Mikoriza Mikoriza spada među najbolja rješenja prirode za poboljšanje vegetacije i zdravlja biljaka. Riječ mikoriza u doslovnom prijevodu znači "gljivino korijenje". Mikoriza je simbioza korijena i micelija mikoriznih gljiva koja pojačava prehranu bilja. Tako gljive imaju idealne uvjete za rast sa stalnom zalihom ugljikohidrata od biljaka, dok zauzvrat gljive snabdijevaju biljku fosforima i drugim mineralima koje selektivno upijaju iz tla te povećavaju površinu za uzimanje vode. Gljive, isto tako, luče hormone rasta koji potiču korijnje na rast i grananje, enzime koji omogućavaju uzimanje minerala iz organskih oblika i proizvode antibiotike koji mogu pomoći u zaštiti biljke od patogenih gljiva i bakterija u tlu. Mikoriza štiti biljke od težkih metala i soli. U mikoriznoj simbiozi sa specifičnim gljivama koegzistira većina biljaka koje nastanjuju kopneni ekosustav. Zapravo, ova simbioza biljaka i gljiva jedna je od evolucijskih prilagodbi koja je omogućila biljkama da koloniziraju kopno, tada siromašno hranjivim tvarima. Gljive mikorize, koje su mnogo učinkovitije u upijanju minerala od samog korijenja, pomogle su u prehrani prvih kopnenih biljaka. U prirodnim staništima može se naći primjere stabala visokih 125 m, promjera 16 m i stara po 1000 godina a da nikad nisu bila umjetno gnojena i navodnjavana. Kako su uspjela? Tlo u prirodnim područjima vrvi životom, a većina biljaka je povezana s mikoriznim gljivama. Hife su puno tanje od korijenskih dlačica i brojnije te mogu ući u najsitnije pore u tlu. Kao rezultat toga, učinkovitost upijanja hranjivih tvari i vode je povećana nekoliko stotina do nekoliko tisuća puta. U mnogim slučajevima tlo sadrži obilje nutrijenata u oblicima nedostupnim biljci. Tu nastupa mikoriza sa sposobošću mobilizacije i transporta hranjivih tvari biljci. Mikoriza ima velike mogućnosti skladištenja vode, a za vrijeme sušnih razdoblja opskrbljivanja biljke tom istom vodom. Mikoriza je uobičajena pojava kod vaskularnog bilja: zelenog, grmolikog i drveća. Morfološke razlike mikoriza veže se uz svojstva simbiotskih biljaka i korijenskog sustava bilja – najčešće su ektomikorize, endomikorize te mikorize biljaka iz porodice vrijeska. Tipovi mikorize: ◦ ektomikoriza – u ektomikorizi micelij formira gust omotač oko korijena. Hife se šire iz tog omotača u tlo i znatno povećavaju upijanje vode i minerala. Također, hife urastaju u srž korijena ali ne probijaju njegove stanice, već tvore mrežu u međustaničnim prostorima koja omogućava izmjenu nutrijenata između gljive i biljke. U usporedbi s "običnim" korijenjem, korijenje s ektomikorizom je u pravilu gušće, veće i razgranatije. Takvo korijenje ne razvija dlačice koje bi bile suvišne uz veliku površinu micelija, jer se rozosfera povećava do 1000 %. ◦ endomikoriza – za raziku od ektomikorize, nema gust omotač oko korijena. Gledano golim okom, ovakvo korijenje izgleda kao "normalno" s dlačicama i potreban je mikroskop da bi se vidjele sitne hife koje se šire iz korijena u tlo. No hife se također šire unutar korijena ali ne probijaju membranu. Ovaj tip mikorize je puno češći od ektomikorize, pa ga nalazimo u simbiozi s više od 90 % biljnih vrsta. ◦ postoje još neke specifične vrste mikorize, ali nisu toliko česte. Npr. borovnica ima tzv. erikoidnu mikorizu, koja prilagodi ph tla u rozosferi, kao i mikoriza od rododendrona. Velika važnost gljiva mikorize je u očuvanju strukture plodnog tla. Sitne čestice tla spajaju se jedna s drugom i tvore tzv. agregate plodnog tla. Kilometri sitnih niti micelija mogu biti prisutni u naprstku zdravog tla. Ove sićušne niti "pristupaju" hranjivim tvarima i vodi, te ih apsorbiraju i transportiraju iz tla svojoj biljci domaćinu.
Posted on: Fri, 16 Aug 2013 14:41:21 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015