Misterij je kako tema pronalazi spisatelja. Najprije se javi slutnja, onda se pojave mali znakovi: ponovno gledam film o Siniši G., lice mojega mladoga vojnika ostaje kao otisak u zaumlju. Nakon nekoliko dana zove Tovarnik, kako u šali zovem Antuna. Još radimo na knjizi svjedoka, ali i novi zbornik sa znanstvenoga skupa trebat će urediti. Usred ovih pregovora pada i pitanje jesam li gledala film o Siniši G. Naravno, i posebno bih voljela saznati nešto više o onom mladom dječaku, Francuzu. Još mu ne govorim da bih nešto napisala. Samo spominjem koliko je snage i samozatajnosti pokazao u posljednjim trenucima pred smrt u tom razgovoru pred kamerom. Tovarnik se odmah oduševljava i već planira: sve ću ti nabaviti, materijale o njegovoj borbi kao branitelja Vukovara, njegovoj smrti na Ovčari. Pa klikće: Pa nitko još nije napisao ni jednu literarnu stvar o Ovčari! To se mora zapisati! Meni se grči želudac. Zar opet? On ne shvaća da nije isto poredati dokumente i znanstvenom akribijom izvesti neke zaključke. Pisanje literarnoga štiva traži tvoj krvožilni sustav, tvoje srce, želudac, jetru, crnu stranu mašte, mučilište snova i jave, slike koje dolaze u usamljenim noćima i donose užase, poistovjećivanje sa žrtvom i krvnikom, pakao, ponor strave i zla kojem nema objašnjenja, osim u metafizičkom uprizorenju glavatih kosaca smrti. Sve se to zbiva negdje početkom lipnja. Spremam se na moj Brač i kanim pisati posljednje poglavlje svojega životopisa. Ne zbog pomisli da sam važna kao osoba, nego moram reći mnogo toga što se dogodilo većini mojih sunarodnjaka. Znam da će se oni prepoznati u mojim doživljajima i patnjama ili radostima. Ali, moj Tovarnik šalje za mnom na sretni otok gomilu materijala s tajnih suđenja u Beogradu i Vukovaru. Svjedoci i tzv. „pokajnici” daju detaljne opise zločina, a svaki puta sve se zamota u neku nejasnu formulaciju sudaca i tako potone istina, a s njom i kazna. Najprije jutrom čitam te dokumente i ježim se od opisanih užasa. Već sama imena i nadimci na specifičan način odaju mentalitet zločinaca. Ima u tim nadimcima nešto primitivno i odvratno u isti mah, nešto surovo i glupavo u zagrljaju. Nigdje ne nalazim kajanje, gorčinu u duši koja je počinila zločin. Kao da duljina vremena može izbrisati strahotne prizore. Ime moga dječaka Jeana izgubljeno je u vihoru vremena rata i poraća, on je postao prah. Čvrsta nit koja je povezivala njega i prijatelje suborce istanjila se i konačno prekinula, on je nestao iz popisa branitelja. Ostajem u magli i kaosu u kojem je Jean samo slutnja sa svojom sudbinom koju ću otčitati. On mi dolazi kao neka nepoznata ptica na večernji prozor i javlja se sonornim glasom. Sjetim se kako na nekim otocima žive kaukale i tuže noću dubokim grlenim glasovima. Izgovaram njegovo ime ne bih li osjetila žilu kucavicu koja ga je spajala sa životom. To strano ime ima u sebi tri svijetla samoglasnika E, pa jedan A kao uzdah i visoki iskričavi I Jeeeaan-Miiicheeele. U tim dvojbama počinjem pisati tekst i uranjati u krvavu kupku. Mogu li biti emocionalno udaljena od takvoga teksta? Ne. On je za mene mučilište, jer se neprestano sjećam smrti naše obitelji na Sajmištu, još u rujnu 1991. Treba se usredotočiti na jednu drugu sudbinu i utopiti ju u ratni vihor koji će mladića dovesti na prizorište pakla. Samo to i ništa više. Mislim kako će mi trebati ruka Svevišnjega da izvezem misao, molim se nalik na onaj psalam: Jahve, daleko mi ne budi, snago moja pohiti mi upomoć!Tako počinje još jedna drama- moja i Jeanova. Tjeskobna sam dok slažem riječi. Iz romana "Jean ili miris smrti", autorice Nevenke Nekić
Posted on: Mon, 22 Jul 2013 14:37:43 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015