SVE SU GROBNICE UVIJEK HLADNE I VLAŽNE Nemam pojma kako sam se stvorio ovdje…to je trenutak u kojem postaneš svjestan onoga što te okružuje ali zrnce sumnje da se ipak radi o snu kopka te i pokušavaš naći makar i najmanji trag koji će te probuditi i sve će biti kao prije. Dodirujem hrapave zidove sa kojih se slijeva voda iako ne čujem da pada kiša i kako se dovraga slijeva voda kad je iznad mene betonska mramorna ploča. Mramorna? Grozničavo se osvrćem oko sebe napokon shvativši da se nalazim usred trošne grobnice i sve teže je udahnuti jer je zrak ustajao i vlažan, a pljesan na zidovima samo pojačava taj gnjusni ustajali slatkasti okus. Znači sve je kao u onim crno bijelim filmovima koji su nas navikli da su grobnice uvijek hladne i vlažne pune paučine u svojim mračnim napuklim kutevima. Kao klinac sam napisao pjesmu “Duboko u grobu” ali nekako sam zamišljao epsku scenu u kojoj ležim u grobnici, a nepoznata ruka baca crvenu ružu na moje nepomično tijelo..umjesto tog prizora koji bi nahranio moj ego stojim u blatu do gležnja. Ilovača, žuta i ljepljiva..oduprijela se vremenu i logika mi govori da bih trebao stajati pored masivnog tamnog mrtvačkog sanduka..ništa…samo hladni, ljepljivi hrapavi zidovi i prokleta voda koja pronalazi put pokraj mramorne ploče..kažu da voda uvijek nađe svoj put..ne znam zašto razmišljam o trudnici i plodnoj vodi koja se niz njena bedra slijeva na bolničke pločice, pronalazi svoj put do kanalizacijskog odvoda i sada curi točno pored mene. Svaki izdisaj stvara kondezacijski oblačić pred mojim ustima, podjeća me na zimu. Ne volim ogulinske zime..sva ta hladnoća i snijeg samo pojačavaju turobnost tih sivih, trošnih i oronulih kuća…Nije mi baš toliko hladno …čak mi i godi ta svježina i da nema ustajalog smrada mogao bih čak i meditirati u tom blatu. Gdje je dovraga sanduk? Makar dio skeleta koji bi mi ublažio sumorne misli..i taj bi se dio primjerice natkoljenice sada činio dobrodošao jer bih razmišljao o tračku života koji je nekoć postojao sve dok nije položen u vječni mrak. Moj je otac često znao reći vidjevši koliko me istovremeno fascinira ali i plaši trsatsko groblje: “Živih se ljudi trebaš bojati, a ne mrtvih” Groblje…sjećam se da je majka zakazala moj susret sa zubarom..imao sam oko 6 godina…počeo sam plakati uz energično neću..otimajući se od njene ruke da bih se trenutak kasnije privio uz oca čvrsto ga obuhvativši oko noge. Zbunjeno me upitao: Ima li nešto što bi te moglo potaknuti da odes na taj pregled? Evo reci bilo što i ispuniti ću ti želju! Pogledao sam ga odlučnim dječačkim pogledom i prozborio: Ići ću samo ako mi pokažeš mrtvaca! Otac i majka su se čudno pogledali i samo je slegnuo ramenima: Dobro, ići ćemo…obuci se…” Trsatsko groblje…kad si kinac ne razmišljaš da bi jednom mogao postati stalni stanovnik tog mjesta..Interesantno je kako se na grobljima uvijek u gustim krošnjama skriva zlokobni “ćuk” pozdravljajući namjernike koje se ovdje zateknu. Potrčao sam prema hrpi razbacanog konopa prljavog od zemlje i veselo potegao jedna kraj na što je otac viknuo:” Ne diraj to!” “Zašto?” uplašeno sam ga pogledao “Zato jer sa tim konopom spuštaju sanduk u zemlju” odgovorio mi je nervozno I dalje sam stiskao kraj konopa zamišljajući kišu i dva grobara ružnih, istrošenih lica kako usporeno koračaju i nakon obavljenog posla nemarno bacaju taj isti konop u prljavu lokvu vode. Idući trenutak zgrabio me za ruku i konačno sam ispustio konop na zemlju. Žurnim koracima krenuli smo prema mrtvačnici..otac je bio sve nervozniji…stalno se osvrtao oko sebe bojeći se valjda da nas netko ne primijeti. Otvorio je masivna smeđa vrata i