Slučajna vlada na krvi branitelja vježba demokraciju Premda je od završetka Domovinskoga rata prošlo 18 godina, i danas mnogi nose brojne traume, tragaju za svojim nestalim, obilaze grobove svojih najmilijih. Njihova žrtva često ne nailazi na razumijevanje, a što trebala biti briga cijeloga društva i države. O tome što prolaze udovice branitelja Domovinskoga rata, članovi njihovih obitelji, djeca, te koliko se danas vrednuje žrtva govori Zlata Velat, predsjednica Udruge obitelji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata Osijek, čiji je suprug utkao svoj život za hrvatsku slobodu. Udovice Domovinskoga rata žrtve su hrvatske slobode. Ostale su bez svojih muževa nadomještajući oca i majku, odgojile su svoju djecu, često obespravljene i marginalizirane poslije smrti prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. Kakav je stav društva, medija prema udovicama, a kako se odnose političari prema Vašim teškoćama? Kada govorimo o žrtvi, moramo gledati sve aspekte uloge žrtve sa svih polazišta. Naime, ne smijemo isključiti ni udovce ni skrbnike djece kojima su poginuli otac i majka. Pristup ovoj populaciji uglavnom je površan i selekcijski, ovisno o potrebi aktera koji svoj interes pokazuju, razumljivo samo za osobne potrebe u svrhu svojih ciljeva, a što isključuje stvarnu zainteresiranost za bilo kakav ozbiljan pristup Zlata Velatrješavanju problema. TuđmanPredsjednik dr. Franjo Tuđman kao vrhovnik svoje vojske pa i svih građana koji su zajedno s vojskom obranili i stvorili demokratsku odluku naroda o osamostaljenju i demokraciji bio je jasan u zagovaranju vrijednosti Domovinskoga rata te je u tom smislu i našoj populaciji bio utočište. Na našu populaciju gledao je s pozicije oca te očinsku podršku davao do svoje smrti. I to nitko ne može i ne smije umanjiti.Moramo prvo definirati oblike žrtve koju je svaka osoba podnijela. U vrijeme Domovinskoga rata obitelji nisu bile u istoj poziciji stradavanja. Obitelji su prognane, živjele u ratnom okruženju ili su u cijelosti poubijane, a ostala su samo djeca koju su roditelji za života sklonili na sigurno jer su odlučili braniti svoj kućni prag pod cijenu svoga života za boljitak svoje djece. U tim ratnim strahotama svaka osoba ponijela je sa sobom svoju tragediju tako da je to vrlo složeno i trebalo je sustavnu skrb i pažnju s dugoročnom skrbi koja bi umanjila traume u daljnjem životu osobe. Govorimo o osobama koje su osim pogibije supruga doživjele i silovanja, zlostavljanja i druge oblika nasilja, što je ostavilo dubok trag i veliku ranu te bez skrbi ulaze u bolest i umiru. Kad govorimo o udovicama i udovcima, valja reći da boreći se s osobnim traumama osoba je preuzela skrb o svojoj obitelji u svim segmentima potreba obitelji bez svog partnera. Sigurno da nije lako pokriti sve zahtjeve obitelji, a k tome osobno patiti od traume. Predsjednik dr. Franjo Tuđman kao vrhovnik svoje vojske pa i svih građana koji su zajedno s vojskom obranili i stvorili demokratsku odluku naroda o osamostaljenju i demokraciji bio je jasan u zagovaranju vrijednosti Domovinskoga rata te je u tom smislu i našoj populaciji bio utočište. Na našu populaciju gledao je s pozicije oca te očinsku podršku davao do svoje smrti. I to nitko ne može i ne smije umanjiti. Velik postotak oboljelih žena Udovice branitelja Domovinskoga rata često su ponižavane, diskriminirane kroz medije, pa čak i kroz određena tzv. istraživanja o kvaliteti i zadovoljstvu njihova života. Pa im se, što je nečuveno, postavlja pitanje i o seksualnom zadovoljstvu. Tko štiti udovice i kakav je odnos medija i društva prema udovicama poginulih branitelja? U namjeri skrbi o braniteljskoj populaciji Ministarstvo obitelji branitelja i međugeneracijske solidarnosti provodilo je program koji je uključivao i sistematske preglede. Upravo na tim programima odnosno anketama pojavila su se pitanja na koja je naša populacija imala prigovor jer po njihovu mišljenju pitanja su bila neumjesna i neprilagođena. Do danas nismo dobili pokazatelje stanja u vrednovanj minisprograma i rezultate koji su dobiveni nakon provedbe. Ipak, ono što možemo