Kad je rijec o antifasizmu, u Hrvatskoj se, bez ikakve potrebe, ili ipak, s velikom potrebom falsificiranja povijesti, nastavlja presucivanje stvarnog datuma antifasistickog otpora u ovom podneblju. Josip Broz Tito imao je razloga presucivati Ciligu. Jugoslavenska historiografija, stoga, Prostinsku bunu, taj uistinu prvi oruzani antifasisticki otpor na svijetu, naprosto je zataskavala, presucivala. Postoji tome i bolji razlog: u svom prvom tekstu u „Objektivu“ napisao sam da poput ljudi, i države imaju svoju potisnutu tajnu: pitao sam se vrijedi li za nasu povijest da paralelne i iskljucive istine supostoje praveci se da jedna za drugu ne znaju, opomenuvši da bi ovu potisnutu tajnu povijest(i) valjalo sto prije rasvijetliti, jer ce suocenje s njom biti to bolnije sto je snaznije potiskujemo. Mi se naime nikada nismo suocili s cinjenicom da smo u dva svjetska rata bili dobrim dijelom na krivoj strani; mi se nikada nismo suocili ni s cinjenicom da su oba totalitaristicka zla XX. stoljeca u nas imala autohtone inacice; mi se, da skratim, sasvim dosljedno izbjegavamo suociti i s istinama dogadjaja kojima smo i sami bili svjedoci, štoviše često i sudionici. „Po našem dubokom uvjerenju mir i stabilnost na zapadnom Balkanu održat će se samo ako postoji zajednička europska perspektiva“, izjavila je Angela Merkel nakon susreta s predsjedikom Ivom Josipovicem. Govoreci o Balkanu, Merkel je zapravo progovorila o Njemackoj, varirajuci opsesivnu njemacku temu nepovratnog utapanja nacije-države u EU, ne bi li se izbjegao Vergangenheitsbelastung, fatalno breme proslosti. O tom bremenu pisao je Dominic Boyer: „Tijekom srpnja 1997 imao sam priliku dva sata razgovarati s tadašnjim njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom. Kohl, jedan od velikih graditelja duha europejstva... ukazao je na naglasak koji njegova administracija stavlja na Europsku uniju i procese europskih integracija kao "jedino moguće rješenje za njemačku povijest". Kohlova se poanta nalazi u tome da se pitanje o povratku njemačkom autoritarizmu može trajno riješiti jedino tako da se Njemačka utopi u Europi.“ Njemacka se ipak u bitnom razlikuje od Balkana: danasnji narastaj Nijemaca Vergangenheitsbelastung ne osjeća kao krivnju za počinjena zlodjela predaka, koliko kao strah da će se prošlost ponoviti u budućnosti; u nas, naprotiv, buducnost je vec prosla: povijest se, kao farsa, ponovila u ratu cija je jedinstvenost upravo u tome da se tragicnost njegovih zrtava nahodi u cinjenici da su zrtve farse. Je li onda uvjerenje Angele Merkel osnovano? I je li narativ u skladu s kojim se Hrvati nikada nisu suocili s nasljedjem ustastva i odgovornoscu za zlocine pocinjene u WWII samo reaktivna tvorba srbijanskog radikalnog nacionalizma? Savjetnik predsjednika Josipovica, dr.Dejan Jovic, u svojoj studiji o Hrvatskoj u socijalistickoj Jugoslaviji kaze: „ Zbog tereta koji je novoj hrvatskoj republici u naslijeđe ostavila NDH i njen ustaški poredak, Hrvatska je bila u specifičnoj poziciji u odnosu na sve ostale republike... Jedino je u NDH, naime, uspostavljen sustav represije kojeg su organizirali i nadzirali (...) domaći fašisti.... U drugim okupiranim zemljama, represiju su provodili uglavnom okupatori, pa je s njihovim porazom (...) postalo moguće teret zločina počinjenih za vrijeme tog rata prebaciti na vanjske faktore. U Hrvatskoj su, međutim, koncentracijske logore (uključujući i najveći – Jasenovac) vodile domaće snage...