poput lopova ušuljali smo se unutra, a ispred nas su bila mrtvačka kolica na kojima je bio položen lijes…danas znam da je bio jako jeftin..znam to jer sam dugo godina nakon toga u rukama imao katalog iz kojeg sam i sam trebao izabrati jedan i jedine riječi koje su tada dopirale do mene su: “Gospodine ovaj spada u jeftiniji cjenovni razred..izrađen je od bla bla…baš kao da sam u robnoj kući, sjećam se tupog profesionalnog pogleda prodavačice koja je ispred mene stavila taj katalog lijesova kao da se radi o tortama. U tom trenu trebao mi je samo suosjećajni pogled, razumijevanje…ništa…samo jebeni katalog sa karakteristikama o kojim se materijalima radi. Zurio sam u taj kovčeg na kolicima..u fini saten na koji je bio položen. Možda je saten bio ljubičast? Možda…a možda samo nesvjesno želim dati na značaju prozoru u koji sam se zadubio….ne znam koliko sam zurio u sanduk, mslim da bih dovjeka gotovo u nekom polutransu mogao imati taj prizor pred sobom.. Otac je tiho i nervozno prozborio: “Evo vidio si…idemo sada..” Odlučno sam ga pogledao odmaknuvši se na korak od njega i drsko odgovorio: “Ne dok mi ne pokažeš mrtvaca” Vidio sam strah u njegovim očima ali ipak je još jednom se osvrnuvši prišao sanduku i pomaknuo poklopac..zasigurno je bio težak jer sam video bolnu grimasu na njegovom licu. Prišao sam bliže, strah nije postojao…unutra je ležalo tijelo nekog starca..mogao je otprilike imati preko 80, poluduga kosa mu je bila potpuno sijeda i valovito se iznad ušiju spuštala prema zatiljku..Iako je bio ispod lagano zamućenog najlona nalik na baš onaj najlon kojim je majka znala prekrivati rublje prije nadolazeće kiše ali vrlo sam jasno na njegovom licu mogao razaznati spokoj..gotovo sam mu zavidio na tom smiraju. Možda je na njegovom licu bio i samozadovoljni osmjeh, bar se meni tako činilo. Tko zna koliko bih dugo mogao tako nepomično stajati i upijati taj prizor. Zamišljao sam scenu sa one dvije grobarske spodobe koje nakon obavljena posla bacaju konop u smrdljivu blatnjavu lokvu. Otac je žurno krenuo prema lijesu i nervozno vratio poklopac na mjesto..njegovo lice odavalo je strah i nelagodu..pogledao me je tupim pogledom i drsko prozborio: “Sutra ideš kod kod zubara!” Potvrdno sam klimnuo zadovoljan što sam imao priliku osjetiti smrt u prostoriji. Zapravo to je moje prvo sjećanje povezano sa smrću koje sam morao iskusiti baš tada na tom mjestu. Kažu da se ništa ne događa slučajno. Žurnim koracima smo napuštali groblje, a otac se još par puta osvrtao kao da smo nešto ukrali i sada se kao dva lopova šunjamo trsatskim alejama. Vukao me snažno za ruku i prošavši masivna kovana vrata ipak sam se još jednom osvrnuo bacivši pogled na mrtvačnicu, kao da sam znao da ću u godinama koje slijede opet imati priliku prolaziti kroz njih. U daljini se glasao ćuk… Samo vlažni hrapavi zidovi i voda koja se slijeva u ilovaču. Vrijeme je stalo. Postoje trenuci u kojima vrijeme nije važno, u kojima ne znaš da li uopće očekuješ nešto. Baš ništa nisam očekivao od ove grobnice koja mi više nije djelovala tako strano. Odjednom sam osjetio ruku na svom ramenu. Nisam se trgnuo jer je bila blago, gotovo nježno položena na moje rame. Smireno sam se okrenuo, a ispred mene je stajao otac. U čudu sam glasno prozborio:”Ti si?” Potvrdno je bez riječi klimnuo. “Dobro izgledaš” rekao sam sa blagim osmjehom na licu. “A što si očekivao’” začuđeno je odgovorio. “Paaa ne znam..” skrušeno sam skrenuo pogled u blato pod mojim nogama “Mislio sam da nećeš imati kosu..da ćeš biti ćelav” .......NASTAVLJA SE.....
Posted on: Mon, 26 Aug 2013 13:02:52 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015