Vilenjakov zbor - raj - pakao Kakav ovo čudan prizor gledam Od njega se um ne mrači, već Naprotiv Sve kao da ushit neki blagi Tijela mojeg preplavi. Vidim mačka svoga Mačka Vilenjaka kako zboru pripovijeda, pjeva; - Po Nebu samom proširila se priča, da gospodar nas senuo je s pameti, kako jednoj tek ubogoj ženi nevidene časti misli dati. Da cijelo Nebo sve se trese, i gospodar kad po Nebu šeta, da sve manje se lahor cuti, sve vise da na vjetar sluti. Da ni s podzemljem nešto nije kako treba, pa se, eto, i na Nebu samom osjeća. Kažu neki; - "Zar i Nebo samo temelja ne treba." Sve govore, kazuju; - "Gdje crnog nije kako treba, ni bijeloga nema." Zato mi Gospodar u zadatak dadne, da proucim jednu priču, da otrgnem je zaboravu, pa da je opet vjetru predam, vratim, da se prica ova sapce, da raznosi se, dalje, dalje... Zato dobro vi napnite uši, promotrite, sa svih strana odmjerite, i od gore pa na dole, i od dole pa na gore. Ni s lijeva i zdesna, neće biti zgorega. ...... Sred guste šume čistina velika, na čistini okupili se i anđeli i ljudi, sva zvjerad šumska, i crna i bijela, sve ptice nebeske i velike i male, po krosnjama su posjedale. Sav nebeski zbor, po činu i dostojanstvu svom, svi u krug stoje, sviju oci uprte, u tek jednog malog mačka, sto na sred zbora stoji. Zdesna mu zlatonja tata, s lijeva plemenita majka Klara. - Cujte i pocujte i nezvani i zvani, ispričati cu vam priču jednu, prije potopa i vremena se zbila, na pamte je prisutni, U zaboravu je utopljena. Uzbudi se na najavu samu puk okupljeni. Svakog daha i uzdaha se čuti moglo, i klepeta krila, i rike od lava, i cijuka od miša. Uskomesa se slozno mnoštvo dok ne čuje druidskoga vilenjacka stapa, u zemlju sto tri put udarase. - Cujte i pocujte sto sada cu vam ispricati; Pobunu jednom davno Protiv neba pakao smisli. Boga samog svrgnuti je htjelo. Paklen je i davolski naum bio, da crno nadvlada bijelo. Da se zlo neba samog uzvisi Dobro da se ponizi. Okupi junake pakla, svu davolju svitu, zborovode, generale, po hijerarhiji poredane, sve do sluge i stitonose. Naoružase se tvrdo, sav arsenal od pakla, pri ruci im je bio. Na zmajevima zajahase. Nahranise levijatana I njega dovedu da Povede bitku. Uskomesa se cijelo nebo, ali gospodar se samo smije, tek malo pusti da se bitka bije. Dok mu dosadno ne postane, tada kao da zijevnu samo, obrvu tek podigne. Gle, ni podigao je nije, vec paklena vojska, sto po glibu namah ne polijega, rasprsi se na sve strane. Puta pakla traze Da ne cekaju paklenici da u bezdan ih se opet baci, vec stanista svoga da potraze sami. Tek neki od njih pribrani su bili, ustrajase u davoljoj himbi. Na zemlju glasnike razaslase da objave lažne vijesti, da u ljude prevare usade, da novi je poredak neba, da od sada je crno gore, a bijelo je dole. Da ljude izvjeste i uvjere da davo je sada vladar, Bog da je podzemlja tek sluga. Na koljena popadase ljudi, vragu su se molili, svećenike pozvase, da blagoslova daju, da zaštitu u novom gospodaru traze. - Sto da radimo vec da sili se priklonimo, zar ionako na silu nismo se molili, zar ionako mi znali nismo da od Boga jači je Sotona! I pravedniji i bolji, a i nauk nam to strani bijase, sve neke neprirodne stvari. Zar ovaj nam nije draži, da onaj tko je jači, da taj i kvaci i tlaci. Stran nam nauk taj bijase, tek hinili smo da ga znamo, pretvarali da prihvatamo. Tek hinili smo da prihvacamo tog cudnovata duha, a samo slova smo čitali, u sebi se pretvarali. Razroki smo bili s nosevima nebo smo parali, očima zemlju castili i kadili. Svećenici okrenuse naopako halje, misne ucas