iz toga naslutiti je velik postotak oboljelih žena kroz vrijeme od dvadeset godina nakon Domovinskoga rata. O tome se ne govori javno, a isto tako ti podaci nikad nisu ozbiljno i stručno razmatrani od onih koji bi to trebali činiti. I to je pokazatelj da nema sustavne brige o udovicama i drugim stradalnicima. Jednostavno rečeno, svatko se snalazi na onaj način kako znade, bilo kroz udruge ili pojedinačno. Vrijeme prolazi, a što se više odmičemo od smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, oca nacije i oca svih građana kojima je Hrvatska domovina, sve je manje nade da će netko zaštiti žrtve. Ako se one ne izbore same, iskustva govore da će teško netko ispuniti obećanje i preuzeti brigu o njima. Za to im je potrebno zajedništvo stradalnika, branitelja i podrška svih građana, posebno domoljuba. Kako bi se išlo u zdravu budućnost, moraju se riješiti nagomilani problemi i poći s čistih temelja. Ne može se o Domovinskome ratu i njegovim žrtvama govoriti s vremena na vrijeme, i to po potrebi. Sustav mora biti tako postavljen da može svima omogućiti život dostojan čovjeka. Vrijednost života nema cijene Udovice i drugi stradalnici Domovinskoga rata prvi su na meti potkusurivanja, oduzimanja prava, smanjenja naknada. Zar život ima cijenu? Kolika je cijena krvi u očima političara, posebno onih iz aktualne vlasti, kao i onih prethodni? Naša populacija pošteno je u krvi odradila svoj posao, a rezultat je neovisna Republika Hrvatska, slobodna u cijelosti. Takvu smo je u zalog predali politici te smatrali kako je posao završen za nas, a ZalogNaša populacija pošteno je u krvi odradila svoj posao, a rezultat je neovisna Republika Hrvatska, slobodna u cijelosti. Takvu smo je u zalog predali politici te smatrali kako je posao završen za nas, a našim nasljednicima da nastave demokratske procese u cilju boljitka za našu mladost. U tom djelu ne želimo preuzimati odgovornost, no istodobno kao tvorci imamo pravo upozoriti onoga tko se VUznačajno udalji od temeljnih vrijednosti za koje su naši dali živote. To je sloboda, demokracija, bolji i organiziraniji život svih građana u Republici Hrvatskoj.našim nasljednicima da nastave demokratske procese u cilju boljitka za našu mladost. U tom djelu ne želimo preuzimati odgovornost, no istodobno kao tvorci imamo pravo upozoriti onoga tko se VUznačajno udalji od temeljnih vrijednosti za koje su naši dali živote. To je sloboda, demokracija, bolji i organiziraniji život svih građana u Republici Hrvatskoj. S druge strane, egzistencijalna pitanja rješavala je država prema svojim mogućnostima bazirajući se na statusu poginule osobe odnosno prema pripadnosti postrojbi kojoj je branitelj pripadao i dužnosti koju je obnašao, što isključuje špekulacije privilegija i privilegiranih mirovina. U Domovinskome ratu nismo baš imali gužvu kao što je ona danas, premda je svatko imao priliku dragovoljno doći i služiti domovini kada je njoj bilo najpotrebnije. Gledajući vrijednost života, on nema cijene, samo je pitanje koje je u nečijim glavama: Jesu li ljudi brojke ili osobe sa svojim dostojanstvom? Tu se treba zapitati, te oni koji su stvarali domovinu ili bili žrtve upozoriti iz moralne obveze ako nešto ide u pogrešnom pravcu. Očito je da u društvenom vrednovanju statusa žrtve ima vrludanja politički i medijski. Zaborav je najveća opasnost hrvatskoga naroda, jer tko zaboravlja svoju prošlost i ne vrednuje je na pravi način, srlja u budućnost. A to se kad-tad, kao bumerang, vrati. Svjedoci smo tih događanja, jer prešućivanje i gradnja budućnosti na lažnim temeljima, uz neprestanu toleranciju, doveli su nas u društvo podjela. Dovoljno je spomenuti da su u određenom periodu mediji i političari stvorili toliku zbunjenost da se nije znalo tko je agresor a tko žrtva. Samo je istina pravi temelj zdrave budućnosti demokracije. Temelj istine je žrtva, i upravo u te temelje branitelji su utkali svoje živote. Tu je još niz stradalnika, i to ne može i ne smije nitko osporavati. Istodobno, na krvi branitelja nitko nema pravo i ne smije vježbati demokraciju, ekonomiju ili neki drugi oblik političke nasilne