SAL Proslo je nekoliko tjedana od nesrece,ali ja sam imala osjecaj da se sve desilo tek jucer. Moj decko Marko i njegova obitelj poveli su me na izlet na jezero da uzivamo u posljednjim danima ljeta. Bilo je veoma toplo. Markovi roditelji su ponijeli rostilj pa smo pekli cevape i pravili hamburgere. Bilo je zabavno. Smijali smo se,druzili i zabavljali. Popodne zrak je bio vlazan a temperatura izrazito visoka pa nismo mogli odoljeti da ne zaplivamo u jezeru. Iznajmili smo mali brod iz obliznje marine i skakali s nadom da cemo poprskati svakog tko je u blizini. No zabava nije mogla vjecno trajati. Sunce je zalazilo,a Marko je zelio jos samo jednom skociti,po posljednji put. Popela sam se na brod i trudila se da ga nagovorim da se vrati na obalu sa mnom ali nije me slusao. Iako smo skakali cijelo popodne,nismo znali da tamni valovi skrivaju tajnu duboko ispod-veliku stijenu. Marko je skocio,ali nije isplivao na povrsinu. Odmah sam znala da nesto nije u redu. Pocela sam ga dozivati,ali mi nije odgovarao. Skocila sam i krenula u potragu za njim. Nije ga bilo. Dva spasilacka tima i tri sata su bila potrebna da iznesu njegovo tijelo. Markovi roditelji su me nagovarali da odem kuci ili da makar skrenem pogled,ali nisam to mogla uciniti. Morala sam se uvjeriti da je to stvarno bio on. Morala sam biti potpuno sigurna da je zauvijek otisao,da sam ga izgubila. Njegovo blijedo plavo lice mi je bilo dovoljan dokaz. Dio mene je bio uvjeren da je on u redu,da ce se uskoro nasmijati i reci da je to i htio da uradi. Ipak,mirnoca njegovih usana i agonija na licu njegovih roditelja mi ej pokazala da je to nase sretno vece samo obicna okrutna laz. Jos uvijek mi nedostaje. Medjutim,veceras sam opet primila telefonski poziv. Unatoc mom ocaju prijatelji su trazili specificno mene da im kazem kako se nosim s Markovom smrcu,iako su mogli pitati i moje roditelje. Preklinjali su me da idem s njima u park.Nikad nisam bila ljubitelj tom parku jer to je zabravo samo obicni napusteni dio gradskog parka sa nekoliko piknik stolova i par slomljenih ljuljacki. Monogi prijatelji iz moje skole su obozavali tamo ici vikendom samo da bi krsili ogranicenja i autoritet svojih roditelja. Ipak,moja beskonacna tuga zbog nesrece ih ej zabrinjavala i smao su se htjeli uvjeriti da cu uskoro preci preko toga i biti sva svoja ponovo. Dio mene je bio uzrujan sto su svi tako brzo prestali tugovati. Mislim,on je bio moj decko,moja lprava ljubava,ali i njihov prijatelj,njihovo drustvo. Ako nista,trebali su barem prestati s tim izlazenjem u park i plsanjem oko vatre kao drevna plemena,bar na neko vrijeme. Ali opet,koliko god sam dugo pokusavala ostati ljuta na njih,isto tako sam pokusavala i malo skloniti misli s Marka. Nema ga i moram to prihvatiti. Nakon dvadeset i nesto dana bili su spremni nastaviti sa zabavom,ali ja nisam bila spremna za taj korak,ne sa tako velikom rupom i boli u grudima. Ali,kako su i moji roditelji bili zabrinuti,odlucila sam im udovoljiti svima i izasla sam. Vatra u zahrdjalim rostiljima je bila zapaljena. Stajala sam po strani promatrala neozbiljnost svojih prijatelja. Glasna muzika u kombinaciji s vatrom i hipnozom bacile su me u trans. Uspomene s Markom prolazile su mi glavom ali odjednom,on se pojavio! Stajao je ispred mene i smjesio se! Stavila sma ruku na njega kao da se nista nije dogodilo i kao da je nesreca bila samo uzasna nocna mora. Plesali smo. Plesali smo i s ostalima,ali kao da smo se svakim korakom udaljavali od njih...a onda je moja vizija progovorila:"Hajdemo prosetati." Marko je obozavao setati. Molila sam se da je sve ovo istina. Drzali smo se za ruke i setali u dalekim sjenama noci. Najednom su me noge zaboljela te sam se okrenula da vidim koliko smo odmakli od parka. Ljudi i vatra nisu bili na vidiku. A onda sam shvatila gdje se ustvari nalazimo. Bili smo na jezeru. Oblak je prekrio odsjaj mjeseca. Markom me cvrsto uhvati za ruku i primjetila sam da mu je dlan bio mokar. "Obecala si da ces zauvijek ostati sa mnom,Tatjana. Moram ti pomoci da odrzis to obecanje." Njegove rijeci su na mene djelovale kao pljuska! Podigla sam glavu i pogledala ga. Ali,umjesto njegovih ledeno plavih ociju,tu su bile samo prazne ocne duplje,a njegovo lijepo lice pretvorilo se u truli les! Celjust mu se jos uvijek micala iako sam mogla vidjeti vecinu kostiju. "Moram te cuvati,Tatjana." Vrisnula sam! To nije bio moj Marko! Pobjegla sam i trcala sto sma brze mogla kroz sumu kojom sam izasla na autocestu. Mjesec je pokusavao zaviriti kroz grmlje da mi osvijetli put,ali tama je bila mocnija. Cula sam teske korake iza sebe,otezano disanje i gnjevne urlike. Mokre,kostunjave ruke su me zgrabile. Uspjela sam se otrgnuti,ali mi je sal ostao u njegovim rukama. Otrcala sam do ceste,a onda...nista! Oci su me svrbjele. Protrljala sam ih. A onda,pronasla sam se u svojoj sobi,bila sam u krevetu. Da li je to sve bila samo nocna mora?? Pokusala sam normalno nastavit dan. Markov tata je svrati do mene. Otisli smo na Markov grob. Zemlja na vrhu kao da je bila pomijerana,a neka odjeca je virila. Uz pomoc radnika na groblju,iskopali smo grob da bi nasli-moja sal! Bio je blatnjav,i nekako je zavrsio u grobu! Powerwolf
Posted on: Fri, 05 Jul 2013 17:47:59 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015