Popularni jugoslovenski glumac, Bogdan Diklic, u razgovoru za dnevne novine Lupiga, izmedju ostalog je rekao: Kako komentirate činjenicu da je film dobio jako nisku ocjenu publike u Puli. U samoj Areni, činilo se da gledaju zainteresirano, a čuli su se i pozitivni komentari... Mislite li da ljudi naprosto izbjegavaju suočiti se s teškim temama? Nije to samo pitanje dijela festivalske publike u Areni. Ljudi jednostavno ne žele da gledaju ništa što ih podsjeća na vlastitu ogorčenost: ne žele znati da nemaju za kruh, ne žele znati da nemaju posla, ne žele znati da teško žive... I zato valjda gledaju te latinoameričke i turske gluposti. Te serije su neka vrsta opijata. Ranije se to nije toliko snimalo i nije na tržištu prolazilo kao alva, jer su ljudi bili radosniji. A sada im samo dajte što više serija u kojima bogataši pate, pa im je onda malo lakše: jer patnja u siromaštvu nam je poznata. I ja spadam u tu sirotinju, ne možda toliko u nekom materijalnom smislu, nego sam u zadnjih dvadesetak godina strahovito osiromašen u nekim drugim stvarima. Ukinuto mi je dobrim dijelom dostojanstvo, vjera u druge i u samog sebe, sve više mi se ukida zajedništvo u raznim oblastima, a ponajčešće u poslu. Mislite li da je publika, u Areni i općenito, prije bila zahtjevnija? Bila su druga vremena. Inače, umjetnost je u sinergiji sa stvaraocima i ona nas stvara, a ne samo mi nju. Očovječuje i one koje nazivamo konzumentima kao i one koji je tvore. A „danas“ su se prorijedili i jedni i drugi. Ranije su ljudi nekako drugačije primali te takozvane nekomunikativne filmove... Kažem takozvane jer „Obrana i zaštita“ je itekako komunikativan film. Jedan od problema „nekomunikativnosti“ danas dolazi i od nedostatka pravih, „neindustrijskih“ kina. Da, nema više pravih kina, institucija. Nije kino bilo samo institucija koja je pripadala kinematografiji, kino je pripadalo životu. Ono je bila „institucija nježnosti“: ako djevojka pristane otići u kino s dečkom, to je već neki znak da joj se on sviđa. A ako, ne znam, u pola filma dozvoli da je dečko uhvati za ruku... Ja sam jako sam volio kino sa lošim ozvučenjem. Kad su strani filmovi, to ne primijetite, gledate titl, a kad su domaći filmovi – onda se malo napregnete, čujete onaj arhaični zapušteni zvuk kina u kojima mirišu nauljeni pod i drveni stolci koji škripe i ljuske od kikirikija ili koštica, i onaj miris iz sprejeva osvježivača koji su gušili kad prođe čovjek u plavom mantilu koji drapa kate, pa sve ostalo – puna pomoćna sjedišta sa strane, bez naslona... Eto, to je kino. Kino je bilo jedna ozbiljna institucija. Nestala je kao i puno toga.
Posted on: Wed, 07 Aug 2013 15:10:23 +0000