vladavine. Jer to je polazište. Tko ne poštuje žrtvu, ne poštuje demokraciju. Djeca poginulih ne osjećaju se zaštićeno Djeca poginulih branitelja često se srame reći svoj status pri traženju posla, pri školovanju. Kakvo je realno stanje u tom segmentu? Mladi su uvijek u pravilu refleksija društvenog ozračja pa se iz toga može vidjeti da je točna tvrdnja o značajnom odstupanju od temeljnih vrijednosti za koje su naši najmiliji ginuli. U današnjem košmaru mladi su zbunjeni jer moraju potiskivati u sebi ono što osjećaju. Djeca poginulih branitelja indikator su ili, bolje rečeno, mjerilo vrednovanja Domovinskoga rata i ratne žrtve. Bez obzira na to što su njihovi očevi ili majke utkali svoje živote u temelje hrvatske samostalnosti, nažalost, i oni često lutaju od nemila do nedraga. Dobije se dojam kako žive između stvarnosti i ideala, što će reći stvarnosti s kojom se suočavaju u nerazumijevanju njihovih teškoća i ideala za koje je njihov otac-roditelj život dao. Tako se često u razgovoru s njima osjećaju osamljeni pa čak i skrivaju da su djeca poginulih branitelja. Istodobno i oni dijele sudbinu hrvatske mladosti koja sve više gleda budućnost izvan granica Republike Hrvatske. Onda se postavlja pitanje: Zar su se za to naši branitelji borili, zar su za to ginuli? Jednostavno rečeno, nema dugoročne strategije za mlade ljude općenito, a da ne govorimo s kojim se teškoćama suočavaju oni koji nemaju svojih očeva i ne osjećaju se zaštićeno. Kao da nam se povijest ponavlja iz vremena kad smo jednu učili u školi, a drugu u obitelji po kojoj su mnogi odgajani, a onda su bili temelj u stvaranju hrvatske neovisnosti. I tu je, po tko zna koji put, pravičnost i pravda na ispitu, a to je vrednovanje žrtve Domovinskoga rata i zaštita stradalnika. Štite svoje očeve, negiraju Giljinu žrtvu U aktualnoj hrvatskoj vlasti brojni su sinovi istaknutih komunističkih jugoslavenskih djelatnika, pa je logično da su njihovi očevi činili međusobne ustupke kao politički podobni, bilo pri zapošljavanju ili drugim privilegijama. Istodobno, međusobno se štite i u zločinima, što potvrđuje takozvani »lex Perković«. Zar mladi hrvatski policajac Gilja nema pravo ljubavi prema svome ocu i idealu samostane Hrvatske, za razliku od onih koji brane optužnice za zločin svojih očeva? U poraću naše države stvorio se velik prostor za oblikovanje demokratske zajednice u kojemu su akteri bili spretni ili nespretni. Sigurno da iskustvo daje veću šansu za uspjeh te ste na taj način i uspješniji, TolerancijaUpravo, tolerancija u netolerantnom društvu isključivala je po segmentima skupinu po skupinu onih koji su najzaslužniji za hrvatsku samostalnost. Tako je i s udovicama Domovinskoga rata koje se često postavlja na sporedni kolosijek, njihove obitelji, djecu. Ako društvo odnosno politička vlast ne prepoznaje te vrijednosti, onda je, jednostavno rečeno, potrebno udružiti se i djelovati kroz različite organizirane oblike civilnoga društva i na taj način, i, a to je moralna obveza prema našim poginulima, boriti se za očuvanje temelja hrvatske samostalnosti.što ne govori o kvaliteti uspjeha i njegovoj održivosti. Sada kada smo ušli u još veću zajednicu s razvijenijom demokracijom, stvorena je šansa za sve i ponovni ispit uspjeha. A što se ljudskih prava tiče, ona su u obvezi poštovanja svake od zajednica koje su prihvatile pravila ponašanja. Naša populacija našla se u neravnopravnom položaju jer u vrijeme ratovanja nije mogla sudjelovati u procesu, a kad je ušla u taj svijet, više nije bilo slobodnih pozicija. K tome i vrijeme učenja pravila igre je izmaklo, pa se snalazi kako znaš. Žrtve rata, posebno udovice, zatim silovane žene u hrvatskom su društvu građani drugoga reda. Zašto ih nema ni na kakvim svečanostima? Naprimjer, u prošlogodišnjoj proslavi Dana domovinske zahvalnosti pozivaju se predstavnici agresora, a gdje su udovice, silovane žene, žrtve srpskoga okupatora, pripadnici HVO-a i drugi stradalnici? Tu gledam s jednog šireg obzorja, a to je obzorje tolerancije. Vjerojatno naša tolerancija gubi smisao jer se očito mi nalazimo u netolerantnom društvu pa nas je naša