“ Kako je onda Hrvatska nakon WWII izbjegla optuzbu za genocid, stovise sasvim beskonfliktno konstituiravsi svoj nacionalni identitet? Govoreci o postnacionalnoj identifikaciji kao sredstvu rasterećenja bremena prošlosti, Borneman navodi da je DDR do identiteta došla kao dio internacionalne socijalističke konstelacije sa SSSR-om u središtu, naglašavajući pritom internacionalno bratstvo i jedinstvo. Jovic to tvrdi za Hrvatsku: socijalisticka se vlast zasnivala na politici bratstva i jedinstva, koja je podrazumijevala ravnopravnost svih naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, koja se, naglasava Jovic, odnosila i na interpretaciju nedavne prošlosti: „Kolektivne zasluge su se priznavale i isticale, ali se kolektivna krivica odbacivala. Isticalo se da su svi jugoslavenski narodi, pa dakle i Hrvati i Srbi iz Hrvatske – dali golemi doprinos oslobođenju zemlje, te da niti jedan od njih nije podržavao fašizam.“ Perspektiva, tj. buducnost, ono je sto oslobadja od bremena proslosti, ali i jamci mir medju narodima Balkana, kaze Merkel. Zanimljivo, no to su mislili i Tito i Partija: budućnost - vizija socijalizma - povezuje jugoslavenske narode, a prošlost ih dijeli. Jucer socijalizam, danas kapitalizam, u srcu su politickog identiteta naroda koji bi, jucer u Jugoslaviji, sutra u EU, trebali zivjeti stabilno, u miru zapadnoga Balkana. Nesto mi govori da je to iluzija, stovise zabluda. Sto to? Vergangenshetisbelastung. Breme proslosti. Notorna cinjenica da se narodi i narodnosti ovoga podneblja nikada s tim teretom nisu suocili i tog se nasljedja oslobodili. Jedan od nacina toga suocenja jest i akceptiranje notornih cinjenica pa i nase antifasisticke proslosti. Ona, rekoh, shvatljivo biva smjestena u 1941., ali je, istini za volju, kudikamo starijega datuma: Proštinska buna, pobuna seljaka Proštine protiv fasistickog terora, započeta na početkom veljače 1921., a ugušena 5.IV.1921. Gotovo se istodobno u susjednoj Labinštini odvijao pokret rudara poznat kao Labinska republika, a oboje su bili pokušaj otpora ugnjetavanoga stanovništva fašistickim paravojnim i paradržavnim grupacijama, koje su nakon tal. okupacije i Rapallskoga ugovora, uz prešutan pristanak službenih vlasti, terorizirale Hrvate i Slovence te ideološke neistomišljenike u Istri. Radi zastrašivanja pučanstva fašisticke su skvadre upadale u istarska sela. Prvi takav pohod u Krnicu i Proštinu poduzele su u noći 2–3.II.1921., drugi sredinom ožujka, a treći poč. travnja iste godine. Zbog toga su Proštinari odlučili pružiti organizirani otpor. Glavni organizator otpora bio je Ante Ciliga, koji je na Proštini, zajedno s tamošnjim komunistima, osnovao partijsku organizaciju. Postrojbe regularne talijanske vojske i policije s 400-tinjak pripadnika, te sa 100-tinjak članova fašistickih skvadra upale su u proštinska sela 5.IV.1921. i slomile otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka. Fašisti su spalili selo Šegotiće te još nekoliko kuća u ostalim selima. Od 400 osoba privedenih u puljski istražni zatvor, protiv 12-orice pokrenut je kazneni postupak, ali su odlukom tal. vlade potpali pod opću polit. amnestiju i oslobođeni daljnjega sudskoga progona. Konacno, zasto je TIto imao razloga presucivati Ciligu? Ili: zasto Hrvati ne znaju za Prostinsku bunu? Zasto se dan pocetka prve oruzane pobune protiv fasizma na ovom tuznom svijetu u Hrvatskoj ne zna i ne uci u skolama iako je, kao sto citamo, sasvim jasno i razvidno kada se taj otpor i gdje zbio? Evo zasto: Ante Ciliga rodio se u Šegotićima kod Vodnjana, 1898. godine. Gimnaziju je pohađao u Mostaru gdje je živio od svoje osme godine. Nastavlja školovanje u pazinskoj gimnaziji iz koje je bio istjeran 1915. godine zbog protuaustrijskih stavova. Gimnaziju je na koncu završio u Brnu 1917. godine, a 1918. godine upisuje Više gospodarsko učilište u Križevcima. Godine 1919. sudjelovao je u revoluciji u Mađarskoj Sovjetskoj Republici, a u svibnju iste godine ga jugoslavenska komunistička sekcija upućuje na ilegalan rad u