Koliko još lopovluka Posavina može izdržati? Četvrtak, 26 Rujan 2013 07:50 E-mail Ispis PDF ODŽAK - Posjeta Odžaku bila je za mene, kao i u prošlosti, slušanje ispovijesti siromašnih i opljačkanih stanovnika odžačke općine. Najteže za mene je što im nisam u mogućnosti pomoći ili taj korumpirani sistem izmijeniti. Ali mogu bar čitateljima ovim putem omogućiti da i oni saznaju šta se još uvijek dešava u lopovlukom zatrovanom Odžaku i cijeloj Posavini. Po završetku rata tadašnji moćnici podijelili su između sebe sve što je bilo državno: kuće, stanove, zemljište, idnustriju, itd. S tim su usrećili samo sebe, svoje simpatizere, rodbinu i prijatelje. Svi ostali kod podjele ostali su zaboravljeni. I ja, jednina posavska humanitarka s potpuno porušenom kućom u Odžaku. I moje donacije su pokradene, iako sam načelniku Luki Juriću više puta uplaćivala po 25 KM. Donaciju nisam nikada dobila. Uplaćivali su i drugi ljudi punih 18 godina, i to više puta godišnje, donacije nisu dobili. Tako je katkada za jednu najavljenu donaciju uplaćeno 50.000 do 60-000 KM. Gdje je taj novac nestao, pitala sam Luku više puta. Odgovor nisam nikada dobila. Pokušala sam i sada za vrijeme moga boravka s njim porazgovarati. Nisam uspjela. Rečeno mi je da on više ne radi. A ja pitam, je li to zbog predstojećeg praznika, Velike Gospe? Odgovor me šokirao: “Načelnik Luka ne radi. On ima pravo godinu dana naplaćivati svaki mjesec po 1.300 KM i bez radnih obaveza. I ne samo on, nego i njegov predsjednik vijeća. ” Za toliko novaca radi jedan radnik 3-4 mjeseca, i to pod uvjetom da uopće ima radno mjesto. Zakone su gangsteri napravili sami sebi, tako da i poslije izgubljenih izbora mogu trošiti nezarađeni novac. Kažu da je zaposlena i Lukina supruga, a i sin. Koji se igra na kompjuteru dok se radno vrijeme ne završi. Ali on je na platnoj listi. Zašto još uvijek cijela porodica bivšeg načelnika zarađuje novac, a mnogo bolje kvalificirana radna snaga ne može dobiti posao? Zašto profitere novi Načelnik nije rastjerao i zaposlio sirotinju? Kad se promijeni vlada, mijenjaju se čak i Ministri, a i svi njegovi profiteri. Tako je u pravnim državama. A kod nas? Ispričali su mi da Lukina supruga, dok je Luka bio načelnik, nikada nije došla na vrijeme na posao. Sad kad je suprug izgubio izbore, respekt i povjerenje kod naroda, sad dolazi na vrijeme. Da li netko ima pravi odgovor na moje pitanje: Zašto su na radnim mjestima još uvijek oni koje je HDZ zapošljavao? Kako je poznato, to su njihovi prijatelji i rodbina, koji su svoja radna mjesta u radu sa strankama samo zloupotrebljavali, bez da je ikada neko od njih za to bio kažnjen ili otpušten. O tim našim diktatorima sam već više puta pisla. A o njihovim zaradama da i ne pričam, to već svi znamo. U administraciji se još uvijek sa dokumentima pravi salata. O tome ću kasnije. Slučaj taksista u Odžaku Po završetku domovinskog rata, kako rekoh, zbrinuti su samo tadašnji moćnici. Svi ostali morali su se snalaziti kako je ko znao i mogao. Tako i vozači taksija. Mi koji jedemo hranu tuđe države, jer nam naša nije htjela dati, bili smo i te kako sretni kad smo dolazili posjetiti svoje najmilije, da taksi funkcioniraju. Još uvijek ljudi iz inozemstva dolaze autobusima, te su i sada ovisni o vožnjama taksija. Ali našao se neki pametnjaković da ljudima koji su nama služili 18 