Ljeto sedamdeset i neke. Naravno, neizbježno more, najljepše na svijetu. ( Istina ih nisam baš puno ni vidjela, ali pa tu je tehnika, zavališ se udobno okreneš Travel Channel i sva mora su tu.) I nijedno nije kao ovo. Definitivno. Mala kuća na obali, godinama naša oaza, posmatrač i svjedok jedne razdragane mladosti. Bezbrižne. Da li su i ove mladosti takve, ne znam. Ne, previse je tu tehnike ona unificira, otupi čula. Svijet bez rijeci, pogleda, glasa.. „Anja, hajde u vodu, što se izležavaš“ – prenuše me glasovi Sanje, Bilje, Neša. „Ko će danas najbrže stići do stijena“.. E pa danas baš i nisam za takmičenja, moraće bez mene. Ležanje na suncu olijenilo me, prija mi samo da se izležavam. I uživam u plavetnilu neba i mora Valjda su i njegove oči takve boje... Zaigra mi osmjeh oko usana pri toj pomisli i sjećanju na jučerašnji dan... Oživje muzika, Dnevnik jedne ljubavi... Da li to pokušavam da od jednog plesa i nekoliko pogleda u tami napišem stranice ljubavi.. kakva se mozda i mogla desiti.. Da nisam uvijek bježala.. Da nije bilo osjećaja zarobljenosti, želje da pobjegnem pri pomisli da će neko zauzeti i dio prostora koji sam čuvala samo za sebe, mali komadic samo mog svijeta.. Sada, kada je mnogo godina proslo, mislim da sam ga trebala sačuvati od sebe, svojih iracionalnosti, nepraktičnosti, svojstvenih emotivcima. „Eto me.“ I za minut sam bila u hladnom osvježenju. Nekad bih posmatrala žene koje u vodu ulaze kao na priredbu, uredne frizure, nevjesto nabadaju po kamenju u plicaku, bjezeci od nekog slucajnog morskog „prska“. Moj ulazak u vodu uvijek je ličio na elementarnu nepogodu, uz pljusak, bez pripreme, nalik djeci iz obližnjeg odmarališta koja bi, već na prvi zvižduk napravili vodenu zavjesu u plićaku. More je pripadalo meni i ja njemu..
Posted on: Sat, 29 Jun 2013 05:51:24 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015