O djelu Mirka Kovaca Moja sestra Elida, još jednom o velikom meštru i dragom prijatelju Bezagensna struktura književnog djela Kada je riječ o proznim radovima Mirka Kovača, koji se odista trudi da u svakom svom djelu bude na ovaj ili onaj način nov i drugačiji, najpre bi se moglo konstatovati da su njegovi prozni radovi doista vjerna slika rasula svijeta, margine, taloga društva, ali i onog devijantnog i nastranog u njemu, dakle, autor se bavi, kako to i sam voli reći »ružnom stranom svijeta«, i u tome uspijeva na jedan volšeban način. »Moja sestra Elida« je djelo kojega se i sam odrekao u jednom momentu, drugo po redu u njegovom ukupnom književnom opusu. Čitavo je djelo nastalo iz obrnute perspektive, zapravo pisano je iz perspektive glavnog junaka koji je oličen u retardiranom djetetu, te ga je Kovač samim ovom činom implicite oneobičio, postavio ga naglavce i obrnuo mu perspektivu. Naravno, ovakva književna tehnika zahtjeva i neka jezička sredstva, koja drugačija perspektiva ne zahtijeva. To se prije svega ogleda u uporabi impersonalnih rečenica sa bezličnim agensom. Naime u djelu se mogu pronaći nekolika apstraktna nivoa anonimizovanja agensa, a najzastupljenije su one konstrukcije u kojima je agens neidentifikovano lice – uopšteni pojedinac bez obzira na društvenu funkciju (djelatnost) ili pak pripadnost određenoj socijalnoj grupi, tj. rečenice koje se daju transformirati u sintaksičku strukturu sa eksplicitnim subjekatskim konstituentom predstavljenim aproksimativno u leksemi ljudi (svijet). S jedne strane, uporabom ovih sintaksičkih struktura koje ukazuju na raznolikost i neidentifikovanost, anonimizaciju izvora informacija, Kovač se štiti od »pretjerane apodiktičnosti«, koja može predstavljati put ka banalnosti, a s druge strane, omogućava se piscu da stvori preko potrebnu distancu u odnosu na ono što pripovjeda, te na taj način ostavlja uvijek prostor za moguće različite interpretacije djela, tj. sa anonimnim rečenicama nikad se ne ide sa dokažljivošću do kraja i neoborivo, dapače, uvijek se može ustvrditi i suprotno. Korišćenjem ovakve vrste književnog prosedea usložnjava se pripovjedanje u djelu. Kovač dakako koristi i druge književne postupke u svom romanu, te i time ukazuje da se gnuša monotonije jednog književnog postupka, ali je u ovom djelu riječ o dominantnom književnom prosedeu, o uporabi impersonalnih rečenica. Ukoliko se oslonimo na jednu od mnogih definicija suvremene književnosti, koja govori o tome da je bit današnje književne produkcije erudicija, u tom kontekstu govorimo o jeziku literarne erudicije, te upravo stoga možemo ustvrditi da je ovaj intelektualizovani jezik anonimizacije agensa zapravo element koji omogućava gradnju jednog vrhunskog književnog prosedea, te na taj način i one postaju dio nečeg daleko šireg i opse ijeg a to je svakako književno djelo. Kovač ove bezagensne strukture usklađuje sa ostalim književnim elementima, tehnikama, postupcima i postavlja ih na svoje mjesto, te tako daje za pravo onoj tvrdnji, koja se odnosi na sam čin literarnog stvaranja, a govori o tome »da sve na svijetu postoji stoga da bi bilo u funkciji jednog književnog djela« Uostalom, jezik njegovih djela je neobičan spoj arhaičnog i modernog jezika, u funkciji je knjiiževnog djela, te predstavlja paradigmu kako ne ugađati čitaocu, već ga nagnati na oprez i promišljanje. Kovačeva su djela djela koja ne