postadose crne, a nemisne bijele. U ruke uzmu i tamjana i kada, pa sve po okrenutim oltarima kade, zazivaju vraga da od Boga sto u paklu prebivalište nađe, da mu njima pristupa ne daje. Zapovijedi ostavise netaknutim Izostave samo ono - "Ne. " Od ne ubij, ne poželi, ne ukradi, Osta samo poželi jos vise Osta samo otmi i ukradi Osta samo ubij i satari. Samo neki među njima, ne okrenuse leđa pravdi, rijetki su bili sto rekose, U tvrdom srcu naumise da pravdi ce se klanjati i dalje. Pa sto košta neka košta, ali Bogu koji nije dobar vec je samo moćan, klanjati se oni nece, ni pod cijenu raja, ni pod prijetnju pakla. Od tada je nebu jasno ono sto i prije je znalo, Tek zbog reda samog potvrde je trebalo, da ljudi ne klanjaju se zato sto je dobro. Sto je moćno, i sto misle da moraju, zbog toga mu se klanjaju. ... Zastane na čas Vilenjak Sapom prema tunelu Pokazuje Pa nastavlja dalje; - Pogledajte zato dobro Ovu ženu Sto u tunel ulazi. Pogledajte, zapamtite Kad raja vidi Oko nje se sjatite. ...., Tu zenu istu vidim, u haljini poderanoj, rascupane kose, po licu joj od grimase Urezane rane stoje. Tek zavezljaja jadna, za sobom ga vuče. Iz zavezljaju sva nepravda vristi zemaljska, vristi al ne cuje se glasa. U sebi; potmulo i tiho, Kao da čudne price ispričati bi htilo. Po mracnome tunelu ide Anđeli u stopu je prate U uho joj govore njeno, al ona ni da čuje. Misli jadna da sama sa sobom u ocaju svom zbori Ne čuje od anđela glasa Ali kao da ga čuje sve mu odgovara. Prvi joj anđeo u uho progovara; - Pomiri se s njim, pred noge mu se baci, mozda ce ti oprost dati! - Tko od koga oprosta da trazi!? Dal od njega da zaistim Il da on zaisti od mene? Ta tko stvorio je koga? - Stani ženo, ne luduj, pred noge se Nebu baci,- to anđeo vec drugi kaže u uma zene savjeta urezuje. Ni drugog anđela, ni da vidi ni da čuje, tek misao misli da je, pa svojoj misli, sve naglas kaze; - Zar zlu da se klanjam? Čujem misao mi sapce, licemjera prisjecam se riječi; " Ti Bogu si svom važna." Samo nek mi on pred moje noge dođe, il nek pred njegove me noge bace, pa nek mi u lice moje, tu ludost iskaze odgovora zar dobiti nece? U boli pripremljena u krvi mojoj ispirana, u nepravdi iskusana, zar u svom srcu, na ludoriju takvu odgovora pripremljena nemam! Ako mi on U lice moje kaze; ti važna si meni, U lice cu mu reci; to je tvoj problem, zar problema i svojih ja nemam? Zar tvoje da rijesavam, zar stvorila sam tebe, ili si ti mene? Ne, pokloniti se neću, niti ce pisma ispunjena biti, da svako koljeno pred tobom ce se saviti. Moje nece, barem ne od moje volje, a ako si nasilnik i siledzija, nek bude po tvome. Ni treći anđeo ne posustaje, Nad sjenom joj se nadvije Pa joj u uho njeno sapce; - Ne luduj zeno, nastavis li tako, u oganj pakleni bačena ces biti, vatrom ces se hraniti. Ni tog anđela ne vidi zena, tek misao misli da je, od misli sve se strese, ali ipak ne posustaje, vec prkosi dalje; - Zar i na to ja odgovora nemam, ako mi vec takve stvari rekne, zar neću u brk njegov i ja njemu reci; - Može boze, ako Bog dozvolu ti dade. Ali ako ti ne dade, onda nemoj. Zar u ime Boga, ja nisam odrekla se Boga!? A pisano zar od davnina nije; Nemoj davlu svom Bogu samo. Ne mocnom, već samo onom dobrom Koljena mu prigibaj Drugom nemoj Al se njemu klanjaj. Tek da sjednem malo i pocinem sred mraka, zavezljaja svoga pratioca treba Olabaviti stiska da mu tek malo dadnem zraka. Doista mi jedini na vjeru je bio Za života nije na cijedilu me ostavio. Gle, cujem ga da pisti, kao da ga konop, taj okrutni uznicar udaviti bi htio. I tamnicaru odmora treba. Popustit