoga jezika u službeni i koje vode pretvaranju Hrvatske u modernu nacionalnu državu. Krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća važan činitelj u hrvatskoj povijesti postala je revolucionarna Francuska pod Napoleonom. Ova je izazvala dokidanje stoljetnih državnih tvorevina kao što su bili Mletačka i Dubrovačka republika što je potencijalno otvaralo mogućnost priključenja hrvatskih područja koja su im pripadali Banskoj Hrvatskoj, čemu će se bečki dvor stalno opirati. Preporod i revolucija 1848. Društveni procesi u Europi, Habsburškoj monarhiji, a posebice pritisak Mađara, uz unutarnje činitelje, početkom 30-tih godina XIX. stoljeća daju poticaj nastanku niza programskih spisa koji nastoje dati odgovor na probleme daljnjeg gospodarskog, političkog i kulturnog razvoja hrvatskog naroda i njegova oblikovanja kao moderne nacije koja obuhvaća sve slojeve jednog naroda bez obzira na imovinske i statusne razlike među njegovim pripadnicima. U tom smjeru Hrvatsku i hrvatski narod nastoji usmjeriti skupina pretežno mladih i obrazovanih ljudi pučkog i dijelom plemićkog podrijetla okupljena oko Ljudevita Gaja i grofa Janka Draškovića. U prvom planu njihova djelanja je stvaranje jedinstvenog književnog jezika kao osnovne pretpostavke za unutarnje povezivanje hrvatskog naroda i njegovo pretvaranje u naciju.Njihovo kulturno djelanje ne ostvaruje se u početku pod hrvatskim, nego pod „ilirskim“ imenom. Razlozi su bili česta uporaba hrvatskog imena kao regionalnog koje obilježava samo sjeverozapad današnje Hrvatske, tradicija izjednačavanje ilirskog i hrvatskog imena u europskoj i hrvatskoj literaturi kao i težnja hrvatskih preporoditelja da za svoja kulturna nastojanja privuku i druge Južne Slavene. U svojemu političkom djelanju, koje prvenstveno teži očuvanju autonomnog položaja Hrvatske unutar Habsburške monarhije i njegovom jačanju, oni pak koriste prvenstveno hrvatsko ime i ime Hrvatske, i to posebice kod velikog dijela sitnog plemstva koje je usko vezano za regionalno shvaćeno „horvatstvo“, stare feudalne tradicije i koje se usko povezuje s Mađarima. Ovo izaziva oštre političke sukobe koji sa sobom nose i ljudske žrtve. To je 1843. dovelo do zabrane ilirskog imena. Od tada ilirsko ime u preporodnim nastojanjima sve više gubi na važnosti. Unatoč zabrani ilirskog imena oni, dijelom i uz pomoć carskog dvora koji preko Hrvata nastoji oslabiti položaj Mađara, sve više šire i jačaju svoj utjecaj. On se širi i izvan područja sjeverne (Banske) Hrvatske i na druga hrvatska područja premda je on tu još prilično slab. Ključno je bilo proglašenje hrvatskog („narodnog“) jezika u Hrvatskom saboru za službeni jezik 1847. kojom su okrunjena njihova dugogodišnja nastojanja. „Proljeće naroda“, revolucije 1848., zahvatilo je kako Habsburšku monarhiju tako i Hrvatsku. Stare ideje preporoditelja i nove težnje potaknute revolucijom u Europi došle su do izražaja u temeljnom spisu Hrvatske 1848.„Zahtijevanjima naroda“gdje se prvenstveno traži ujedi- njenje hrvatskih zemalja (Banska Hrvatska, Vojna Krajina i Dalmacija), ukidanje kmetstva, posebnu hrvatsku vladu odgovornu saboru itd. Ključna je u ovom razdoblju osoba bana, baruna Josipa Jelačića za kojega se vežu broje nade, a kasnije i brojna razočarenja. Hrvati u obrani svojih nacionalnih interesa, ali i interesa carskog dvora, ratuju protiv Mađara, s kojima prekidaju stoljetne državno-pravne veza, i drugih nacionalnih pokreta koji ugrožavaju opstanak Habsburške monarhije. Dok se na početku preporoda postavljalo pitanje pukog opstanka hrvatskog naroda, na njegovom kraju već su postavljeni temelji njegovom pretvaranju u modernu europsku naciju. Hrvatska od apsolutizma do nagodbe Snagama oko carskog dvora uspijeva svladati revoluciju. Ponovno se uvodi apsolutizam koji, premda su Hrvati bili na strani pobjednika, i njih pogađa. Tijekom 50-tih godina apsolutistička država provodi brojne reforme koje moderniziraju hrvatsko društvo i uklanjaju stare ostatke feudalizma, no visoki porezi i germanizacija izazivaju nezadovoljstvo svih slojeva hrvatskog društva. U ovo doba se javljaju i začetci hrvatsko –srpskog sukobljavanja u kojima obje strane niječu jedna drugoj pravo posebnog, samo stalnog, identiteta tj. niječu jedni drugima pravo da budu posebna nacija.Pritisnut vojnim porazima i teškim stanjem u gospodarstvu 1859. apsolutistički sustav propada. Na zasjedanju Hrvatskog sabora 1861., na temelju dijelom 163. preporodnih tradicija, oblikuju se politička usmjerenja koja će obilježavati hrvatsku politiku sve do propasti Habsburške monarhije.Oko tih usmjerenja oblikuju se: Narodna stranka - za obnovu je veza Hrvatske s Ugarskom ali pod uvjetima priznavanja hrvatske državnosti i teritorijalne cjelovitosti hrvatskih zemalja.Unionistička stranka–za obnovu je veza Hrvatske s Ugarskom ali bez postavljanja prethodnih uvjeta. Stranka prava – protiv je direktnih veza Hrvatske kako s Ugarskom tako i s Austrijom. Jedina veza njih i Hrvatske trebala bi biti osoba vladara. Tijekom 50-tih i 60-tih godina oblikuju se dvije ideologije koje obilježavaju hrvatsku povijest do propasti monarhije pa i u XX. st. Prva je jugoslavizam koja opstanak hrvatskog naroda vidi samo u kulturnom pa i u političkom povezivanju južnoslavenskih naroda na ravnopravnim osnovama.Nasuprot njoj je druga, pravaštvo, koje inzistira na posebnosti hrvatskog naspram ostalih južnoslavenskih naroda i stvaranje nezavisne hrvatske države vidi kao glavni politički cilj bez koga nema razvoja hrvatskog društva. Glavni predstavnik prve ideologije bio je biskup Josip Juraj Strossmayer, a druge Ante Starčević. Novi ratni porazi i unutarnjopolitičke teškoće natjerali su carski dvor na temeljito preuređenje Habsburške monarhije. Dvor se odlučio nagoditi s Mađarima, a rezultat toga je pretvaranje monarhije1867. u dvojnu državu, Austro-Ugarsku, koja se sastoji od dva dijela (austrijskog i ugarskog) koju veže samo osoba vladara, vanjski i vojni poslovi. U novu koncepciju se Hrvatska, milom ili silom, morala uklopiti. Rezultat