godina, oduzme pravo na vožnju. Jer navodno nemaju državne ispite. Kome je to smetalo? Ili, ko je mogao polagati državne ispite u državi koja se temelji na lopovluku i korupciji? U ratu su dijeljene vozačke dozvole i onima koji i dan danas ne znaju objasniti saobraćajne znake ili neka pravila u prometu, a kamoli položiti neku teoriju, praktičnu obuku ili državni ispit. Ni to nije nikom smetalo. Ali kao da sotona šapuće gangsterima u uši kako svoj narod još i više gurati u propast. Što je još gore: svi taksisti kojima je pravo na vožnju oduzeto, moraju uplatiti po 800 KM da bi išli na teoriju, koju oni sigurno bolje znaju od onih koji ih “uče i treniraju” za ispite. Kakva krađa novca!? I ne samo to, tim ljudima ni socijalno ne plaća ništa za život. Znači, ako ne rade neka poumiru od gladi, ostat će više socijalnom i njihovim radnicima, koji su se izgradili i to u više sela i gradova. Sirotinja smeta takvima. Moćnici i dalje zloupotrebljavaju svoja radna mjesta, bez da novi načelnik nešto poduzme da se taj lopovluk zaustavi. Ali odžački narod je i u komunizmu patio, pa misli da mora i sada. Ne mora, ali do danas se još nije našao netko ko bi svoj narod poveo na pravi put, jer i nad Bogićima ima Bogova, samo im se treba javiti. HDZ-ove čistačice... Policija je štrajkala 2011. godine, kad su saznali da HDZ-ove čistačice zarađuju tri puta više nego jedan policajac. Uspjeli nisu ništa. Čula sam da im je novi načelnik kupio ljetne uniforme. Jer kod Luke Jurića morali sa raditi u zimskoj uniformi i kod temeperature od 40C. Njihove zarade ostale su iste, ali cipele koje su dobili uz uniformu su tako kvalitetne da poslije 2-3 dana otpadnu đonovi. Policajci sami kupuju lijepak pa lijepe đonove za slijedeći radni dan. Sad se o policijkim cipelama pričaju vicevi po Odžaku: “Policajcima se kupuju cipele koje se proizvode za mrtvace”. Ali ni to nije sve: policija radi bez sredstava za komunikaciju. Njihova jedina komunikacija su mobiteli. I kad je hitan slučaj, moraju po džepovima tražiti mobitel, onda broj kolega da bi ih obavijestili o slučaju. Tako što ne postoji ni u najsiromašnijim zemljama svijeta. Da li znaju odžački političari koji raspolažu državnim budžetom, da su policajci važniji od njih? Da su baš oni ovisni o policijskoj pomoći, na primjer kad ih građani isprebijaju. Kao što se to desilo Luki, bivšem načelniku. A rekoše mi da je i odvjetnik Zoran Rakić isprebijan od svog Klijenta, da ga čak ne smije ni tužiti, jer zna da će drugi puta dobiti još više. Eto, zar to nije dovoljan razlog da se policija opremi kako treba? I poslije štrajka od više mjeseci, policajci nisu dobili povišicu. Čak im je tada poručivao, niko drugi nego baš županijski premijer Marijan Oršolić: Bošnjaci neka traže povišicu kod svojih u Sarajevu, a bosanske katolike je nazvao ustašama i platformašima. Kakva politička istančanost! Administracija u Odžaku funkcionira kao i uvijek: ako nemaš Boga za ujaka, nemaš što tražiti kod kancelarijskih radnika. Zloupotrebe su i danas na velikoj visini. Mnogo zloupotrebe ispričali su mi građani zaustavljajući automobile kad su me prepoznali, da bi ispričali svoje doživljaje po kancelarijama. Ali ja da opišem meni jedan poznat slučaj: Unuk je prepisao na svoje ime sve što je njegova 90-godišnja baba imala od posjeda, pored babinih 5 žive djece. Ugovorom se vezao