cu ga malo Teretu svom tek da na volju malo dadnem. Mrak njegovo je ruho U kojeg sam ga oblacila, skrivala od svijetla dana. Ta zar sad sred mraka ne sjedim, i zar nisam sama, zar čuti ce netko Piska i jauka? Za života svijetlu dana Nisam ga iznosila Pa neću ni sada. Tri anđela sto zenu po tunelu su pratili, sve kao da se u čudu nekom nađu. Ispod skuta zene stanu, kao da bi vijećat htjeli Pronaći načina da nauma sprovedu. - Gle Svevisnji nas pošalje da razumu je dozovemo Njemu je privedemo. - Kako da je dozovemo kad ni čuti nece?- to anđeo drugi rekne "Privedite je meni, ona mi je važna! - to su rijeci gospodara. Treći anđeo ce na to; - Svevisnji kao da je ljut u zadnje vrijeme, kad po raju se proseta, sve manje lahor se osjeca kao da na vjetar cuti, zato pronađimo nacina. - Lukavstvom se poslužimo- to opet prvi prica. - Zar lukavstvom!? - vec drugi ce na to. - I lukavstvom ako treba! Zar Svevisnji nam rekao nije, Da posto poto mora znati na sve moguće načine ispitati da li joj je srce tako tvrdo. - U zavezljaj njen uđimo, ona samo sa prtljagom svojom prica, jedino u nju vjere ima. - to anđeo vec treći priča Nepravdi njenoj ćemo reci da pred vratima od raja stoji, da u njega ne ulazi. Da u svijetu mu je mjesto Nek se njemu povrati. Da ne remeti rajskog mira Jer ako li se raja takne Da bi bijelo crno moglo postati, U kostrijet se zaviti. U zavezljaj udose anđeli Nepravdu potjerase, obuku se u mraka ruho, preruseni čekaju konopa da popusti. .... I doista, zar ovom čudu ima kraja, vizija viziju izmjenjuje sve jedna za drugom trci. Cas vidim neku zenu sto po mraku šeta, čas nebeskoga zbora, čas samoga Boga. Čas anđeli spletke rade, Čas davoli pakleni spletke podjaruju, na lukavstva podgovaraju. I premda se med sobom gloze Za prvenstvo među sobom bore U klupko zmijsko umotani, a opet svatko za sebe, ali ipak slozno U sebi, ali naglas misli; - Zar nije zabranjeno u raju lukavstvo, nagovorimo ih na to pa mozda tako u crno premetne se bijelo. Ako na lukavstvo ova zena, sto naše je gore list, raja vidi, pa u njega uđe zar to nece biti nas trijumf! Jer dovoljna je jedna kap necistoga da zagadi se cijela boca najboljega. Jedna kap necistoce kala Najsjajnijeg mirisa U gnjilez pretvara. U bludnicu obucimo tu boju pakosnu U sekund samo Crno zamraciti ce bijelo. O boze kako mrzim bijelo Neki kažu da cak ni boje nema U kostrijet turobni ga odjenimo Ima li bludnijeg od njega? ... Digne glavu ta prezrena zena, Za života svoga U nepravdi okupana U krvi ispirana U ljutoj boli opravdana. Digne glavu Povrh glave Golem mac joj stoji, Sred ostrice njegove Urezano "povjerenje" piše. U brk se njezin ruga, U lice joj se smije. Kada smijeha zastane, Jos i poduke Podrugljive joj daje; - Povjerenje ja sam tvoje Sa samim sobom Posjecena ces biti. Ja sam mac Od pakla poslan I samim sobom Posjeći te moram. Ja sam onaj Koji nisam, Jer čas me ima, Čas me nema. Godinama dolazim, Tek u hipu odlazim Da nikada se ne vratim. Godinama kalila se Moja britka ostrica, Da tek sasjece žrtve svoje, Da u mraku nestane, Tek poduke da ostane; Da zabranjeno vazda bijaše; Oci imati, Ne gledati s njima, Usi nositi, a ne čuti nista. Da zabranjeno vazda bude Slova ne poznavati Duha prepoznavati. To bijeloga je samo Zabluda i himba Crnoga je reda Da razumije slova Duha ne prepozna. O boze kako mrzim bijelo Ni crno mi bas milo nije Sve krajnosti neke Najbolje je sivo. .... To ti je kad u paklu reda nema- To govori Uzas jedan. - Tja, zar nije baksuz, taman kad smislili smo lukavoga plana, prislonit se na andelova, Iz pakla, nepozvan Umom