tog pritiska je Hrvatsko–Ugarska nagodba iz 1868.god. Po nagodbi Hrvatska je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja, nastave i pravosuđa. Ostali su poslovi zajednički. Glavni su bili problemi nagodbe činjenica da Hrvatska nije dobila samostalnost na području financija kao i neriješen problem pripadnosti Rijeke što je riješeno „ provizorijem’, “privremenim“ rješenjem koje je u praksi išlo u korist Mađara. Sama austro-ugarska nagodba postavila je nerješive prepreke za ujedinjenje hrvatskih zemalja, jer dok se jezgra hrvatskoga područja našla u ugarskom dijelu monarhije, Dalmacija i Istra ostali su u austrijskom dijelu. Samo razbijanjem ovako uređene monarhije mogao se ujediniti hrvatski narod. Poticaj za to davali su događaji u svim hrvatskim područjima (u prvome redu u Dalmaciji) gdje se među hrvatskim narodom sve jače ukorjenjuje hrvatska nacionalna svijest. Nagodbena Hrvatska Hrvatsko-Ugarska nagodba naišla je na oštar otpor u najvećem dijelu hrvatske javnosti, no svi pokušaji da se nagodba bitno promjeni, sve do propasti Austro-Ugarske nisu urodili plodom. Dio Mađarske politike smatrao je da je Hrvatska prema nagodbi dobila prevelika prava i sustavno je ta prava nastojao umanjiti. Pojedini hrvatski političari borili su se za „čistoću“ nagodbe i nastojali su izvući iz nje što je više moguće za Hrvatsku i njezin narod. To je posebno došlo do izražaja za banovanja Ivana Mažuranića (1873. – 1880.). Pod njegovim banovanjem Hrvatska se ubrzano modernizira i demokratizira. Tada se otvara sveučilište u Zagrebu, uvodi se odgovornost bana Saboru, pravosuđe se odvaja od uprave, uvodi se obvezatno osnovno školovanje, sloboda okupljanja i tiska, dokidaju se posljednji ostatci feudalnih odnosa itd. Ubrzana modernizacija ipak ne rješava glavne probleme hrvatskog naroda. Po austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. ponovno se zaoštravaju odnosi između Hrvata i Srba zbog pitanja pripadnosti tih pokrajina hrvatskom ili srpskom području. 1881. nekadašnje područje Vojne krajine vraćeno je pod vlast bana i Sabora ali to ni izbliza ne zadovoljava težnje Hrvata koji traže priključenje Hrvatskoj i Dalmacije, Istre i Bosne i Hercegovine. 164. Pokušaji Mađara da umanje Hrvatsku autonomiju izazivaju jak otpor pa i oružane sukobe. Situacija se privremeno smiruje za banovanja grofa Dragutina Khuena Hédervárya (1883. – 1903.). On u korist mađarskih interesa slama otpor hrvatske oporbe drastično smanjuje izborno pravo i uvodi represivno zakonodavstvo. Khuen je igrao i na kartu razmirica između Hrvata i Srba podržavajući Srbe. Na drugoj strani dozvolio je prilično slobodan razvoj gospodarstva i kulture privukavši na svoju stranu i dio Hrvata. Novi veliki neredi 1903. doveli su ipak i do Khuenova pada no i kasniji banovi su provodili, manje-više preoblikovanu, Khuenovu politiku. Akcije Khuenova pada dovele su do temeljnog preoblikovanja hrvatske političke scene. Pod okriljem mladih pravaških političara Ante Trumbića i Frana Supila oblikuje se „ politika novog kursa“ i s njima povezana hrvatsko-srpska koalicija. Koalicija, unatoč brojnim prethodnim međusobnim sukobima, povezuje hrvatske i srpske stranke u Hrvatskoj. Koalicija je bila i rezultat dubokog razočarenja hrvatskih političara koji nisu više vjerovali da se hrvatsko nacionalno pitanje (u prvom redu ujedinjenje svih Hrvata ) može riješiti unutar Austro-Ugarske. Nova rješenja počela su se tražiti u razbijanju Habsburške monarhije i oblikovanju države ravnopravnih južnoslavenskih naroda. Hrvatska književnost - hrvatskim jezikom Hrvatski je jezik bitan čimbenik hrvatskog identiteta, kao i većina europskih jezika, ubraja se u skupinu indoeuropskih jezika. Hrvatsko ime pojavljuje se u Europi na prijelazu iz 2. u 3. stoljeće na ušću Dona u dva grčka natpisa kao osobno ime (Horóathos ili Horúathos). Podrijetlo Hrvatskoga naroda Na današnjem prostoru Hrvatske živjeli su prije Hrvata Iliri i Kelti, a kasnije Grci i Rimljani. Prema jednoj teoriji Hrvati su potekli iz područja stare Perzije (današnjeg Irana), odakle je jedan dio Hrvata, zbog čestih sukoba, a i ekonomskih razloga, napustio staru postojbinu i starim trgovačkim putevima krenuo prema zapadu. Zaustavili su se na obalama Azovskog mora i području rijeke Dona i tu osnovali Crvenu ili Južnu Hrvatsku (Donska Hrvatska, Donski Hrvati).To se dogodilo između I.i III.st. poslije Krista. Za provale barbarskih naroda Huna u IV.st.dio donskih Hrvata krenu dalje prema sjeverozapadu, poslije smrti Atile, hunskog vođe, savladali su Hune i smjestili se iza planine Karpata, između rijeke Odre i Dnjestra. To je područje današnje Češke Republike, Slovačke, južne Poljske i Ukrajine. Za razliku od donskih Hrvata, ovo su Bijeli (Zapadni) Hrvati. Glavni grad im je bio Hrvat koji se nalazio na mjestu današnjeg Krakova, u južnoj Poljskoj, koja se održavala sve do X. st., kada se utopila u novu poljsku i češku državu. Dolazak Hrvata na današnje područje U VII.st., prije dolaska Hrvata, na ovom području su živjela snažna avarska plemena, koja su se toliko osilila da su se zalijetala na bizantsko područje čak do Carigrada. Godine 626. na poziv bizantskog cara Heraklija dio zakarpatskih Hrvata prodro je u dana šnje krajeve sa nekoliko desetina tisuća ratnika. Tijekom nekoliko godina uspjeli su poraziti Avare i potisnuti ih sjeverozapadno od Dunava. Bizant je od tada tretirao Hrvate kao saveznike i prijatelje. S dolazkom na današnje tlo dogodilo se i nešto drugo, što je vrlo utjecalo na povijest Hrvata sve do današnjih vremena.Hrvati su odbacili prijašnje mnogoboštvo (politeizam) i primili kršćansku 165. vjeru u samo jednoga Boga (monoteizam). Najvažniju ulogu pri tome je odigrala skupina od nekoliko misionara, koji su bili poslani od pape Ivana IV., koji je i sam bio rodom iz Dalmacije. Kao najvažniju osobu valja spomenuti Ivana Ravenjanina. ( Ravena je u to doba bila jedno od najjačih kršćanskih središta odakle se kršćanstvo širilo preko cijele Europe.) Tako su Hrvati bili prvi slavenski narod