da će babi osigurati stanovanje u kući i životno izdržavanje do kraja njenog života. Poslije prepisa on je svoju baku istjerao u mjesecu ožujku, dok je još bijo snijeg na zemlji. Baba se krila po šumama da bi “sramotu” sakrila od svoje djece i komšija. Komšije su ubrzo saznali za njenu tragediju. A saznala sam i ja. Angažirala sam odvjetnika Marjana Ivanovića iz Orašja da poništi lažni ugovor, jer niko od djece nije to odobrio. Morala sam mu unaprijed platiti 300 eura. Sad sam saznala da on ništa nije ni uradio, ali je ukrao moj novac. Tada nisam znala da za to nije potreban odvjetnik, a Ivanović je to prešutio, jer se radilo o njegovoj zaradi. Napisala sam mu poruku da mi do 15. 08.2013. vrati moj novac, ali on je ostao nijem i na to, mada dobro zna da se od mene ne može ukrasti. To sam dokazala i Mehmedu Zolotiću kad je ukrao moju zemlju. Tri godine poslije lažnog prepisa i navodno, poništenog ugovora, došla su bakina djeca u Sud u Odžak kod suca Damira Barakaovća i dali izjave: Tko kome poklanja, tko svoje zadržava. Taj dokumenat postoji i punovažeći je. Ali i u Katastru je također unukov ugovor i dalje važan ostao. U tom Zapisniku piše: Sudac: Ana Petrišin Zapisničar: Manda Cvitkušić Od stranaka prisutni: Nepozvani (znači, nitko) Eto tako se radi u gangsterskom sistemu. Pravi posao odradio je samo gospodin Baraković. Na ovom primjeru neka se nauče i ostali prevareni građani. Kontrolirajte svoje dokumente, jer sve što piše u Gruntovnici, ne piše i kod Senade u Katastru i obratno. Ne ostavljajte svoje neriješene probleme svojim nasljednicima. Ali ima i pozitivnih stvari: dok su kancelarijski radnici imali svoje osobne kancelarije, za svaku kopiju naplaćivali su po 25 KM. Od kada ih radi više od samo jednoga u istoj prostoriji, sad naplaćuju 5 KM za iste kopije. Okrenulo se dupe naopako, pa zar to nije čudno? Što su sve gangsteri odobravali? Zgrada u koju se useleilo Socijalno je potpuno obnovljena. I ako su lijevo i desno, naprijed i nazad sve zgrade kao da se rat jučer završio. Tako što ne odgovara samom imenu te ustanove – “Socijalno”, a još manje funkciji. Ja znam da su već bili smješteni u dvije različite zgrade, ovo je treća i najnovija. Ako se izgradi još jedna novija zgrada, opet će se preseliti. Jer Ministarka Ivka Božić je navikla na nova prebivališta. Izgradila je sebi novu kuću u potočanskoj Jošavi, u Slavonskom Brodu, kažu ljudi, i u Svilaju gdje je rođena. To su gradile naše donacije. Njene komšije pričaju da je upisivala svakog svog člana porodice za donacije, a Gangsteri su to odobravali. Još se priča da je dobila na poklon veliki vojni čin, koji će joj povećati financijska primanja kada ode u mirovinu. Zašto je dobila čin? Pa ta žena nije nikada imala nikakvu funkciju u vojsci, a rata nikada nije ni vidjela. Što je razlog tom poklonu? Razlika između mene i “ah Ministarke” Božić: Po završetku rata tadašnji moćnik htio je graditi moju porušenu kuću. Bila nas je puna prostorija kad je to rekao. Ja sam odmah ustala jasno i glasno rekla: “Ja neću da se sada moja kuća gradi! Najprije izgradite ratnoj siročadi, udovicama, porodicama koje su izgubile u ratu svoje najmilije, našim braniteljima, pa tek onda meni!” Kroz cijeli rat je bilo obećanja; kad se rat završi neće biti lopovluka, korupcije, nasilja i t.d. Od tih obećanja ništa. Niti su izgrađene kuće