neometan Pojavi se ovaj. Zaigran u zloči svojoj, Sve misli da zla stvara, a zapravo nam kvari plana- to Strava vrazicak drugi prigovara Treći davo, Tuga sama, Iz sve glave progovara - Sve ljigavi, praktični su krivi. Otkad nastanise pakla, izgubio se red, nitko vise svoga mjesta ne zna, ni dužnosti ni rasporeda. Sve se bojim Da propasti ce kuća naša kada se zlo samim sobom goni. Mozda egzorcista kakav dobar treba, da nauči nas opet reda. .... I anđeli sto u mrak se ogrnuse u velikom se cudu nadu. Svi troje u jednom glasu zbore; - Gle zloduha Tko li ovog posla!? Tek nepravdu sto potjerasmo Pojavi se ovaj. Tek sto lukavstva smo smislili ovaj nam ga u prah pretvori. Doista za nas nisu lukavstva. De Mihovile isuci svog Svjetloga maca Potjeraj ovog paklenoga vraga da mu vise na um ne padne Kvariti nam plana. Premda ni plan nam nije srcu bio mio Možda i bolje da se izjalovio. Čim Mihovila vidi maca u bijeg se dade povjerenje, u čas okrene mu leđa, na njemu piše" od Himere lažno." Ali bijedno bježi, u bijegu samom podmuklo zamahne sa samim sobom prema grudima usahlim od prezrene žene. Tek sto dotakne se srca, i zasjeci ga htjedne, gromovito ustukne, na tvrdo srce naide. Ne probode probodenoga davno, udari ga samo. Tek zaiskri od udarca iskra, Praha od najtvrdega srca stvara. Mihovila svjetli mac Od Himere posjeće maca, u sto komada povjerenje lažno raspadne se. Sto demona iz njega se stvori, pa zajedno uz huk nesnosni prema paklu odleti. I tri vraga pobjegose Al prisebnosti tek malo osta u najpodlijega vraga. U bijekstvu samom kosulja od anđela se grabi, sto skinuli su anđeli Prije no sto u zavezljaju uđu Da istjeraju nepravdu. Zar nepravdu da liječe Da joj glasa dadu Sile pridodaju. Od nepravde liječiti Ali ne i nju samu To nije u njihovom poslanju. Ushicen najpodliji je bio, U zloči se uzvisio. Već u sebi kuje plana Već u sebi se misli; - Tuga - i od Strave i Užasa - Od sviju sam jača. ..... Od udarca po srcu tvrdom Tek zaiskri iskra Da zapali praha. A ovaj sve u letu U carobnome nekom plesu Vizije jos jače stvara. Vizija stara skromno Nakloni se novoj Da vizija, jos i jača Priču svoju Ispriča do kraja. ........ Nestane tunela, nestane i mraka, ali zena ona sto nesretna je bila, ona ne nesta; Na prijestolju bijelom sijedi, od Samsonova bijela zlata. Ni poderane haljine nema U novu je obucena. Raskosna je na njoj haljina Od gustoga tkanja Nije crna, a nije ni bijela. Od crvenoga je samog Praiskona satkana. Doista je to nepatvorena Od postanka davnina porotnicke boje halja. Na licu rane sto bile su urezane, gle, nestale su, nema ih vise, kao da nikada nisu ni bile. Bijelo zlato od prijestolja, na suncu se savija pa od bijelog svake boje stvara; i atlasa i rubina, i u tirkiz krene, u safir se vraća. Mihovil trpezu prostire joj, na dusmanske joj oci. Gledaju je dusmani, ali i ona njih gleda, no doista u njenom srcu za njih zloče nema. Tek sto pravde malo kusala je samo Tek sto ustima je prinjela Mirisa slatka očutijela Već se je i najela Do sitosti je sita. Rafael joj glavu uljem maze, Uljem iz alabastera posude. Na andeoski dlan ga stavlja Ne cijedi, već pusta ga da u potoku se svjetlom sliva, po ranama mjesta gdje nekada su stajale Da vise nikad se ne vrate. Rafael - doista je divan liječnik, Doista, pazljiv je to rana vidar. Gabrijel joj času od ofirskoga zlata, i prozracna vitraja puni, časa se njena prelijeva. Šteta je, ne prosipaj - to anđelu njeznom jos njeznije, plaho kaže. Doista to bijaše vrlo skromna zena. Na blagost pustu nenavika Kao da blazena je obamrlost hvata Pa se stoga uzdanice