koji se pokrstio i do današnjih dana ostao vjeran Svetoj stolici. Još jedan bitan čimbenik hrvatskoga nacio- nalnog identiteta je , dakle, kršćanska vjera, odnosno , preciznije, rimokatolička. Misionari Ćiril i Metod U to vrijeme su se i ostali slavenski narodi počeli pokrštavati. U Moravskoj (Češka Republika, Slovačka, Mađarska) vladao je god. 846. knez Rastislav. Dok je još bio franački podanik u njegovoj zemlji su kršćansku vjeru propovijedali njemački svećenici iz biskupije regensburške i pasauske. Rastislav je kasnije nastojao da i u crkvenom pogledu oslobodi svoju zemlju od Nijemaca. Zamolio je zato bizantskog cara Mihajla III. za vjerovjesnike, koji bi njegovom puku naviještali kršćansku vjeru na slavenskom jeziku. Car mu je poslao braću Konstantina i Metodija, koji potječu iz onda još slavenske Tesalije (Grčke). Konstantin je bio vješt različitim istočnim jezicima. Bizantski car je primjetio sposobnosti ova dva brata. Uspjelo im je nagovoriti narod kana Hazara, koji je prije toga zamolio cara za savjet, za kršćansku vjeru. Nakon toga ih je odmah poslao dalje u Moravsku. Oni su propovijedali kršćansku vjeru na slavenskome jeziku, ali uskoro su se sukobili s franačkim privrženicima, naročito s trojezičnjacima koji su tvrdili da su samo tri jezika odabrana za službu božju, naime hebrejski, grčki i latinski. To je čuo i papa Nikola I. Pozvao ih je u Rim gdje su bili primljeni vrlo ljubazno (868). Ispunio im je sve želje: odobrio im je knjige, prijevode biblije i dozvolio njihov rad. Ukratko iza toga, zbog trajnoga napora, Konstantin oboli i umre u Rimu. Kao redovnik bio je već primio ime sv. Ćirila. Odlukom Pape obnovljena je i stara panonsko-srijemska nadbiskupija. Za nadbiskupa je bio namješten sam Metod. Pojava Ćirila i Metoda u Moravskoj i u zemlji slavensko-panonskoga kneza Kocelja jako se dojmila hrvatskome narodu. Osobito je Slavonija uživala u blagodati tog apostolskog djelanja. Njihovi učenici pođoše kasnije prema jugu, gdje su proširili svoje nauke na cijelo područje Balkana. Stvorili su nova slova, takozvanu glagoljicu. Bila je stvorena po uzoru grčkog brzog pisma. Na sjeverozapadu Hrvatske pronađeno je mnogo dokaza tog starog pisma. Hrvati su se nekoliko stoljeća služili oblom glagoljicom, a zatim uglatom. U ponekim školama još uvijek se uči glagoljaško pismo. (Ime glagoljica dolazi od glagola glagoljati, što otprilike znači puno pričati.) Dalje istočno, u Srbiji i u Bugarskoj upotrebljava se drugo slavensko pismo, ćirilica, koja je stvorena dugo nakon Ćirilove smrti. U Rusiji se također upotrebljava ćirilica, ali s još nekoliko dodatnih znakova. U istočnim i južnim hrvatskim zemljama ljudi su se služili i posebnom vrstom ćirilice. Ta hrvatska ili zapadna ćirilica naziva se još i bosančicom (bosanicom). Bosančica je poseban oblik ćirilice koji je nastao pojednostavljivanjem starijega ćiriličkoga pisma i dodavanjem nekih posebnih znakova. 166. Za vrijeme prvoga Hrvatskoga kralja Tomislava na području Hrvatske je došlo do oštrih sukoba oko uporabe jezika u bogoslužju. Pristaše latinskoga jezika na jednoj strani i pristaše narodnog jezika, za svatkoga razumljivog, na drugoj strani.(latinaši:splitski nadbiskup/narodnjaci biskup Grgur Ninski) Napokon je zaključeno, da se vlast splitskog nadbiskupa protegne na čitavu Hrvatsku državu, a da se Ninska biskupija ukine, kao i narodni jezik u bogoslužju (928). Ova odluka je izazvala nezadovoljstvo kod naroda, jer puk nije razumio latinskoga jezika, a teška ju je srca prihvatio i kralj Tomislav. Različita narječja Unatoč svih mogućih regionalnih narječja u hrvatskome jeziku su se razvila tri glavna narječja. (15. stoljeće) KAJ-KAVSKI (sjeverna Hrvatska) ČA-KAVSKI (Dalmacija) ŠTO-KAVSKI (Slavonija, ostala Hrvatska) staro-štokavski: naglasak riječi na zadnjem slogu novo-štokavski: današnji oblik štokavskoga jezika (različiti naglasci) Hrvatski narodni preporod Početkom XIX. stoljeća Hrvatski narod je bio u teškom položaju. Za vrijeme Napoleonova vladanja cijela pokrajina je pripadala jednoj takozvanoj Ilirskoj provinciji. Hrvatska je već stoljećima pripadala austro-ugarskoj monarhiji. Dalmacija i pojedini dijelovi bili su pod direktnom vlašću Beča, dok je većina prostora pripadala mađarskoj polovici. Mađarski vladari bili su jako radikalni u svojoj politici prema Hrvatima (mađarizacija).Tu se može pogotovo spomenuti ime Khuen Héderváry. Hrvatski jezik se jednostavno ignorirao. Hrvati su bili protiv te oštre politike, odbijali su govoriti mađarski. Nakon apsolutističkih vremena kneza Metternicha u Hrvatskoj se razvila veća nacionalna svijest. Hrvati su u prošlosti za bilježenje svojega jezika stoljećima upotrebljavali različita pisma: latinicu, glagoljicu i zapadnu ćirilicu (bosančicu). No, pojedine glasove nisu ni latinicom uvijek pisali na isti način – služili su se različitim znakovima. Na jugu su se ugledali uglavnom na talijanski način pisanja, a na sjeveru na mađarski, ali su nalazili i vlastita rješenja. Pod utjecajem nacionalnog buđenja europskih naroda u prvoj polovici XIX.st. i u Hrvatskoj je došlo do preporoda. Hrvatski narodni preporod bio je potaknut tadašnjim mađarskim nastojanjima zaposjedanja hrvatskih zemalja, dokidanja hrvatske državnosti. Preporoditelji su željeli okupiti sve hrvatske zemlje stoljećima razdvajane turskim i mletačkim osvajanjima. Vođa Ilirskog pokreta (narodni preporod, 1830-1848), je bio Ljudevit Gaj. (Ljudi su prije pretpostavljali da Hrvati potječu od Ilira, što se u današnje vrijeme dokazuje kao netočno.) Od 1835.g. kajkavac Ljudevit Gaj počeo je zagovarati štokavsko narječje kao podlogu za književni 167. jezik svih Hrvata. Štokavština i ijekavski izgovor bili su najprikladniji jer većina Hrvata govori štokavskim narječjem, a i na hrvatskoj štokavštini ostvarena je iznimno bogata književnost tijekom više stoljeća. Značajni rezultati Ilirizma bili su uvođenje štokavskog narječja kao standardnog jezika, tiskanje hrvatskih novina, osnivanje raznih kulturnih institucija, osnivanje jezikoslovnih