Marija Rakić Mimica : Učinit će to Pakirao se brzo. Spretnim pokretima pomicao je zidove, mršavim prstima oblikovao rupu u njima. Htjela sam mu reći da mi dozvoli da uđem cijela u nju. Šutjela sam. Stvari su padale u plavu torbu poput jabuka iz košare pune zdravog života. Našeg. Onog koji se sada gasi poput mučne cigarete u pet ujutro u zoru, one koju pališ samo da bi palio. Koja gori samo da bi gorjela. I koja izgori prije nego li kažeš dobro jutro. Dobro jutro, ljubavi. Na stolu je kruh koji miriše na jutro i čiste plahte. Otkidaš komad golim prstima i nasmiješiš se izrazu mog lica. Mrzim to. Kavu piješ glasno, a vilicu nespretno držiš u pogrešnoj ruci. Hrapavim glasom budiš me. Svoju pijem sama dok sjedimo skupa za stolom. Uvijek tako. Moram tako. Plava torba na kauču i njegovi prsti koji guraju unutra. Guraju u nju kao da je bez dna. Koliko toga zapravo u nju može stati? Stane sve. Sve tvoje. Moje. Naše. Kopča koja škripi svaki put kad dodirne rub zatvarača. Čujem kako su mu nervozne noge pred navalom bijesa. Sjeo je na rub kauča, onaj isti koji smo slomili onu večer kad si mi rekao da uopće ne trebam brinuti o nama. Sve je u redu. Pogled mu je bio na podu. Ruke obješene onako kako ih uvijek obijesi kad ga uništim riječima. Oči postanu još sitnije, slova zapinju pred knedlom gorčine. Usne su moje sitne, hvatam mu mislima misli. Misao. Možda neće. Isuse, hoće. Učinit će to. Previše je objesio ruke. Previše sam kričala. Plakala. Kopala po onoj godini, mjesecu, danu. Kad je zasvirala poruka o njoj u našem krevetu. Ono dok sam imala veliki trbuh i još neznanu plavu kosu u njemu. Hoće, učinit će to. Da. Previše sam vikala. Opet. Možda ipak neće. Ne može nam to učiniti jer to onda nije samo moj strah. To je onda čin koji se ne da više brisati. Visjet će nam nad glavama zauvijek poput stigme. Onda više nikad neće mirisati moju kožu koja je mekana nakon tuširanja mlakom vodom. Vodom koja je u stanju svu prošlost isprati jednim mlazom. Više neće naslanjati lice na moja koljena kao da s njima zaista priča. Jednom si im rekao kako te subote ujutro u listopadu zapravo nisi bio s njom. Samo ste razgovarali o vama. Niste o nama, ne. To niste, kažeš mi sad. Onda sam čuvala sirovu nadu da znaš kako su sva jutra moja i kako nemaš razloga sjesti u automobil, potrošiti svu bateriju na mobitelu i nestati. To je bio samo vaš greben i vaša uvala. Dok si vozio, more je bilo skupa s tobom. Na mom sjedalu. S tobom. S njom. Pa onda prazno mjesto u automobilu na putu do tamo. I prazna baterija na mobitelu koji zvoni piskutavo kad ga upališ. I prazan osmijeh dok ga ponovno pališ. Kupuješ vrijeme tišinom. Buljiš u džon cipele, birao si ga jednu vječnost. Povuci ručnu jednom, jednom stani na vrijeme. Okreneš se prema meni i otpuhneš dim cigarete baš kao da si sam u sobi. Kao da ja ne sjedim ovako sitna na kauču nasuprot tebe. Osjetila sam dim na porama čela. Osjetila sam kako mi zatvara oči. Taj tvoj dim će uskoro krenuti za onom modrom torbom i ostavit će mene sitnu na kauču. Prvi jecaj. Drugi glasniji i onda krik. Zatvorit će se vrata stana i čekat ću podizanje garažnih vrata. Evo ih, već ih čujem. Nagli trzaj nogama, ustajanje i ponovno zvuk kopče. Pokušavam ti nešto reći, ali u grlu ostaje samo misao zapetljana među glasnicama. Ti govoriš, a usne ti poprimaju oblik čaše iz koje si maloprije glasno srkao kavu. Oči su ti dvije mrvice ostale od kruha na stolu. − Zašto opet? Kako? Već tri godine? − Nisam samo ja. Ne radim sve ja. − Kako možeš tako plivati sama? Daviš me golim rukama i ne staješ. Moje su ruke ruke zmaja. Ne čuje. Nikad me ne čuje. − Nisam. Ne mogu. Neću. Zvuk kopče i maleni kamion vatrogasaca našeg sina lijevo pokraj modre torbe. Skupljena koljena, bijeli obrisi i sjena na kauču. Mršavo i duguljasto lice s paničnim strahom ispod trepavica. Ušla sam u rupu u zidu. Cijela sam stala u nju i ne mogu disati. Pružam ruke i govorim, ali ne čuje se. Ne može i ne želi van. Panika. Opet moja. Samo moja. Dajem joj se u potpunosti. Ne može mi ništa. Može, uvijek može gore. Krik svijetla iz dnevne sobe, nikako da stane. Svjetlo kriči. Svjetlo je lava koja me vuče iz rupe van. Ovaj put ću sigurno poludjeti... Šalice kave, tišina koja me grize dok sjedim u rupi u zidu. Ona je pas koji grize bez ispuštenog glasa. Moje tijelo nije više moje. Moje tijelo je sjena, ono je sitna kaplja na asfaltu. Ostajem nepomično sjediti na kauču. Progutala sam sve riječi, kavu, kruh, rupu, zid. Nisam sigurna da sam čula druga vrata. Da, čula se se u pozadini kad sam ono jednom glasno zajecala. Tiho su se čula. Škripavo i trulo kako samo vrata pričaju na odlasku.
Posted on: Tue, 27 Aug 2013 19:06:48 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015