Stijene svoje drži Utjehe, palice i stapa. ....... Luciferova tuzaljka Sam sam davo ali u sebi se pitam da ne cuju paklenici, da ne čuju koje me dvojbe more. Da ne čuju paklenici, slabosti ne ocute, kako u sebi se pitam; Sto radim, gdje gubim se I skitam. Zasto svako malo zemljom, tom nastambom od mrskih ljudi, prolazim, zasto zemlje obilazim. Sve u sebi se pitam koji vrag me tjera da se s Bogom borim. Da svakog dana ja nastavljam rata, da vodim ljute bitke koje dobiti ne mogu. Proklet bio dan kad se Adam rodi Proklet bio dan kada mi Bog reče; - Padni dole pa mu se pokloni. Taj dan doista, kad javise nebu; - "Rodio se Adam"- u dane nek se ne broji. Iz kalendara neka izbrise se dan kad mi otac kaže; - "Plan veliki ja imam s njime." I doista pobuna moja bez vraga ne bijaše, zar doista ja sin od zore koji sam od vatre sazdan, ja lucifer da čovjeku od zemlje se klanjam. Otkad vatra da se zemlji klanja, zar nije vatra i sjajnija i jača! Zar od zemlje vode i prašine Zar od blata sama Od tricarije obične Zar od toga plana se stvara? - Anahos! Anahos! Anahos! - Tko je? Sto lupas? Nešto si zaboravio! - Anahos! Anahos! Anahos! - pa jos šest puta tako. - Tako može, tko si? Sto hoćeš? - Komornik tvoj belzebub. Na zbor pakleni pozivam te da smjernice nam nove dades, plana novog podastres. Gle okupi se zbora mnoštvo, zavladati ce Kaos. Sa zadatka vratise se luda Užas, Strava i Tuga. Oko njih okupi se mnoštvo, požuri se da ne bi dan sto u gospodstvu je započeo u slugu te premetnuo. Pazi da svrgnuli te s prijestolja ne bi. Ta zar nije odvajkada u svemiru najteže pakao na uzdi držat? Godpodaru pazi, o našoj se glavi radi. Gadno znamenje na Nebu se zbilo Sunce prestalo je s istoka na zapad ići Putanju je okrenulo Sa zapada istoku se vratilo. Belzebube zlih duhova poglavice Primakni se malo bliže Tajne ću ti neke otkrit Za svacije uho nije. Doista u ovom grozomornom paklu i zid uši ima, gle već Azriela čutim sto zidu se privija. I premda sam sam davo samoca me i samog muči I doista nemam nikom reci sto davolske pritisce mi grudi. I sam vidim stvari bez čekanja da prođu, ali nikada do kraja. Naum pakleni ja smislim, ali gle vraga Taman kad provesti ga želim Taman kad gotovo je mislim On se uplete Zvrcku onu iza samog kraja smisli, izvede. Umu shvatljivu jos kako tako, ali nepojmljivu duhu mome posve. Ti misliš al dakako krivo Kako najgori se znamen zbio da najgore u svemu je sto sunce krive putanje je uhvatilo. To već sami vrapci na grani znaju, al ne znaju sto pritom se je zbilo, ne znaju najvećega jada; Da Bog sam ženi toj ubogoj se klanja. Od svih svojstva i oblicja sto ih ima Od svih odijela sto u riznici nebeskoj drži obuce od najgorega po nas stofa. U silu od lana odjenuti se mogao, u snagu zada, osvetu safira, zar mogao nije od najsajnijega stofa; veličanstva, bozanskoga sjaja, od beskoncnih njemu svojstava, ali ne, od svega, izabere On najgorega. Ja praocu od mrskih odbijem poklon A on, tek tako, zbog zvrcke samo, vica radi Tom potomku dalekom, tek ubogoj ženi tog poklona najvećeg dade Da napakosti meni. Već vidim ga, u sebi se smije Ta poznam ga - i meni je otac. Sve me vidi sto noćima smisljam plana, Na svako računam odijelo Zaboravim od prozirnoga najbijelijeg bijelo. Doista to prozirno svake snage sadrži i krije, od svih boja najbludnije. U njemu su i milost i snaga, i osveta i tmina. A sto je najgore; Skromnost se zove. Kad joj ime doznas vec bude kasno, i povratka nema, avaj. Kako da se boris kad ne znas joj ime, kako da se boris kad se i danju noću od svakoga pogleda sklanja. Kažu; "Zar bi bila