škola, uvođenje hrvatskog jezika u Sabor umjesto latinskoga jezika, zatim u državne urede, škole, kazališta, itd. Najvažnija promjena je bila uvođenje fonetskog pisma po češkom uzoru, tzv.gajica. U fonetskom pismu za svaki fonem (zvuk) postoji jedan znak. Postoji još i drugi način pisanja, tj. da se piše kako se pisalo od davnina bez obzira što se poslije izgovor promijenio(u engleskom ili njemačkom jeziku). Takav se način naziva povijesnim ili tradicionalnim. Pisanje prema tradiciji čuva starije stanje, što nas približava korijenu riječi, etimonu, takav pravopis naziva se korijenskim ili etimološkim. Pravopis koji pri pisanju pazi na morfeme (najmanja jezična jedinica koja ima neko značenje), tako da se isti morfem uvijek piše istim slovima – bez obzira što se u različitim glasovnim okolinama različito izgovara – naziva se morfonološkim pravopisom. I danas ima nesporazuma u razlikovanju između fonetskog i etimološkog (morfonološ-kog)načina pisanja. Kako su Hrvati imali pravopisnu tradiciju od crkvenoslavenskoga razdoblja, pisali su dobrim dijelom po uzoru na staroslavenski. Znači jednim dijelom pisali su korijenski i morfonološki, ali kako nije bilo pravopisnoga priručnika, često su pisali i fonološki. Danas se uglavnom upotrebljava fonološko pisanje. Značajni preporo- ditelji bili su i Antun Mihanović, Šime Starčević, Petar Preradović, Ivan Mažuranić, itd. Borba za samobitnost jezika Jedan od najznačajnijih događaja u povijesti jezika južnoslavenskog prostora bila je Bečka deklaracija iz 1850. godine, kad su se čak Srbi sa svojim poznatim jezikoslovcem Vukom Karadžićem odrekli svog crkvenoslavenskoga jezika s puno rusizama, primivši jekavsku varijantu štokavskog narječja. Ali Karadžić se nije mogao dugo probiti s tim rješenjem. Od 1850. god. za zajednički jezik Hrvata i Srba upotrebljavao se naziv hrvatski ili srpski (kasnije srpski ili hrvatski). Na kraju XIX. st. pod utjecajem srpskog jeziko- slovca u Zagrebu Đure Daničića bila je moćna škola pristaša povezivanja hrvatskoga i srpskoga jezika. Prilagodili su velik broj hrvatskih književnih djela novom načinu pisa- nja. Otpor tim nastojanjima,uvijek velik među hrvatskim jezikoslovcima, iako je XIX. st. bilo izrazito plodno po objavljivanju jezikoslovnih djela, nije učinio da neke nametnute smjernice ne budu prenijete u XX. stoljeće. Na početku XX. stoljeća u Hrvatskoj su vrlo utjecajni jezikoslovci koji ne doprinose praćenju prirodnoga razvoja hrvatskog jezika, nego slijede poticaje srpskih jezikoslovaca. U skladu s tim objavljuju gramatike, rječnike i pravopis. Protivili su im se hrvatski rodoljubni jezikoslovci, ali podugo nisu mogli presudno utjecati. Kad je Hrvatska bila sastavni dio Jugoslavije, došlo je do Novosadskih zaključka iz 1954. god. Prema tim zaključcima postojao je samo jedan jedinstven jezik.Naziv mu jesrpskohrvatski. 168. U okviru velikosrpske osvajačke politike ciljalo se i na oduzimanje samostalnosti hrvatskoga jezika. Gotovo cijelo stoljeće, sve do 1990., s iznimno četiri godine za vrijeme NDH-a, proteklo je u borbi za hrvatsku jezičnu samobitnost. Istinski hrvatski rodoljubni jezikoslovci nastojali su odbacivati ne samo pogrešno nazivanje hrvatskoga jezika, nego zaustaviti uključivanje srpskih riječi u hrvatski jezik. Mnogi zaštitnici hrvatskoga jezika podnosili su velike žrtve. Bili su zatvarani, mučeni, a neki su izgubili i život braneći hrvatski jezik od srpskih nasrtaja. U cjelini je hrvatski narod u čuvanju svoga jezika pretrpio velike nevolje. Jezik je uvijek jedno od temeljnih jamstava samobitnosti nekog naroda, pa su zapravo braneći hrvatski jezik, Hrvati branili svoju narodnu samobitnost. Svi procesi, ideologije i politike nisu mogli spriječiti tu tendenciju XIX. st. da bude bitan čimbenik hrvatske nacije i nacionalnog identiteta. Različiti načini izgovora Što je razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika?Ne postoje samo različita narječja, nego upotrebljavaju se i različiti načini izgovora u tim narječjima. Zbog toga i postoje mnogi regionalni dijalekti. Ima više razlika u stilistici. Osnovna razlika između srpskoga i hrvatskoga jezika leži u jezičkome razvoju. Postoje 3 različita načina izgovora. Najbolje se prepoznaju razlike na mjestima gdje je prije postojao stari slavenski jat. (e) • EKAVSKI Ovaj izgovor upotrebljavaju uglavnom Srbi (a govori se i u dijelovima Slavonije, Baranje i u Srijemu) mleko; mlekara; cvet; cvetati • IKAVSKI Govori se uglavnom u Dalmaciji, na Jadranskoj obali, u Lici, itd. mliko; mlikara, cvit; cvitati • (I)JEKAVSKI Govori se u cijeloj Hrvatskoj (Slavoniji, itd.), dijelovima Bosne i Crnegore.mlijeko;mljekara;cvijet;cvjetati (Razlika u pisanju dugačkog i kratkog jata ! ) Srbi osim toga uprabljavaju drugi standardni jezik. Npr.: Za pitanje što? uporabljavaju šta?. Samostalnost i novi početak Dobri poznavatelji jezika primjećuju, da se gramatike hrvatskoga i srpskoga jezika skoro poklapaju. Samo u leksici (riječima) nailazimo na više razlika. Hrvatski narod je oduvijek bio ponosan na svoju povijest i kulturu. Svrstavanjem zajedno s drugima i oduzimanjem svih prava na javno izricanje stoljetnog identiteta, raslo je nezadovoljstvo. Ništa nije smjelo biti hrvatski, pa tako niti jezik. (Sve je bilo ili jugoslavensko ili srpskohrvatsko Na kraju XX. stoljeća konačno se pokazalo, da su sva ta nastojanja bila uzaludna. Jednostavno nije niti sa silnim naporima moguće ujediniti dva ili više jezika. Hrvati su za vrijeme Jugoslavije i dalje govorili hrvatski, a Srbi su stalno govorili srpski jezik, samo je sve bilo svrstano u jedan 169. jedinstven naziv.Danas, kada je Hrvatska suverena i neovisna država, ljudi se prisjećaju prošlih vremena, da bi oživjeli zaboravljene izraze koji su bili tipični za hrvatski jezik.Ako se pogleda unatrag može se primjetiti, da je hrvatski jezik – kao rijetko koji drugi jezik – uvijek bio podvrgnut utjecaju drugih naroda i jezika više nego drugi slavenski jezici. Po tome se i može prepoznati što su Hrvati sve preživjeli u svojoj povijesti. Na