Jedne večeri razgovaraju deda i unuk o aktuelnim događajima. Najednom unuk upita dedu: - Deda, koliko ti imaš godina? Deda odgovori: - Da razmislim, rođen sam prije televizije, vakcine za dječiju paralizu, fotokopirnog aparata, kontaktnih sociva i kontracepcijskih tableta. Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka. Nisu još izumili klimatske uređaje, veš mašine, sušilice (rublje su jednostavno prali i objesili sušiti na svježi vazduh). Čovjek nije bio na mjesecu, nisu postojali mlazni avioni. Vjenčao sam se s tvojom bakom i živeli smo zajedno, a u svakoj porodici su bili tata i mama. Reč “gay” je bila poštovanja vrijedna engleska reč, koja je značila veselog, simpatičnog, zadovoljnog čoveka, a ne homoseksualca. O lezbejkama nismo uopste čuli, muškarci nisu nosili minđuše. Rođen sam prije računara, paralelnih studija i grupne terapije. Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je doktor slao prema potrebi na preglede krvi i mokraće. Do 25. godine starosti sam svakoga muškarca oslovljavao s gospodine, a žene s gospođo ili gospođice. Golubovi i zečevi su imali svoj par, ne ljudi. Kada je u moje vrijeme gospođa stupila u tramvaj ili autobus, djeca i mladi su požurili da ustupe mjesto. Ako je bila trudnica, dopratili su je do sjedista i ako je bilo potrebno išli za nju kupiti kartu i donjeli joj. Muškarci su hodali rubom trotoara, žene uz kuće. Na stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde, one su se prve propuštale u lift i iz njega, muškarci su im uvjek primaknuli stolicu kada bi sjedale. Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sjedili. Ustali bi svaki put kada bi žena ustala pa i samo za trenutak. Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti ogrtač (kaput). U moje vrijeme devičanstvo nije prouzrokovalo rak i takve devojke su predstavljale krepost porodice i čistoću za svoje muževe. Naš život je bio određen s 10 zapovesti, trijeznim rasuđivanjem, poštovanjem starijih, ponašanjem prema zakonu te se ispunjavao plodnim suživotom s bližnjima i odgovornoj slobodi. Naučili su nas razlikovati dobro od lošega i da smo odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice. Za brzu hranu smo mislili da je namenjena ljudima u žurbi. Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima s braćom, sestrama i ostalom daljom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama. Time sharing je značilo da porodica ljetuje s drugim porodicama, a ne da djeli prostor s neznancima. Nismo znali za bežični telefon, o mobilnom da i ne govorimo. Nismo slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD – e, DVD – e, elektronske pisaće mašine, računare, prenosne računare. Notebook je bila beležnica. Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, ni satovi, kućni aparati, nisu imali svjetlećih prikazivača. Kada već govorimo o aparatima, nije bilo bankomata, mikrotalasnih pećnica, radio – budilica. O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo.. Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno – bijele, a za razvijanje je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji takođe nije bilo. Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je lošeg kvaliteta, a proizvoda s natpisom Made in Korea, Taiwan ili Thailand, a pogotovo Made in China nije ni bilo. Nismo čuli za Pizza – cut ili McDonald’s niti za instant kafu, vjestačke zasladjivače. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi. Sladoled, vozna karta ili osvježavajuće piće koštalo je 10 centi. Novi automobil je koštalo 1.000 $, ali ko je imao toliki novac? U moje vreme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili. Mi smo bili posljednji koji su bili uvereni da žena treba da ima muža da bi imala dete.. Sada mi reci koliko ti misliš da sam star? - E., deda.. Više od 200 godina!? – odgovori unuk. - Ne, dragi moj, samo pedeset!
Posted on: Thu, 31 Oct 2013 11:24:47 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015