tolerancija dovela do isključenja iz zajednice. Mi nismo u poziciji određivati prioritete politike, a oni su vjerojatno isključivi za naše obitelji. Što će reći, sve te skupine koje su ranjive i ranjene bile su cijelo vrijeme tolerantne prema onima koji su ih isključivali, štoviše prelazile su i granicu koja je štitila minimum ljudskoga dostojanstva kad ih se vrijeđalo, omalovažavalo, kad su se smanjivala njihova prava. Upravo, tolerancija u netolerantnom društvu isključivala je po segmentima skupinu po skupinu onih koji su najzaslužniji za hrvatsku samostalnost. Tako je i s udovicama Domovinskoga rata koje se često postavlja na sporedni kolosijek, njihove obitelji, djecu. Ako društvo odnosno politička vlast ne prepoznaje te vrijednosti, onda je, jednostavno rečeno, potrebno udružiti se i djelovati kroz različite organizirane oblike civilnoga društva i na taj način, i, a to je moralna obveza prema našim poginulima, boriti se za očuvanje temelja hrvatske samostalnosti Vukovar mora biti mjesto pijeteta Aktualna je tema Vukovar. Postavljaju se dvojezične i dvopisamske ploče, i to silom. Kakav je stav udovica i koliko su one u suradnji s braniteljskim udrugama? Uvijek smo bile legalisti, rečeno je već do kojih granica i cijene, međutim ne možemo prihvatiti nedemokratsko ponašanje koje govori o isključivosti u tako važnim pitanjima. Bilo je nužno imati širu raspravu svih zainteresiranih u procesu, i nužna je velika međuljudska tolerancija s obzirom na strahote koje su se dogodile ne tako davno. Vukovar, grad heroj, sa svojim žrtvama mora biti mjesto pijeteta, mjesto u kojem se ne smiju silovati demokracija i tolerancija. To nije u interesu nikome tko živi u Vukovaru. Tolerancija i demokracija su procesi koji se vremenski ostvaruju kao posljedica zrenja međuljudskih odnosa. Ne može to nitko silom nametnuti. Zato smo za svaki racionalni i zdravorazumski potez. Branitelji iz cijele Hrvatske i BiH-a koji su branili Vukovar i čije je srce kucalo za taj grad, ne samo Vukovarci, upozoravaju na taj postupak demokratskog procesa. Demokracija i tolerancija se ne lome preko koljena, jer na taj se način može nanijeti više štete nego koristi u suživotu građana Vukovara. Logično je da su određene nevladine organizacije uključene u politička djelovanja iz sjene. Ima li udovica u takvim udrugama? Naše udruge obitelji poginulih hrvatskih branitelja nisu specijalizirane za praćenje političkih procesa u državi, nego one u koordinaciji braniteljske populacije sudjeluju u aktivnostima, vezano za dodirne točke od interesa za svoje članstvo: udovice/udovci, mladi poginulih branitelja. Pojedinačno sudjelovanje osoba iz naše populacije nije nam poznato jer ne pratimo te procese. Svakako, smatram da nevladine organizacije, tj. organizacije civilnog društva trebaju uključiti udovice, njihovu djecu i druge stradalnike Domovinskoga rata u svoje članstvo. To će zacijelo pridonijeti demokratizaciji društva i postavljanju čistih temelja suvremenoj demokraciji. Netko razvodnjuje i odvlači pozornost Kako komentirate Stožer za obranu Vukovara, zapravo ima li u njemu »trojanskih konja«? Ako ih ima, koji su to, i zbog čega oni odvlače pozornost? Braniteljska populacija dugo godina trpi nepravdu i ona se kumulirala u svakom od nas. Bilo je samo pitanje kada će doći do eksplozije odnosno što će je izazvati. Nazvala bih to spinovima a ne trojanskim konjima, sigurno postoje jer otvoreni prostor konflikta omogućuje i manipulaciju. Pretpostaviti je da ništa nije slučajno. Logično je da treba odvući pozornost od teškoga socijalnog stanja u društvu, nezaposlenosti, otpuštanja radnika, dugova. Nadalje, tu je odvlačenje pozornosti od primjenjivanja zakona o uhidbenom nalogu, zatim rasprodaja nacionalnoga blaga. Sve treba gledati u tom kontekstu. Umjesto da se izravno ulove ukoštac s tim problemima, može se naslutiti da se odvlači pozornost, pa čak i pomalo razvodnjuje preko pojedinaca ona prvotna nakana Stožera za obranu Vukovara. Gilju će mladi podržati Policajac Igor Gilja pritvoren je i kazneno će biti gonjen, kako navode mediji, zbog optužnice da je skinuo ploču s