primjer: latinski pod utjecajem Rimo-katoličke crkve, talijanski pod Mlečanima, francuski za vrijeme Napoleona, njemački i mađarski u Austro-Ugarskoj monarhiji, turski utjecaji, utjecaji srpskog i drugih slavenskih jezika, u današnje vrijeme je naravno engleski najvažniji međunarodni jezik... Bogatstvo jezika i literature pisani hrvatskim jezikom uvijek su značili nešto posebno. To dokazuju mnogobrojna djela puno poznatih hrvatskih pisaca, koji će taj jezik i dalje podržavati. Ovdje navodim samo nekoliko od najvažnijih: Ivana Brlić-Mažuranić, Petar Preradović, Ivan Gundulić, Dragutin Tadijanović, Mile Budak, Grigor Vitez, Zvonimir Balog, A. G. Matoš, Dubravko Horvatić, Dobriša Cesarić, Ivan Kušan, Vladimir Nazor, Mato Lovrak, Miroslav Krleža, August Šenoa, i mnogi drugi. Hrvatski je danas službeni jezik u Hrvatskoj. Jedan je od službenih jezika u Bosni i Hercegovini. Na početku XXI. stoljeća uči se diljem svijeta ne samo u hrvatskim školama,već u mnogim stranim školama i sveučilištima Hrvatskim jezikom pisali su ne samo afirmirani velikani pisane riječi u domovini nego i danas pišu mnogi koji su dio hrvatske književnosti XIX. stoljeće iz perspektive XXI. XIX. stoljeće je je za razliku od XVIII. vrijeme sekularizma literature koju pišu i duhovnici.To je vrijeme preporodnih strujanja. Didaktičnost u književnim djelima toga doba je manje izražena nego u prošlom stoljeću. No, mnogi od njih vuku neoliterarno breme prosvjetiteljstva. Pisce XIX. st. možemo uporediti s onima koji su u njihovo doba osnivali bolnice, brzojavne urede, tiskare, listove, kulturna društva itd. Satira i humor su izrazita obilježja ponajboljih pisaca XIX.st. Javljaju se težnje u hrvatskoj književnosti da se pojave iz svakidašnjeg života opišu tako kao da su se desile u životu.Pisci su najčešće polazili od realnih likova i činjeničnih stanja. S realizmom kao književnim pravcom hrvatska književnost se nalazi u prvoj fazi na početku 80-ih godina pod jačim utjecajem francuskih realista i naturalista.Zola je bio dugo u središtu pozornosti. U tijeku 80-ih god. sve više je raslo zanimanje za suvremenu rusku književnost, a neki ruski pisci realističke škole postali su ubrzo glavnim uzorom, kao što je to npr. Turgenjev. S razvitkom tehnike, s industrijalizacijom pojedinih zemalja i osnivanjem tvornica došlo je do društveno-ekonomskih izmjena u strukturi stanovništva.Uslijedio je porast radničke klase koja je pristizala u grad i živjela na gradskim periferijama u vrlo nepovoljnim prilikama. Nove društvene snage, koje su jačale brojčano s razvitkom kapitalizma i bile žrtve pooštrenih društvenih suprotnosti , taj svijet malih siromašnih ljudi sve je više privlačio pozornost književnika. Uz feudalce i građane u književnost ulaze malograđani, seljaci, radnici, pa se na njima pisci često zadržavaju. Razdoblje u hrvatskoj književnosti (1860.-1880), nazvano Šenoinim, po najznačajnijem svom stvaraocu, također pokazuje tendencije ka realnom oslikavanju društva. Tako je Šenoa pisao:,,Zadaća: osnažiti i utvrditi narodni život, ide upravo popularnu, poučnu i zabavnu struku književnosti. Strogo znanstvena struka ne djeluje nikada 170. tako neposredno,tako intenzivno na sve krugove socijalne, ona ostaje vazda manje-više svojinom strukovnjaka; da se i šire općinstvo ponešto dirne, tomu se hoće upravo visoke civilizacije, koje dakako u nas još nema’’.(,,Naša književnost’’,,,Glasonoša’’, 1865.) V.Jagić također upozorava u ,,Književniku’’da je hrvatska književnost daleko od stvarnosti i da je njen osnovni zadatak da umjetničkim ostvarenjima djeluje na život nacije:,, Lakomo otimanje za dobitkom bez požrtvovanja, beznačajnost u javnom, nemo- ralnost u familijarnom životu i mnogi drugi grijesi – to su vam užasne pojave današnje civilizacije: ona je ljutim otrovom zatrovala osobito onaj naš naraštaj koji je na nesreću i bez svoje krivnje po opakih tuđih uzorih odgojen te pod njimi mlađahni vijek svoj sproveo; to su duševni sinovi donedavno gospodarujućega tuđinstva,to jest bolest od koje teško boluje naše vrijeme, i ako se skorim ne nađu ozbiljni liječnici da joj na put stanu, strah me je kasno ćemo je preboljeti’’. Po mišljenju Vatroslava Jagića, lijek je svemu zdrava književnost koja će otvoreno govoriti o pitanjima narodnog života. A tako je govorio i Šenoa i na taj način stvorio hrvatsku čitalačku publiku, hrvatsku književnost oslobodio diletantizma i stvorio od nje značajan oblik narodne ideološke svijesti . S obzirom na podatak da je u Hrvatskoj 1868.god bilo svega 19,4 % pismenih, a 1880. porast na 33,1% prinos je i njegov direktni utjecaj na čitavo pokoljenje koje je nastupilo u punom zamahu poslije njegove prerane smrti. Do tad su bili u sjeni velikana i osjećali su se kao pod nekakvom vrstom tiranije. Po svojim radikalnim pravaškim stavovima i socijalnim i političkim skupina pisaca, sazrijela 1880.godine, odgovara zahtjevu mladeži da književnost bude bliža životu, poezija nacionalnija i proza socijalnija.U prozi se treba prikazivati dokumentirano hrvatski život, a poezijom se reagirati na njega. Za Šenou se kaže da je djelovao centripetalno, tj. bio je pjesnik jednog grada, grada Zagreba, ističući ono što je u taj mah bilo najpotrebnije: hrvatstvo kao konačno konstituiranu modernu naciju, i Zagreb, kao njegovo kulturno i političko središte. Pisci poslije njega su uveli gotovo sve hrvatske pokrajine u književnost. Ta centrifugalna djelatnost značila je konačnu afirmaciju hrvatske književnosti,njene društveno-nacionalne uloge,što je mlada generacija i isticala kao program.Osim toga veliki prinos tog razdoblja je i smanjivanje vremenskog razmaka od hrvatske i europske književnosti.