Skromnost da je vidiš?" Kao da je neka ptica, sto li! Ptica doleti, sleti, priču svoju isprica, jos ni pohvatao konce nisi, dok okrenes se, snades, ne vidiš je, odletjela je dalje. Kao da je plaha. Poput ljutnje nije Sad znam; Skromnost joj je ime. - Luciferu sjajni Klanjam ti se smjerno, al uz dužno poštovanje kažem; Prekini taj lelek, Daj malo usuti, Od tog jauka i piska samog, Davolske zabole me uši. Zar i sam ne znades Ili ne slutis mraka Da abdonaj i Azriel smisljaju Davolskoga plana. Neka samo malo Slabosti nam očute, nesugurnosti kapljice tek Vec sutra po paklu ce nas gonati, poruge izvadati. Vec vidim kako sred kruga stojimo kao poruge ceda Kape s glave su nam skinuli Pa dodaju se među sobom njima. Od smijeha njihova Na oci im suze naviru I premda davolske Davno vlagom su presusile, niz oci im plamen gmize. Vec ovlasti dijele, jedina nam napasti brana, sto ne mogu se među sobom složiti kome čast od komornika a kome li od vrhovnika. Možda su i oni podlokali plana možda i oni Himeru su poslali da naumu nam pokvari. No sad o tom je Vec dosta i kasno, Beskorisno brige voditi, ja vec idem zbora pripitomiti, Zlu pripraviti, velicanstvu puta poravnati. Ti vec dođi zadnji kako ti i spada iz svog ormara velicajna Promotri, izaberi pa izvadi, najsajnijega odijela od laznoga sjaja. I brkove usilji svoje i dotjeraj brade neka te se u smrtnome strahu plase. Ne govori dugo, Novog načina, pristupa, Nove metode ovo vrijeme treba, Novog plana zahtijeva. ..... Na kojem ovom cudnovatom mjestu stojim Jednim okom pakla gledam S drugim nebeskoga raja. Tad zatvorim oba oka pa s očima po paklu šetam Umom svojim slike raja gledam. Raja bi i jednim i drugim ali sve u sebi se mislim; možda nije sve ovo sto duhom slutim, nista drugo no zabluda, možda i sam sam sebi I prevara i varka. Da li ja jesam, ili ja nisam, možda i um moj samo pusta je himba. A opet, ako ja nisam kako bi u zabludi mogao biti, kako li samog sebe prevariti. Sjetim se ona plemenita starca, sjetim se kako na pocinak me polegao, Hipnosu otpremio. Kako je po dusmanu zimi posipao praha, sjetim se kako da spavam, tek hinio sam samo. Jedno oko otvoreno je bilo Na njega sam škiljio. I bas s tim okom sto škiljio sam njime, sad pakla gledam, da nisam, možda s oba oka prizora bi gledao koji sada gledam. Raj - centralni prizor Ali dakako, tu se čudo ne iscrpi, Ne dođe do kraja, dapače Tom čudu veće se pridodaje da se pisma ispune, da ispuni se ono sto ispunjeno mora biti. Nebeska okupi se svita U najbolje ruho obucena. Iz ormara, riznice od Neba, nebeskih povadise najboljih odijela, za prilike najsjajnije, sjajnije od samog raja. I anđeli i ljudi, i zvijerad šumska, i crna u bijela, i ptice nebeske, i velike i male, svih nebeskih boja Od samoga Neba. Doista tih boja na zemlji nema, doista ih ljudsko oko ovijencalo nije. I sjajne su u jednom, i blijestave i matirane, a opet, premda u punoci svojoj, u sebi se proziru, zaranjaju sebe, svjetlosti se poje, u sebi se mnoze. Čas u jednu gledaš, vec u hipu, za treptaj oka, kroz nju vec drugu treptajom ti dotaknes, zaustavis se, zastanes, pa pohrlis u žurbi dalje. Jedna boja drugu ljubi, samu sebe pretjece, stane pa se opet grli. Naklanja se boja boji, u kavalirstini se natječe. Dvorske dame hurije S asparama sjede. S istočnog predjela raja Zapada su obisle Da poklona mu svoga dadnu Vec na uzvrat pozivaju. Sve koketarija neka Ali andeoski slatka Dječak mali s djevojčicom se igra On jaše na lavu Ona mazi tigra. Uz grivu se dječak svija Djevojčica krznu se privija Dječak tigru price neke prica Lav djevojčicu