Krajičkom pogleda okrznuo sam izjavu malog Haliilovića: Ne smijem davati nikakve izjave, ni o reprezentaciji. Zaposlenici raznih korporacija i tvrtki obvezuju se da o koječemu neće ni zucnuti. Čak i medijski djelatnici, recimo javne televizije, zgodimice imaju zabranu javnoga istupanja. Šute nogometaši, šute manageri, šute i novinari, a prividno se zbog društvenih mreža stvorio dojam slobode govora koja graniči s kakofonijom. Stvarni se svijet tu frapantno razlikuje od virtualnog, a javnost i res pubica očito se ne mogu svesti na tajne identitete i privatne profile. Vraćamo se srednjovjekovnoj kulturi: građanski svijet suprotstavljanja javnoga privatnom povlači se pred feudalnim antagonizmom javnosti i tajne. Posebni mod istine u takvom je društvu javna tajna: ono o čemu se ne može govoriti, a što se ne može prešutjeti. Trač, rekli bi. Možda su stoga tabloidi uzorit medij današnjice, a senzacionalizam privilegirana komunikacijska forma?
Posted on: Sat, 17 Aug 2013 01:08:04 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015