Kraljevinu SHS-a, a u srpnju je sudjelovao u vojničkoj pobuni u Varaždinu. Godine 1921. Ante Ciliga sudjeluje i jedan je od organizatora revolucionarnih zbivanja protiv protiv fašističkog terora u Istri (Proštinska[1] i Labinska buna[2]). Visoko školovanje imao je u Pragu i Zagrebu, a doktorirao je 1924. godine u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, s temom O socijalno-filozofskom aktivizmu Rudolfa Goldscheida. Kritika i obrana marksizma na području filozofije. Bio je jedan od osnivača i urednik zagrebačkih novina Borba[3], gdje se posebice posvetio raspravama o nacionalnom pitanju. Vodio je polemike i osuđivao je Simu Markovića i "marksističko-ekonomsku obranu srbijanske hegemonije", tražeći uspostavljanje federalne nacionalne države, koje bi raspolagale svojim nacionalnim vojskama. Kao mlad zanio se idejama komunizma, te je već u prosincu 1924. napredovao do razine tajnika oblasnog odbora (u nazivlju KPJ: sekretara oblasnog komiteta) za Hrvatsku i Slavoniju. Već 1926. godine odlazi u onda međunarodno izolirani Sovjetski Savez gdje je predavao na Komunističkom sveučilištu nacionalnih manjina do 1928. godine. 1929. godine uhićen je zbog potpore Trockome i zatvoren u logor odakle je pušten 1936. godine na temelju sporazuma Staljin-Mussolini pošto je formalno bio talijanski građanin. Nakon boravka u SSSR-u, njegove zanesenjačke iluzije o komunizmu se polako razbijaju, tako je za boravka u Francuskoj od 1936. do 1940. godine objavio više uradaka u Novoj Europi, u kojima je kritizirao Staljina i SSSR, svjedočeći kao neposredni svjedok događajima u izromantiziranoj boljševičkoj veledržavi znatno prije nego što će to poslije učiniti Aleksandar Solženjicin. Pad Francuske doživljava u Parizu. Potom se vraća u Hrvatsku, no ratna zbivanja 1941. godine ga zatječu i ustaške vlasti ga uhićuju kod Siska te nakon istražnog zatvora u Zagrebu upućuju u Jasenovac. U Jasenovcu završava Štorice iz Proštine, knjigu pripovjedaka iz zavičajnog života Istre na proštinskom dijalektu. U siječnju 1943. godine pušten je na zalaganje prof. Aleksandra Seitza i u poluslobodi živi u Zagrebu gdje je dodijeljen u ured prof. Seitza. Piše članke i političke analize o sovjetskom komunizmu u Spremnosti a 1944. godine ponovno odlazi u emigraciju, prvo na liječenje očiju u Beč a potom u Berlin i nakon Berlina u Rim. U emigraciji je nastavio s novinarskim radom surađujući u Biltenu Hrvatske demokratske i socijalne akcije, Na pragu sutrašnjice (kojima je bio i urednik), Hrvatskom listu i inima. U člancima se u tom razdbolju posvetio položaju hrvatskog naroda i Hrvatske u Jugoslaviji te odnosu SSSR-a prema hrvatsko-srpskim odnosima u Jugoslaviji, također i kritički pišući o Titovom odnosu i stavu prema hrvatskom pitanju. Od 1980. do 1982. godine objavio je niz članaka u kojem je obradio tu temu koja se odnosila za razdoblje prije Titove smrti i nakon nje. Za višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine, vratio se u domovinu. Tijekom svoga dugog političkog i novinarskog života Ante Ciliga često je morao pisati pod pseudonimom, kao što su: A.A., Baltić, Genčić, Istrijanac, Jagić, Josip Kovač, Mbt, Mt, Mvg, Tone Proštinar, Tone Valić, Rošić, Anton Antonovič Zadvornij i dr. Svojim djelima ušao je u antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca Šimuna Šite Ćorića. Umro je u Zagrebu 21. listopada 1992. godine. Eto. To je prica o hrvatskom, ali i svjetskom antifasizmu. Bilo bi dobro kad bi nam Stjepan Mesic objasnio zasto tu pricu ne pricamo djeci, nego je tako neophodno antifasisticku borbu u Hrvatskoj istom vezati uz bratsvo i jedinstvo hrvatskoga i srpskoga naroda.
Posted on: Sun, 28 Jul 2013 00:41:25 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015