po kosi gladi Brkom svjetlim po bradi joj mazi. Uz potok od prozirnoga zlata idu, potoka sto u svjetlo teče Rijeci zada se utječe. Iznad rijeke u barci od sjajna dragulja, s jedrom od neprozirna gusta svjetla , tri žene sjede; Mir, Nježnost i Blagost. Prisjecaju nebeskom se sjetom dana koji tek roditi se treba Kad ljudi ce ih imati Umom posjedovati. - Sto ćeš, - to govori Njeznost - ljudi kao ljudi, ne smije im se dati, posjećivati ih treba. - Eh - Zar ne znam? - to govori Blagost sama. - Da im se dam i predam - to Mir progovara - zar izgubili me ne bi!? Zar ljudi iceg čuvati znaju, sem srebra i zlata. Sasavi su oni, da izgubili me ne bi doći ću im sama. - to Mir kaže nježno i blago, a za njom sve u troje, naglas; - Blago onima koji nas nemaju. Koji drugima nas daju Neće nas izgubiti Doći ćemo same Njima ćemo ostati. Tko za sebe nas traži Zar misle da smo bludnice? Nećemo se dati. U prizore nestvarne zagleda se žena ona, sto prezrena je bila, Zaustavi se pogledom Pa u sebi se misli; - " Ne, nestvarno je ovo, i nije za mene. " Kao da je malodusnost opet hvata, kao da joj ona obamrlost slatka, u neku sjetu skrene. Kao da joj radost ona, sto navikla je nije, do raskrižja nekog dođe Pa se s mukom sretne. Kao da blazenstva ushit Sto kusala ga za života nije S mrtvilom se sudari Pa se hropcom veze. Pohitase ženi i gavran i lija Da joj snage daju Sile pridodaju Sve ne bi li anđele zauzete nekim drugim poslom zamjenili Srca joj razgalili. Natiska se oko zene sva nebeska svita . Tek ostavila prolaz za kociju sto stiže, bez zaprege, bez krova, bez sjajnih konja. Mislima se zaustavlja Kako krenula bi dalje Svjetlosti se kreće, Riječima pokreće. Na kociji trojica u jednom stoje. Brzo pogled svrnem dole, uma hitro zaklopim da ne vidim Golubicu od prozirnoga snijega. Tek duhu svome dozvolim prizora naslutiti. Zar se smije gledati suncu u oci? Sav nebeski zbor nicice padne, Pokloni se smjernom Bogu, s veseljem i andeoskom pjesmom. Samo zena i dalje sjedi. Zatekne je prizor, srca doziva da naredbu joj dade, dal nauma da i dalje se drzi Da ne ustukne, vec prkosi dalje. - Sto cu sada, kuku sam i jadna, sto sad da ucinim; da rijeci se tvrde držim, ili prizoru da popustim? Ali u srcu nestane i boli i straha, tek Njeznost Mira ga prelijeva i Blagost sama. Jos ne domisli do kraja, kad čudo sva čuda od postanka nadmaši do sada. Od prizora tog svemir se zatrese, anđela pjesma se utisa, a sunce, ne ide s istoka na zapad, okrene putanju, s istoka zapadu se vraća. Prolomi se Nebom uzdah Iz svakog grla, na taj neviden od postanka prizor. Golubica bijela, jedno krilo u ravnini drzi, drugo prema srcu svija, uz blagosti smijesak, nakloni se veselo, I otmjeno i smjerno. Kao da naum pročita vec sa sjedala se diže, Golubici koja i sama je naklonjena, jos i vise, U visini niže pokloni se zena. Svaka ruka rajska puna mirisnoga cvijeća je bila. Po prizoru ga posipala, anđeli pjevase "Hosana." Ispuni se pismo, i zadnje koljeno pred Bogom se savilo. Cijeli zbor nebeski pjesmu jos podigne, pojača. Cak i jecaj se mogao čuti. Neka žena iz Magdale Zaštitnica njena Plakala je slatko. .... Pakao Crne gozbe gledam, od jos crnije vatre, Sto davlima se hrani, Prokletima daje. Razvrata tjera, Pa u sebi se uvija i pleše U sebe se vraća Da orgija bi nastavila Opacini vijeka produžila U skrleti tuznoj nastavila. Ni pepela od te gozbe Ni crvenoga zara Samo crno sebe crni. Samo crno sebe jača. Nije od cijepanice, ni od od uglja kamenoga Samim zlom se hrani Samom zlu je hrana. Boje sto pretežu tim prokletih domom, sve jedna je crnoj sestra, niti