Čitav niz poja- va i promjena u hrvatskom društvu toga vremena ostao bi nezapažen i neobjašnjen da ih književnost nije obilno registrirala.Rađanje proletarijata,propadanje zadruga, raslojavanje seljaštva, prodor stranog kapitala, masovna ekonomska emigracija, propast domaćih brodovlasnika, duševne krize inteligencije, umiranje plemstva, razvojačenje Krajine–sve je to zabilježila književnost.Naravno,to ju je opteretilo crtama kojih književnost u drugim razvijenim sredinama nije imalaAli,joj je stoga u nacionalnom životu zajamčilo najčasnije mjesto Ti isti književnici koji su tako borbeno naslijedili Šenoino doba kapitulirali su tijekom desetljeća pod nasilnim režimom kakav je bio Hedervaryev.Već pomenuti ban Dragutin Khuen-Hedervary, podrijetlom i osjećajem Mađar, čitavu svoju dvadesetogodišnju apsolu tističku vladavinu usmjerio je na to da slomi otpor i osvješćenje hrvatskog naroda.Rabio je porazna sredstva mađarizacije: razbio je Narodnu stranku, baštinicu ideala ilirskog pokreta, raspirivao razdor između Hrvata i Srba, književnicima je lomio karaktere i stvarao pokorne sluge režima, udvorice. Rezultat je bio taj da se vrlo brzo srušila radikal- na i borbena fasada s kojom su Starčevićevi pravaši nastupali.Vrlo brzo se otkrila prazna retorika pravaških parola. Najbolja slika toga procesa je životni put jednog Harambašića koji je pjesnik Slobodarki (1883.),a potom čovjek koji ponizno moli državno mjesto.U Kumičićevim djelima također dominiraju osnovne crte stvaranja: bezgranična ljubav prema rodnoj zemlji i njenim ljudima i nepoštedna mržnja prema njenim neprijateljima strancima.Iz njegovih djela čitamo poruke: naši su ljudi plemeniti, pošteni, ali nesretni, jer su u njihovu kuću došli stranci,vrlo često goli i bosi, obogatili se, zauzeli glavne položaje i sad gospodare.,, Začuđeni svatovi’’imaju upravo tu shemu. Na Kumičića je sna žno djelovao Šenoa svojim prvim romanom Zlatarevim zlatom. Jedan od najuglednijih pravaških članova, Kumičić je oscilirao između svijesti o potrebi literature koja će na narod djelovati aktivistički i želje da se to djelovanje postigne što modernijim sredstvima. No, potrebno je naglasiti da je svako književno djelo kao produkt određenog konkretnog pisca uvijek i slika epohe, misli i osjećanja upravo one sredine u kojoj je to djelo nastalo. Čak i oni najintimniji motivi,one teme koje bismo mogli nazvati općeljudskim- kao što su doživljaji ljubavi, boli, radosti, vedrine- izneseni kao osobno osjećanje , kao trenutačno stanje autora – vezani su nekim nitima uz svoje vrijeme načinom izražavanja, riječnikom, često puta formom te izvorima iz kojih se crpe usporedbe da bi se ostvarila određena slika ili stvorio dojam koji pisac želi prenijeti na čitatelja. Sve nam to govori o nužnosti povijesnog određenja književnog djela. Sjetimo se da je svako književno djelo produkt čovjeka koji je sam povijesno uvjetovano biće pa će nam biti onda posve jasno da se uvijek na ovaj ili onaj način i njegove misli, osjećji i pogledi odražavaju u njegovu djelu, jer on, kao pravi umjetnik, istovremeno je i savjest i glas društva i vrjemena u kojemu živi. Poznate su i Šenoine pripovijesti:Prijan Lovro,1873.,Barun Ivica,1874., Mladi gospo din, 1875.,Ilijina oporuka, 1876.,Vladimir, 1879., Prosjak Luka , 1879. ,Branka ,18 81. i druge.Građu je uzimao iz suvremenog života, stoga je bilo dojmljivo širokim narodnim masama, a radnja se odigravala najčešće u Zagrebu. Uopćeno govoreći,Šenoa je u svojim djelima iznio mnoge važne pojave svoga doba, odrazio je teško iskustvo iz borbe s njema čkim i mađarskim ugnjetačima,izrazio je mržnju prema tlačiteljima hrvatskog naroda i slavenskih naroda također,izrazio je ljubav prema zarobljenom narodu.Hrvatsko građan stvo Šenoina doba nije bilo klasnoborbeno prema predstavnicima feudalnog poretka. Hrvatska književnost na prijelazu iz XIX. u XX. Stoljeće Posljednje desetljeće XIX.stoljeća je ozbiljna prekretnica u hrvatskoj književnosti. Nova književna generacija, modernisti,u svojim su programima počeli odbacivati gotovo sve što je bilo vezano uz literarnu tradiciju. U svoja djela su unosili niz novih tematskih i stilskih obilježja kakvih do tog vremena nije bilo u hrvatskoj književnosti.Ali, kao cjelina nisu uspjeli ostvariti neku stvarnu sintezu,niti su u svom razvitku predstavljali jedinstveni pokret. Početak književnog razdoblja koje nazivamo hrvatskom modernom obilježavamo jednim značajnim događajem koji se zbio 1895.godine. Tada je austro-ugarski car Franjo Josip I. došao u Zagreb svečano otvoriti novu zgradu Hrvatskog narodnog katališta.Napredni studenti Zagrebačkog sveučilišta tom su prilikom na Jelačićevu trgu spalili mađarsku zastavu, protestirajući na taj način protiv mađarizacije koju je u to vrijeme u Hrvatskoj provodio Khuen Hedervary.Nakon tog događaja jedan je dio Zagrebačkih studenata bio izbačen sa sveučilišta, pa su svoje studije uglavnom nastavili u Pragu i Beču. Tako su mnogi od njih došli u direktan dodir s Europom i najnovijim strujanjima u umjetnosti, pa su svoja iskustva počeli primjenjivati i na vlastito stvaralaštvo,otvarajući time putove novim umjetničkim tendencijama, napose po svojem povratku u Zagreb.Shvaćanja i stvaralaštvo hrvatskih modernista, sa svim onim karakterističnim obilježjima što ih možemo naći u djelima europskih modernista: njegovanje senzibilnosti,osjećaj za nijansu udubljivanje u unutarnji život čovjekov, svjesno odbacivanje nacionalnih tradicija, te prilično naglašena nota pesimizma-nadošli su kao rezultat određene i konkretne društve- no - ekonomske i političke situacije Hrvatske na prijelazu stoljeća. U to doba još u Hrvatskoj nema izgrađenog kapitalističkog društva jer feudalci i dalje zadržavaju politički utjecaj i svoje privilegije, a Austrija i napose Mađarska spriječavaju brži razvoj hrvatske industrije iskorišćavajući do maksimuma hrvatska prirodna i rudno bogatstvo interese i tako dovode Hrvatsku u tešku ekonomsku situaciju.S druge strane,u hrvatskom javnom životu razmatraju se i pitanja izrazito nacionalnog karaktera: javljaju se teški stranački sukobi koji nisu vodili ničem dobrom, grčevita su nastojanja da se Hrvatska odupre germanizaciji i mađarizaciji – napose u vrijeme Khuena Hedervarya, To je jedno s drugim potisnulo sve ostale probleme društva u pozadini, prije svega socijalne i klasno-društvene.U takvoj ekonomski obespravljenoj