dvojezičnim natpisom. Braniteljske udruge stale su mu u zaštitu. Otac mu je ubijen od onih s petokrakom, kokardom i ćirilicom. Može li se računati na još takvih mladića kad je u pitanju zaštita digniteta Vukovara kao žrtve? Kako promišljaju djeca poginulih i drugih branitelja? Obitelji Gilja su časne obitelji koje su na tom području uvelike nosile teret Domovinskoga rata i sigurna sam kako je taj mladi čovjek koji je doživio veliku ranu Igor Giljagubitkom svoga oca i obveze čuvanja dostojanstva svoga oca svjestan svoga čina te je spreman odgovarati za njega. Treba uzeti u obzir da je njegova kušnja bila velika te joj je vjerojatno dugo odolijevao dok se čaša nije prelila, jer i tolerancija ima svoje granice. Sigurno će ga mladi poginulih branitelja podržati kao svoga člana, što je i logično, verbalno a i neverbalno. Suosjećanje mladih koji su izgubili svoje roditelje intenzivnije će to učiniti, i to s razlogom. Ne bih ga uspoređivala ni s kim. Vrijednost zasluga ima svaki čovjek u svom vremenu kad ostavi pečat svog postojanja i trag u povijesti. Naši najmiliji koji su položili svoje živote i utkali u temelje domovine izgradili su temelje države, a živući neka nastave u njenoj izgradnji uvažavajući zasluge djeci koju su poginuli ostavili iza sebe. Izostanak razvoja i održivosti organizacije Treba li nam pomoć međunarodne zajednice za zaštitu žrtve Domovinskoga rata, i kome se obratiti, a istodobno na drugoj strani za rasvjetljivanje istine o progonima i ubojstvima komunističkog režima? Za smrt naših najmilijih dosada nitko nije odgovarao, no sigurna sam kako ćemo mi sami riješiti svoj problem uz dobrog mentora koji ima model za tako složena pitanja. Postoje resursi organizacija koje UdrugeU pravilu sve braniteljske organizacije zajedno sa stradalničkim udrugama u posljednje vrijeme djeluju koordinirajući. Te organizacije po svojoj strukturi članstva naslanjaju se na Ministarstvo branitelja te za svoju programsku aktivnost sudjeluju na natječaju, kao i na lokalnoj razini prema svom području djelovanja. Problem tih organizacija je izostanak razvoja i održivosti organizacije, koji se nisu dogodili u dvadeset godina njihova postojanja. To je dovelo do inflacije broja udruga, što sigurno nije jedini razlog.su se bavile tim pitanjima, a važno je započeti proces i uključiti dosadašnja postignuća te ih prilagoditi sadašnjem gledištu i sudu. Kako djeluju braniteljske organizacije i koji su oblici suradnje, te koliko su povezane s udrugama stradalnika Domovinskoga rata? U pravilu sve braniteljske organizacije zajedno sa stradalničkim udrugama u posljednje vrijeme djeluju koordinirajući. Te organizacije po svojoj strukturi članstva naslanjaju se na Ministarstvo branitelja te za svoju programsku aktivnost sudjeluju na natječaju, kao i na lokalnoj razini prema svom području djelovanja. Problem tih organizacija je izostanak razvoja i održivosti organizacije, koji se nisu dogodili u dvadeset godina njihova postojanja. To je dovelo do inflacije broja udruga, što sigurno nije jedini razlog. Sada su se svele na entuzijazam osoba koje volontiraju, što isključuje bilo kakav ozbiljan rad. Stoga u javnosti mogu djelovati samo kao inicijativa i sl. Za zahtjevnije programe i projekte nemaju kapaciteta, a da ne govorimo o programima koje bi trebali raditi vezano za žrtve, zločine i druge stradalnike. U javnosti se zato stječe dojam neučinkovitosti u odnosu na druge organizacije civilnog sektora koje se bave tim pitanjima i imaju razvijenu strukturu te materijalnu podršku za nju. Oblici suradnje s državnim institucijama i tijelima sveo se na savjetodavna mjesta za koja u pravilu nisu poznati kriteriji odabira zastupnika naše populacije, pa se dogodi isključenost cijele skupine jer zbog specifičnosti svake skupine nije moguće dobiti kvalitetan savjet samo od pripadnika jedne skupine. Programska povezanost je u začetku, i ona je uvjetovana zahtjevom aplikatora te stvarna povezanost treba tek zaživjeti, ovisno o interesu i obliku programa ciljane skupine.
Posted on: Wed, 30 Oct 2013 16:27:20 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015