Moć države i kapitala je napad na nas svake minute, svakog trenutka. Nismo mi ti koji smo objavili rat. (...) Naš cilj je pokret da budemo snaga za globalnu-kolektivnu socijalnu revoluciju. Borba nedvojbeno ostavlja zaključak da je održano najvrijednije nasljeđe za anarhistički pokret i njegovu budućnost. Snaga, jedinstvo i organizacija je više nego potrebna. To su preduvjeti za bilo koju pobjedu. Kostas Sakkasovo pismo 4. juna sam odlučio započeti štrajk glađu protiv ?ilegalnog? disciplinskog produženja mog pritvora sa 30 na 36 mjeseci. Kao što sam naveo u pismu kada sam najavio štrajk, ovaj izbor ne predstavlja čin očaja, već izbor da nastavim borbu. Moja odluka je svjestan izbor od eskalacije otpora protiv represivnog totalitarizma. Grčka državna pravna supresija totalitarizma protiv anarhista i protivnika u cjelini, nije ništa novo. Navedeni su oduvijek pod represijom. Ova vrsta osvetoljubivosti usmjerena je na disciplinu i sprječavanje. Ispoljava moć agonije da spriječi kolektivizam i sistematizaciju subverzivnih djela. Oni su oduvijek nastojali prenijeti poruku da niko ne može da se odupre stanju, da se niko ne može oduprijeti sistemu, da oni koji odluče poduzeti nešto nemaju šanse. Dozvoljavaju da reaguješ, pljačkaš i pališ, ali u slučaju da iza toga ne stoje ideali ili svjesna djela. Miču te sa linije, sve dok prepoznaješ greške i ponovno zauzimaš staru poziciju… Ovo je način na koji oni žele da komuniciramo i to su granice koje su nam nametnute. Biti pasivan i prihvatiti represiju u ime logike – koja je, budući da smo anarhisti logično da bude bez reakcija – dok okretati ovaj pogled na argument da je otpor reformistički čin, nije nešto s čime se ja jednostavno ne slažem, ali smatram politički problematično. Intenziviranje prava – sudske represije, posebno u posljednje tri godine, u velikoj mjeri protiv nas – progonjenih zamoraca. Moj / naš slučaj predstavlja prolaznu, ali ne i završnu tačku, sasvim sigurno. Izvjesno je da će u skorijoj budućnosti modernog idionima (prevoditeljska napomena: “posebne nezakonitosti”; delictum sui generis) također se ovo odnositi na druge drugove koji će ići putem borbe. Naš otpor – ili njezin izostanak – definirat će eskalacije represije. To je više nego izvjesno, a to je historijski dokazano, što je manje učinkovit i organiziran otpor, represija postaje sve jača. S našim pasivnim stavovima, na kraju doprinosimo neizravnom intenziviranju represije u razdoblju koje zahtijeva proširenje našeg otpora i kolektivnu borbu. Otpor pravnom totalitarizmu, od strane države protiv anarhista i općenito svih političkih protivnika, je uključen u cjelokupnu revolucionarno-oslobodilačku borbu. Na isti način kao u ‘slobodnom’ društvu, u društvu zarobljenih, svakidašnjih borbi i djelomično uspješnih, kada ne predstavljaju radnju kao cilj samom sebi, već su uključene u ukupnu strategiju oslobođenja – tada su dio borbe. Nažalost, država nema srce koje bi mi mogli slomiti. Odbijanje odupiranja državnoj represiji čini ostavku i predaju. Za vrijeme mog zarobljeništva, osjetio sam svoju borbu, polje mog otpora protiv države, to je bio moj svakodnevni život. Ova vrsta borbe se oslikava i kroz ovaj period – štrajk glađu. Otpor je sama borba. To je politička opsesija da mislim da napadamo snage sa historijske nulte tačke. Moć države i kapitala je napad na nas svake minute, svakog trenutka. Nismo mi ti koji smo objavili rat. Rat je proglašen odavno, prije i nego smo se našli na čelu fronta. Njihov mir je kontinuirani napad. Naš otpor se sastoji od vječne borbe. Naša konačna pobjeda u ovom ratu je ništa manje nego sama revolucija! Štrajk glađu je po svojoj prirodi ekstremno sredstvo borbe koje ima sposobnost preokretanja odnosa snaga postavljanjem proganjanog iz defanzive na napadački položaj. Zapravo, štrajkač iskorištava sistem demokratske fasade i predstavlja ucjenu