situaciji, u političkom životu potpuno se gubi smisao za stvarnost ili se osjeća sklonost ka stalnim kompromisima. Posve je jasno da je u takvoj atmosferi u redovima mnogih intelektualaca došlo do pesimizma i do gubljenja bilo kakve zdrave perspektive. Takvo stanje duha se poklopilo sa situacijom kakva je u to vrijeme vladala u filozofiji Zapadne Europe. To su razlozi zbog kojih su se naši ljudi poveli za modernističkim pokretima i prihvatili ih. Pesimizam, misticizam, opće klonuće, bježanje iz života realnosti i svakodnevnosti najbolje je odgovaralo tadašnjem duhu i prilikama u našoj sredini. Tu je našlo pogodno tlo za svoj dublji razvoj, naravno u našim uvjetima života.Stvorilo se neko javno mišljenje da je sve popularno što dolazi iz Praga, Beča,Minhena.Da bi nam bila jasnija atmosfera u kojoj se mladi pojavlju- ju, osobito nakon povratka iz pomenutih gradova, gdje su na samim izvorima upoznavali stečevine 173. zapadnoeuropske literature i tamo formulirali neke osnovne stavove, a potom ih pokušali literarno ostvariti, trebamo se upoznati s nekim njihovim mislima. Praška grupa bila je pobornik Masarykova realizma i iznosila primjedbe i neslaganja s dotadašnjom literarnom produkcijom. Apelira se na pisce da se uključe u stvarni narodni život i stvaranje nove literature koja će najbolje uspijevati ako bude prikazivala suvremeni društveni i socijalni život, vanjske događaje, ali i ,, duševni život svojih suvremenika. Roman ima da bude društvena psihologija’’. To je bilo nešto novo. Godinu dana poslije izlaska ,,Hrvatske misli’’ u Pragu bečka grupa hrvatskih mladih intelektualaca osniva časopis ,, Mladost’’. U njemu glavnu riječ ima Milivoj Dežman Ivanov.Taj časopis je pod neposrednim utjecajem bečke secesije.U svojem programu iznosi adekvatne misli o književnosti kakve su propagirali i najdekadentniji krugovi Zapada npr.,,Borba protiv materijalizma u umjetnosti je deviza...Zvali se moderni, simbolisti, dekadenti, impresio- nisti itd., jedno im je zajedničko:traže nove ciljeve,idu neutrtim stazama, bježe u svijet. Gube se u tihoj čežnji za novim idealima. Senzitivni, sjetni, gotovo mistici! ’’ Mladi iz Praga su tražili teme koje će biti bliske širokim narodnim masama, rekli bismo popularnije i privlačnije čitateljstvu, iako trivijalno, mladi iz Beča su pronalazili rješenja u bježanju od problema, stvarnosti, ljudi.Tražili su rješenja u nekakvim idealističkim romantičnim snovima i uvlačenju u psihičko-duševni život čovjeka, samo da se ne govori o pitanjima odnosa među ljudima i onoj bezvoljnosti koja je zavladala u hrvatskoj sredini. Time su teoretski došli na iste pozicije na kojima se našla zapadnoeuropska literature na prijelazu stoljeća. Zajedničko i bečkoj i praškoj grupi je bilo prekidanje sa svim dotadaš- njim tradicijama u našoj literaturi, borba protiv ukalupljenih književnih pravaca, a osobi to protiv realizma i naturalizma, oštra i nepoštedna kritika dotadašnje naše književnosti, koja nije-po mišljenju mladih-odigrala onu ulogu koju je u našoj situaciji trebala odigrati. Kao osnovni preduvjet umjetničkog djelovanja treba se ostvariti potpuna sloboda stvaranja. Po povratku u Zagreb mladi su pokrenuli: izložbe Hrvatskog salona i almanaha istog naslova (1898), časopise:Svjetlo(1899-1901), Život(1900-1901), Savremenik(1906) tj.dosljedno su nastavili braniti i propagirati svoje stavove i misli. Tako se suvremeni čitatelji nađoše u čudu. Što čitati: ili djela koja su proisticala iz nove modernije misli ili djela onih koji su ustrajavali na svojoj opciji. Predstavnici tzv. starijih, prije svih Franjo Marković, Jovan Hranilović, Ante Pavičić i drugi, oštro su reagirali na ovakve poglede na umjetnost koji su zaista bili u mnogo čemu posve suprotni njihovima, dok su istovremeno i mnogi stvaraoci realističke proze u književnosti, poput Kumičića, Novaka i drugih, i svojim djelima na prijelazu stoljeća izravno nastavljali tradiciju hrvatske književnosti osamdesetih godina, tretirajući i dalje u širokim rasponima društvenu, nacionalnu i socijalnu problematiku. 1902.godine mladi su u ,već pomenutim,i novim časopisima,do kraja iznijeli i obrazložili svoje stavove i mišljenja o slobodnoj umjetnosti,o svom odnosu prema tradiciji,o nužnosti individualizma u književnom stvaralaštvu. Pokret moderne 1897.-1903.imao je,dakle, polemički i pragmatsko-deklarativni karakter. Beletristička produkcija mladih koja bi na neki način ostvarivala i potvrđivala zacrtane programe i težnje u tom razdoblju prilično je oskudna, ili barem neadekvatna kritičko-polemičkoj produkciji i uglavnom se iscrpljuje u crtičarstvu osrednje umjetničke vrijednosti, kao i u nekim uspjelijim poetskim ostvarenjima, dok je u isto vrijeme literarna produkcija realista još uvijek vrlo značajna. S odlaskom bana Hedervarya s vlasti(1903.) javljaju se novi problemi na društveno-političkom planu. Oni indirektno uzrokuju završetak pokreta moderne. Aktualiziranje nacionalnog pitanja dovelo je do stišavanja sukoba i izvjesnih kompromisa između ,, starih’’ i ,,mladih’’. To izbacuje na površinu neka nova shvaćanja i u literarnom životu. Na literarnom planu uz Matoša sve značajniju ulogu ima kritičar Marjanović,a 174. jedan dio predstavnika najmlađe generacije svoj pjesnički uzor pronalazi u nacionalnoj poeziji Nazora.Od početka drugog desetljeća XX. stoljeća praktično moderna završava. S pojavom novih snaga u datoj društveno-povijesnoj situaciji dolazi kod jednog dijela omladine do novih pogleda na život i na književnost.Ideja nacije, te nacionalna svijest i nacionalizam prethode naciji . Ideje i ideologije bitno utječu na formiranje hrvatske nacije.U 19.st. nastaju osnove moderne hrvatske nacije U tom razdoblju,uz hrvatski nacionalni program i hrvatsku nacionalnu ideju, uz hrvatstvo, suvremenici zastupaju ideje ili ideologije ilirstva, južno-slavenstva, slovinstva, austrosla- vizma, slavenstva, različite pravce pravaštva, narodnjaštva, liberalizma,konzervativizma, klerikalizma, unionizma, federalizma itd. Ni jedna povijesna pojava u našoj