Tko bi Hrvatskoj želio išta dobroga, a da ima na jedan dan apsolutnu političku moć, prvo što bi trebao učiniti, prije bilo čega drugoga, bilo bi zatvaranje HRT-a. U virozi, prisiljen listati programe, nabasao sam i na treći program državnog tv-pogona. Na ekranu nekakva Treća runda, još jedne Pavićeve uzdanice uhljebljene u Radmanovom sustavu koji je već sada napravio toliko zla, da je moguće govoriti kako je Vanja Sutlić za Gorana Radmana Ted Turner. Ono što sam 15 minuta gledao komentirao bih na dvije razine: sadržajno i formalno. Formalno gledajući, Radmanova televizija konačno je poput lista fraktalno odrazila strukturu cjeline hrvatskoga društva: oboljela je od Motovunskog sindroma. Kao što su se kadikad u Motovunu, na malom prostoru, ne bi li zaštitili svoje leno, ukrštali međusobno, tako se i na HRT-u jebe svak sa svakim, što nužno rađa debilitetom. Te klike što se interesno pregrupiraju o samosvršnom ritualu kruhoborstva, prevršile su mjeru: konačno su se emancipirale od hrvatske stvarnosti i misle da je gledatelj tu zbog njih, a ne da su one zbog publike. Jer res publica, što je to za njih? Ta, HRT, to je naša stvar, to je cosa nostra! Samo i jedino takav kreativni mentalitet može sustavno proizvoditi program koji je sadržajno u temeljnoj suprotnosti s ustavnim poretkom ove zemlje. Iako hrvatskim Ustavom kapitalistički ekonomski sustav nije propisan izravno, njegovi bitni elementi jesu, uz istodobno određenje Republike Hrvatske kao socijalne države. Na HRT-u više nema emisije koja bi u najširem smislu govorila o hrvatskoj politici a da to ne čini na najprimitivniji način: nedoučenom retorikom kafanskih revolucionara. Voditelji do reda boluju od Turettova sindroma, a najčešća im je psovka: neoliberalizam. Panaceja je svakako neokomunistička doktrina, koju, na televiziji vlasnika bivšeg partijskog svratišta, zagovaraju klonovi Plenuma i Subverzije, izdašno dotirane javnoprivatnim, pa i državnim partnerskim sponzorstvom. Ne treba to čuditi: radi to jedna te ista koterija, koje je Radman redoviti član; evo, recimo, Hrvatska je jedina zemlja na svijetu čiji je predsjednik udruge poslodavaca, Ivica Mudrinić, ujedno i sponzor festivala na kojemu se raspravlja kako objesiti kapitalista o uže koje smo od njega kupili, za koji je Europa pustinja, a mjesec dana pred ulazak u EU, to što Mudrinić sponzorira, organizira Balkanski forum, financijama transparentnim poput Mudrinićevih patenata. Kako je takav čovjek predsjednik udruge poduzetnika, nije misterij: i ti su poduzetnici snishodljivci lišeni minimuma integriteta, pa onda ne čudi da ih predvodi osoba koja sve duguje Tuđmanovoj oligarhijskoj koncepciji, e da bi danas konvertirala u financijera glasila za koje je Feral Tribune konzervativni podlistak. Simptomatično je da upravo taj pomladak koji Radman, Mudrinić i društvo uzgajaju ispisuje ovakve apologije današnje Javnjače: „Istovremeno, jedan ugledni kolumnist u najčitanijim hrvatskim novinama tvrdi da “bez obzira koja politika došla, HRT postojano klizi u ponor: novinarski, kadrovski, financijski, reputacijski, gubi ugled i gledateljstvo, proizvodi gubitke i skandale”. Točno. Tko se s time ne bi složio? Ali kad bismo ukinuli HRT što bi ostalo? Privatne televizije s boljim kadrovima, većim ugledom i reputacijom, boljim programom i bez skandala?” “Javna” televizija nikada u Hrvatskoj nije to u stvari postala: javna je televizija, kao biće, izraz ukupnih javnih interesa, dok je u svojoj biti medij njihova izražavanja javnom debatom; HRT je nasuprot uvijek državna televizija, elektronski pandan tiskovnom pogonu Mordora, relej državne ideologije, koja je kinesko mitsko čudovište: javno neokomunističko, privatno kleoptokratsko. U Hrvatskoj, kao što pokazuje publicistički kontinuitet savjetnika naših predsjednika od 2000-te naovamo, ili se žali za Jugoslavijom, ili se oplakuje socijalizam, dok se u backgroundu istovremeno bavimo “gospodarskom diplomacijom”. Baš kao i heroji Subversive festivala koji najradije na Komiži objeduju u radničkoj kantini-jastožeri, tako i adoranti ovog kulta javno upiru pogled u utopijsku svjetlu budućnost, privatno zamračujući lovicu za koju iz dana u dan saznajemo tek po otpužnicama inpiriranim naporima vanhrvatskih pravosudnih institucija. Ne čudi stoga da je tzv. javna televizija postala arbitar neomarksističkih ekstremizama koji bi trebali zajamčiti kontinuitet one vlasti koja je tranziciju shvatila kao Noinu arku: premreživši Hrvatsku podzemnim utjecajem, opljačkala ju je, a sada bi da stvori pokoljenje koje će jamčiti mirnu mirovinu. Nakon socijalizma i nacionalizma, sada nas čeka treća runda...
Posted on: Wed, 02 Oct 2013 13:42:41 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015