svima koje sam željela pomoći, a ni meni. Sve je pokradeno. Bilo bi interesantno znati što ta ministrica radi, da li je ikada spontano i nenajavljeno kontrolirala neki starački dom pa vidjela na koliko kvadratnih metara, koliko je kreveta postavljeno, kakva je hrana, kava higijena, kakvo zadovljstvo, koliko radne snage je zaposleno za potrebe na koliko staraca, da li starce neko tuče, da li imaju kakvu zabavu, koliko slobode, i td. Sve su to obaveze Socijane skrbi. Bar u normalnim zemljama. Prezime Božić je dobro poznato u našim krajevima. Ne samo Ivka ministarka, imali smo mi i ministra Marinka Božića. Viđala sam ga po kafićima gdje ga nisu htjeli primiti ni da kupi i popije jednu kafu. Vikali su za njim razna pogrdna imena. Čak sam se i ja jednom uniješala i molila da ga ostave na miru. Kad sam par mjeseci kasnije ponovo došla u Odžak Marinko je već bio ministar. Kako je došlo do toga, pa već se zna: gdje korupcija vlada, svašta se događa. HDZ-ov (slijepi) penzioner s novim džipom Marinko nije morao dugo raditi. Od novca koji je stizao da se svi ratom oštećeni građani obnove, sagradio je sebi tri kuće, kupio novi veliki džip. Njegove komšije pričaju da je sjekao stogodišnje drveće, da bi imao mjesta za još jednu, i još jednu kuću. Onda je poslan, možda sa 54 godina starosti u mirovinu. Navodno da je izgubio vid, da je skoro slijep. Aha, ali vidi da vozi novog džipa od svoje kuće do hotela. Ipak je to daljina od mogućih 200 metara. Ne može to penzioner da pređe pješke, to je logično. Pogotovu ako je HDZ-ov panzioner. Ali kad ga neko u hotelu pita otkud mu to bogatstvo, odmah ustaje i trči da bi se tukao. Ne zapliće se, niti mu stolovi ili stolice smetaju, vidi točno na koga trči. Pitanje: ako ne vidi, zašto njegova vozačka dozvola nije oduzeta? Ako vidi voziti auto, zašto je otišao u penziju? Zašto su oduzete dozvole na vožnju samo taksistima, zašto smije jedan zbog izgubljenog vida penzioner da zadrži svoje pravo na vožnju, tko odgovara za taj zločin? Kako se pričaju vicevi o Policijskim cipelama bez đonova, tako se pričaju i o Marinku Božiću da je napisao u testamentu da poslije njegove smrti njegov otac naslijeđuje sve njegovo imanje. Jer on nema drugih nasljednika. Čitala sam na internetu: “Ratna priča Angela”. Taj članak i ta tragedija potresla me do suza, iako sam mnogo toga već znala. U tom članku, između ostalih imena, spominju se i Papan, Kasim, i td. Te ljude ja osobno poznajem. Ako je to Kasim koji radi u policiji, zašto se taj čovjek zaboravio kad su dijeljene boračke penzije, kad se dijelio tuđi (državni) kapital? Ili, zašto Kasim i danas radi za prosjačku plaću? Nepravda je nanesena i Papanu, a i mnogim drugima od tih naših anđela čuvara. Da li se to dijelilo samo po simpatijama i po vjerskoj pripadnosti? Zar se zasluge tih, i takvih ljudi mogu zaboraviti? Pa oni su bili spremni bili stati pred neprijateljske topovske cijevi. Bez razmišljanja da li će rat preživjeti. Bili su doborovoljci smrti, a sve zbog našeg povratka kućama. Svi tadašnji branitelji su isti pred Bogom i pred zakonom. Zato su trebali biti svi jednako nagrađeni. Kakva nepravda!!! Žrtve Federalnog Ministarstva Financija su svi koji su svoju ušteđevinu stavljali u banke bivše Juogoslavije. I ja sam bila jedna od tih štediša. Moj novac je bio u tadašnjoj sarajevskoj Privrednoj banci. Poslije