prošlosti, napose u 19. stoljeću, nije izazvala toliko ideoloških sukoba i neizvjesnosti kao što je određenje identiteta Hrvata, hrvatskog naroda i napose podrijetla i izgradnje moderne hrvatske nacije. S tim u svezi, ni o jednoj pojavi u društvenim znanostima, a napose povijesnim znanostima, nije iskazano toliko istraživač - kih lutanja kao što je to učinjeno u proučavanju formiranja i integracije moderne hrvatske nacije, izgradnje njezina višestrukog društvenog i nacionalnog identiteta (jezičnog, kultur nog, obrazovnog, političkog, državnog, državno-pravnog, vjerskog itd.) a napose u odre - đenju odnosa hrvatske nacije spram njezine okoline: spram drugih etnija, naroda, nacija i kultura na prostoru srednje i jugoistočne Europe. U većini se slučajeva polazi od gledišta da ideja nacije, te nacionalna svijest i naciona - lizam prethode naciji i da ideje i ideologije bitno utječu na formiranje hrvatske nacije. Hrvatski je književni ili standardni jezik poseban i neovisan jezik od srpskoga i drugih srodnih standardnih jezika. Iako Hrvati govore različitim narječjima i govorima, kao i drugi narodi, hrvatski je književni ili standardni jezik jedan i jedinstven Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati u BiH (što naravno vrijedi za Hrvate u Vojvodini i Crnoj Gori) nemaju drugog jezika, štoviše, Hrvati u Hrvatskoj ne bi imali takav standardni jezik da mu nisu bitnim dijelom osnovice bili govori Hrvata u BiH. Hrvatski jezik služi izražavanju hrvatske kulture i civilizacijskih potreba hrvatske povijesne i narodne jezične zajednice.On funkcionira za Hrvate savršeno jednako kao za bilo koji drugi narod njegov standard- ni jezik. Njegovo bi potiskivanje ili diskriminacija predstavljali diskriminaciju Hrvata, odnosno njihove kulture i jezika. Unatoč sustavnim nastojanjima da se podvede pod načela „Bečkoga dogovora“, hrvatski je jezik ostao jasno prepoznatljiv kao poseban standardni jezik, ne samo s posebnim dobro razrađenim strukovnim nazivljem i civilizacijskim rječnikom nego i s nizom osobito statistički jasno izraženih gramatičkih osobitosti (uključujući i sintaktičke). Standardni (književni, opći) idiom hrvatskoga jezika zajednički je jezični izraz svih Hrvata.Kako standardni jezici Bošnjaka,Crnogoraca,Hrvata i Srba imaju,uz manje razlike i otklone, uglavnom 175. zajedničku novoštokavsku dijalekatnu osnovicu, a to znači glasovlje, gramatički sustav i osnovni rječnik, među govornicima tih standardnih jezika moguć je visok stupanj uglavnom kvalitetnog sporazumijevanja (osobito uz odgovarajuće pripreme i sustavno učenje), ali treba naglasiti da mnoge elemente jednoga standardnog jezika redovito nije moguće upotrebljavati u drugome; nijedan od aktivnih korisnika tih standardnih jezika nije, bez dugotrajnih i složenih prethodnih priprema, sposoban proizvoditi ni govorne, ni pisane posve prihvatljive tekstove na nekom od drugih novoštokavskih standardnih jezika koji bi bili autentični, odnosno takve tekstove koje bi prihvaćali izvorni njihovi korisnici. Osim toga hrvatski standardni jezik pokazuje znatne razlike prema bliskim standardnim jezicima u tzv. civilizacijsko-jezičnoj nadgradnji ( tj. u strukovnom nazivlju, kulturološkom i civilizacijskom nazivlju, frazeologiji i višoj sintaksi, u intelektualnome rječniku, pojedinostima norme itd.). Dok su jezici poput engleskoga, španjolskoga, portugalskoga, francuskoga i sl. širenjem jednoga osnovnoga jezičnoga tipa sa središnjega polazišnog prostora razvili posebne realizacijske oblike, osobito u doba kolonijalnoga širenja ( pa je moguće govoriti o poli- centričnim standardnim jezicima i o varijantama standardnih jezika), potrebno je naglasiti da nikada nije postojala ni posve jedinstvena novoštokavska osnovica južnoslavenskih standardnih jezika ni početni zajednički standardni jezik na novoštokavskoj osnovi koji bi se zatim, na pojedinim područjima, samostalno nastavio razvijati. Zato se u slučaju nekih južnoslavenskih standardnih jezika (hrvatski, srpski itd.) ne može govoriti o policentičnom jeziku. Elementi jednoga od tih standardnih jezika redovito se ne mogu upotrebljavati u drugome, čak ni onda kada su razumljivi. Razmjerno visok stupanj međusobnoga razumijevanja među govornicima tih jezika može za sve njih biti samo prednost, ali svaki govornik hrvatskoga jezika nepogrješivo prepoznaje govori li ili ne govori njegov sugovornik hrvatskim jezikom. Kako su se Hrvati razvijali pretežno u srednjoeuropskom i mediteranskom kulturnom krugu, svojstven im je specifičan civilizacijski i kulturni rječnik (vjerski život, svako dnevni život u kući i obitelji, odnosi u tradicionalnome društvu, kulinarstvo, obrti i zemljoradnja, posebice pomorstvo i ribarstvo, frazeologija i dr.). Sukladno pripadnošću srednjoeuropskome civilizacijskome krugu hrvatski se u bogaćenju vokabulara, osobito strukovnih naziva, radije služi tvorbom s pomoću vlastitih tvorbenih sredstava ( pa makar i prema stranim uzorima: kovanice) nego posuđivanjem. Kada je hrvatski standardni jezik posuđivao riječi, posuđivao je najčešće iz češkoga, a koliko je to bilo moguće, izbjegavao je, za razliku od većine hrvatskih pučkih govora, posuđivanje iz njemačkoga, talijanskog, madžarskoga i turskoga, ili je odtud posuđivao samo iznimno. Zbog svega toga u većine Hrvata postoji razvijena svijest da standardni jezik nije jednak svakodnevnomu govornom i razgovornom jeziku, da nije istovjetan ni s jednim narječjem ili govorom nekoga narječja, nego da je rezultat djelovanja mnogobrojnih jezičnih i kulturnopovijesnih silnica, te dugotrajna razvoja na hrvatskome jezičnom prostoru. Odtud svijest većine Hrvata da se standardni jezik treba sustavno učiti kako u Hrvatskoj tako i tamo gdje žive Hrvati, te da je to jedan jedinstveni krug jedne kulture i identiteta tj. jezik je zapravo domovina. 176. iz istoimene knjige , Maximagraf, Petrovaradin, 2011. ( ako ste zainteresirani ili netko vaš, javite se u inbox)
Posted on: Sun, 24 Nov 2013 11:28:21 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015