dopuštaju proizvoljnosti, jezika su uglačanog, gustog, gdje autor »pokušava dati smisao toj slici raspadanja i nametnuti čistu viziju zla, pa makar u tom traženju morao ostaviti svoju kožu,čast i slavu«. Rečenične strukture koje imaju kao formalno obilježje morfemu SE jesu impersonalni rečenični sustavi sa neekspliciranim agensom, ali dopuštaju mogućnost direktne ili indirektne interpretacije vršioca radnje uspostavljanjem sintaksičkih struktura u kojima će se agensi pojaviti. Ono na šta se želi ukazati analizom ovakvih sinatksičkih struktura jeste zapravo ukazivanje na utjecaj ovakvih bezagensnih konstrukcija na jezik jednog velikog crnogorskog pisca, a time donekle i na njegov stil. Glede participacije impersonalnih konstrukcija u djelu Mirka Kovača, mogu se izvući određeni zaključci o njegovom jezičkom diskursu. Da bi se impersonalne rečenice adekvatno uspjele opisati, dr Milorad Radovanović je u svom djelu »Spisi iz sintakse i semantike« uspostavio distinkciju između različitih nivoa anonimizovanja agensa, te je tako izvršio teorijsko razgraničenje na (I) »manje apstraktan nivo anonimizovanja agensa u kojima je vrlo lako rekonstrukcijom uspostaviti leksičku jedinicu koja će neposredno identifikovati vršioca date glagolske radnje« i na (II) »apstraktniji nivo anonimizovanja agensa koji zastupaju strukture u kojima je ideja o stvarnom vršiocu potisnuta dublje u svest«. Pošto su rečenični sustavi koji spadaju u grupu ovih manje apstraktnih zastupljeniji, neke od njih ću i navesti. Primjeri: -U to vrijeme se uveliko pričalo o nekoj budućoj viziji svijeta. (11)>ljudi su uveliko pričali; -Inače za generala se priča da je uživao u golicanju i da je primoravao vojnike da ga na taj način zabavljaju i zasmijavaju.(34)> ljudi pričaju (svijet priča) ... Upotrebom bezličnih rečenica sa anonimnim agensom ukazuje se na specifičan književni postupak koji autor Mirko Kovač u djelu »Moja sestra Elida« koristi, a koji teži da maksimalno uopšti, objektivizira, sažme rečenicu, da je obezliči i uključi u širi jezički kontekst. U ovom djelu postoji preko dvije stotine takvih primjera, što govori o visokoj frekvenciji bezagensnih struktura. Impersonalne rečenice stvaraju, kada je riječ o njihovoj involviranosti u kreiranje književne tehnike, prividno, sumnju u kazivanje, za razliku od postupka imenovanja, ili pak postupka datiranja događaja. Takav književni postupak je zapravo neprozirni veo koji se obavija oko piščevog stava, koji, primjenom bezagensnih struktura, biva doista neuhvatljiv. To, dalje omogućava neutralnost u kazivanju i uspješnu implementaciju distance u pripovjedanje. Za razliku od ich form pripovjedanja koja uzgred budi rečeno obavezuje, impersonalna rečenica oslobađa pisca te odgovornosti pojašnjavanja ko iznosi određenu tvrdnju, zašto, kome je upućena itd, što samo usporava spisatelja i donosi mu pregršt problema u kazivanju, dovodeći ga u opasnost da postane dosadan, što je najveći grijeh za jednoga pisca, ukoliko drži do sebe. Dakle, sve ovo pisac može izbeći uporabom bezličnih rečenica. I Kovač to majstorski rabi. Romani Mirka Kovača, dakako i »Moja sestra Elida«, jesu romani gdje sve »stoji u apsolutnom poretku stvari«, stoga jer ih je skrojila ruka istinskog pisca. Novi Sad, 1994-1995. (odlomak iz obimnije jezičke studije) CKL
Posted on: Mon, 26 Aug 2013 13:25:26 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015