jednoj plemenitosti nema. A opet svaka boja svoju priču vristi, huku vatre pridaje, da podjari se jos i vise, i u zlobi jače. Gramzivo je davli grabe, gnjusne juhe halapljivo srcu, kao da je zadnja, kao da nikada je vise okusiti neće. Veliko je mnoštvo Zbog njih prorok Na jedno oko place Tek s drugim se smije. Zbog njih onaj svetac drugi Jedno lice mu je tamno A tek drugo bijelo. Vrzinoga plesa paklenici plešu U surovome transu. svatko od njih u svome uhu skrivene glazbe drži, niti jedna nije ista, svaka je jezovita. Svatko svog pokreta čini Jedino sto vidljivom niti veze, na okupu drži To crni je anđeo, sin od Zore Lucifer osobno. Svi davli mukom umuknose Cak i vatra prestravi se Popusta sebi daje Da gospodara pakla ne umanji značaja. Anahos, Anahos, Anahos - prolomi se paklom Tri put - pa jos šest puta tako. Oko gospodara crna pakla okupi se svita, Azriel nosi mu stapa Abdonaj štita. Davolja djecurlija u ranama gnojnim, pogleda zlobnih , skute mu drži, mrtvackoga pridrzava plasta. Svi mukom šute, gnjilog dostojanstva hine, jedini koji pusti glasa - Herod - Rahelina imitira piska. Rahele sto djece svoje doziva, za njima ludi bolno, za njima place i jauce. Belzebub s visine prati,koji s kojim stoji sve ne bi li prozreo plana Sto crne časti sramoti daje, u porugu baca. U krug ide Herod, uvija se, glumi, ženski glas iz njega vristi. U zboru arhandeli crni ricu; - Jauk je bio, pisak ce biti, onaj koji nije Samo on ce biti. Onaj koji jest papcima podloga ce biti, njima se podloziti. Čujemo da klanjati se voli Neka se vatri klanja mjesto Obična od zemlje blata. Onaj koji nije bio Premda nije On ce biti. U početku riječ bijaše Riječ bijaše kod zloga Riječ bijaše zlo. Od zla tmina neka bude, Od tmine neka sjene plete, svjetlost u bezdanu nek pocivalista nađe. Neka gnijezda svije da vise za nju se ne znade, u zaborav nek ode, da vise se ne spominje. Luciferu, štiti nas Plana novog podastri Podjari crne vatre sjaj Smjernice nam nove daj. U sebe zatvori se lucifer u misao se zaroni. Rukom obrne kriza, blagoslova vatri daje, da primi mnoštva zlobe, zle misli djece, želje i namjere. U paklu gori grijeh, zla misao i urok. Urokljiv pogled u crninu vatre oblaci, zlo djelo jezika vatre plamti. Premda taj pokret podmukao bijaše, ne izgubi mirnocu glasa, jezovitim glasom strave progovara; - Užas mi dovedite, pod moje ga noge podlozite. Među šest kerbera, na svakom po tri glave zvijeri stoji, Užas stupa, pa među njima započinje plesa, od svog jeze ceda. Oko sebe se vrti, u ludackome ritmu, nogom pakla poda mlati, pod skutom glava jeze proviruje. Oca hvata plasta, zaklanja se njime da ne vidi stida. Doista je nedonosca otac Stidom plavim obojan Dok molecivo pred nogama gospodara kleci. Ali da u gospodara sućuti ima Zar bi bio koji nije? Zar zvao bi se Lucifer? - U lance tmine ga okujte. Stravu mi dovedite! Odvedose strazari Užas Da predaju je tmini Vec iz gomile Stravu vade, među njima lebdi, zraka se hvata pa po njemu prede, ne čeka da je bace, sama pred njegove noge tresne. - U stid je obucite, u porugu povijte, s mojih očiju je sklonite. U najcrnjem mraku skrijte na tisuće dana. Tugu mi dovedite, to kraljica ce biti, jer doista i od strave i užasa, Tuga je najjača. Od užasa promijenise se ljudi, strava zlim djelima je brana. Ali da ne duljim vam puno Otvorit ću skute svoje Otkriti tog zlokobnoga mjesta, gdje ne stoji srce. Poslano s mog iPhone uređaja Poslano s mog iPhone uređaja Poslano s mog iPhone uređaja
Posted on: Thu, 03 Oct 2013 13:06:47 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015