državi. On uzima u obzir činjenicu da su socijalne refleksije aktivne i da, u slučaju poraza, vrlo vjerovatno će sile reakcije privremeno predstavljati opasnost za nesmetano funkcionisanje sistema. Ova prijetnja se uzima za ozbiljo od strane države, jer oni jako dobro znaju da se u razvijenom zapadnom svijetu, socijalni mir održava iluzijma i fasadama. Mrtvi štrajkač, njegova slika, sposobna je razbiti tu iluziju tzv. razvijenog civilizovanog svijeta kako ga oni žele prezentirati. Pogotovo u ovom trenutku, kada je svetska privreda usred najveće historijske kapitalističke krize i potrebe za strukturalnim promjenama u prevladavanju krize zahtijevaju izravne napade od strane kapitala. Te promjene, sa njihove strane, zahtijevaju održavanje određene strategije. Država u ovom trenutku mora se nositi sa mnogo stvari koje služe interesima kapitala i – kao što se ispostavilo na kraju – ne bi rizikovali u kritičnom razdoblju, kao što je smrt štrajkača, čak i ako je on anarhistički ‘terorista’ uhapšen sa oružjem u svom posjedu – čak i ako se on nije ni branio ili se proglasio nevinim – postaje razlog za izbijanje društvenog bijesa, te je vrlo vjerovatno otkrivanje dubljih društvenih uzroka koji bi omogućili uvjete za pdoržavanje općih pobunjenih borbi. Nadalje, historija je pokazala da su motivi lakši od historijskih uzroka koji ih stvaraju. Borba u koju sam se dao, zbog oslobođenja iz zatvora, je dio društveno-oslobodilačke borbe i nije odvojena od nje. U tom okviru, to je ono što smatram da sam morao napraviti – politički. To je ono što sam morao uraditi u ovom trenutku i u ovim specifičkim uvjetima. Novi državni represivni totalitarizam, s ciljem otklanjanja anarhističkih zatvorenika, u isto vrijeme šalje poruku za nultu toleranciju prema ljudima koji se opiru i koji se postavljaju ispred moje borbe. U ovom trenutku, sebe ne prepoznajem kao apsolutno slobodnog. Činjenica da sam izvan ćelije i žica – nije dovoljna da sebe tretiram kao slobodnog čovjeka. Sve dok društvene klase oslobođenja borbe bjesne, niko nije slobodan. Dokle god postoje zatvorenici ovog rata, niko nije sloboda. Dokle god se moderni koncentracijski logori pune političkim zatvorenicima, niko nije slobodan. Dokle god postoje pritvori, popravne institucije, civilno pravosuđe, državna tijela, niko nije slobodan. Nema sumnje da se tokom tih 38 dana mog štrajka vodila borba anarhista, kolektivna borba koja nas je dovela do pobjede. Kao zaključak, možemo raći da su se anarhisti iz čitavog svijeta, u tom trenutku ponašali kao pravi pokret. Odgovornost i iskorištavanje prošlih iskustava, pogotovo ako uzmemo u obzir izvorni organizacijski nivo solidarnosti, dobili smo očekivane rezultate. U ovom trenutku, tamnice demokratije su pune anarhističkih drugova. Zatvorenici koji su se izgubili iz anarhističkih pokreta. Naša solidarnost sa njima mora biti bezuslovna i zagarantovana. Stvarna solidarnost je projekt i uvjet zajedničke društvenooslobodilačke borbe. Stavljanje na prvo mjesto generalizirani sukob sa trenutnim režimom, solidarnost sa svakim zatvorenikom u borbi – mora biti zagarantovana. Naš cilj je pokret da budemo snaga za globalnu-kolektivnu socijalnu revoluciju. Borba nedvojbeno ostavlja zaključak da je održano najvrijednije nasljeđe za anarhistički pokret i njegovu budućnost. Snaga, jedinstvo i organizacija je više nego potrebna. To su preduvjeti za bilo koju pobjedu. Solidarnost i snaga sa anarhističkim drugovima: G. Karagiannidi , A. Mitrousia , M. Tsilianidi , AD. Mpourzouko , D. Politi , G. Michailidi , N. Romano , A. Sarafoudi , F. Charisi , A. Ntalio , G. Naxaki , A. Theofilou , P. Georgiadi , R.Syriano , S.Stratouli , K. Gourna , S. Amilito, D. Koufontina. Borba za slobodu onih koji su u zatvorima Do kraja, do pobjede. - Kostas Sakkas
Posted on: Wed, 02 Oct 2013 23:23:35 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015