rata počela sam, kao i bezbroj drugih poštenih građana, tražiti svoj novac. Odiseja traganja traje do danas, punih 18 godina. Vicevi iz Ministarstva u Sarajevu Najprije kopiranje dokumenata i uplate od 30 KM, slijedeće godine ponovo, i svih narednih godina, ponavljala se ta pljačka štediša. Onda se mijenja mjesto prijavljivanja. Opet sve ispočetka. Lažnim obećanjima nema kraja ni do danas. Krajem travnja stiglo je na moju adresu u Švicarsku preporučeno pismo. Poslano je od Ministarstva Financija u Sarajevu s tekstom: “Pozivamo vas da ovoj komisiji u roku od 7 dana dostavite dokaz o vlasništvu devizne knjižice”. Potpisala Dijana Bulić. Kakav vic: kad Sarajevo pošalje pismo u inozemstvo ono putuje duže od 7 dana, a da se još traženi dokumenat pošalje u istih 7 dana, nema šanse. Još veći lopovluk: U pismu iz tog Minstarstva, datum slanja napisan je 08. 04. 2013., a na poštu je predano tek 4 dana kasnije. Štembilj je svjedok te prevare. Još jedno iznenađenje: dok ja ovo pišem zvoni na vratima poštar. Opet pismo iz istog Ministarstva. To je bilo RJEŠENJE koje je napisano 22.5.13, a kod mene je stiglo 28.08.13. Putovalo je puna 3 mjeseca i 6 dana. Poslano je samo 7 dana prije nego što je do mene stiglo. Možda se to Ministarstvo 3 mjeseca predomišljalo da li da mi to pošalje ili ne. U današnjem Rješenju piše da se moja žalba za novac odbija, jer nisam dokazala da sam ja vlasnik te štedne knjižice. Kakav lopovluk,!? Koliko su puta moji dokumenti kopirani, slani, opet kopirani i slani. Ništa nije izgubljeno, sve je slano preporučeno ili faksom. Kad se takve katastrofalne prevare dešavaju u jednom Ministarstvu, kome još mogu pošteni građani vjerovati? Da li Diana Bulić zna da mi u inozemstvu imamo i druge obaveze, te da nismo uvijek ni u Švicarskoj, te da nemamo šanse da udovoljimo njihovim zahtijevanim datumima: u roku od 7, u roku od 5 dana, i td. Mi čekamo na svoj novac od završetka rata, “samo” 18 dugih godina. A Ministarstvo postavlja nama termine od par dana. Do kada još mi moramo ispunjavati njihova naređenja? Još pokušavaju od naših ušteđevina da ukradu 10%, a što su oni radili s našim novcem još od prije rata pa sve do danas, a ne spominju nama obećane kamate, o tome oni nikada ništa ne napominju. A uz to odugovlače sa isplatama u nadi da ćemo poumirati i naš teško zarađeni novac ostati njima. Neće ostati, ima i nad Moćnicima još moćnijih. Nego Bulićka, ja sam do sada bezbroj puta dokazivala dokumentima da sam samo ja vlasnik štedne knjižice i novca. Moju dokumentaciju su kopirali vaši zastupnici u Odžaku kod Ivana Ćubela, kad je on umro, kopirani su u vašoj novoj agenciji u Odžaku, onda u Orašju. To se ponavljalo do sada bezbroj puta. Koliko sam puta ja direktno vama u Sarajevo slala pisma, čak i preporučena, koliko puta faksom. Ništa nije moglo biti izgubljeno, imam dokaze. Do danas nikada nisam dobila odgovore , osim vaših prijetnji i ucjenjivanja. Ima i interancionalnih zakona koji su jači od vaših ucjenjivanja. Njima ću se obratiti, a to preporučujem svima prevarenima. Kako se ministarstvo za financije ponaša prema nama bivšim štedišama, ja sam sigurna a i želim, da nitko više nikada ne štedi u bilo kojoj Banci u BiH: Mafija je tamo još uvijek aktivna. Janja Zec
Posted on: Sun, 29 Sep 2013 15:41:30 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015