Za one koji vole citati stavljam na probu pocetak novog romana radnog naslova Raj za dvoje Iako tekst nije lektorski obradjen, zanima me misljenje...hvala unaprijed... Raj za dvoje Toga jutra, kad sam se popeo u vlak, nisam imao nikakav plan. Nisam znao kuda želim, ali sam znao od čega bježim. Na leđima sam imao samo ruksak s nekoliko najneophodnijih sitnica. Iza mene ostajao je grad sa svime što je do tada bio moj život. Promašenim ljubavima, neuspješnim poslovima, problemima iz mladosti, grobovima mojih roditelja. Mislio sam da ću kad odem zaboraviti sve, kao kad zaključaš nepotrebne stvari u neku škrinju i zakopaš duboko pod zemlju. Put, na koji sam krenuo, nisam uopće planirao. Odluka je pala u ranim jutarnjim satima kad se čaša prelila i kad bi ostanak bio samo nepotrebno maltretiranje i za mene i za nju. Ona i ja smo definitvno dva svijeta. Sve što sam učinio da ostanemo zajedno i što se do sinoć činilo kao moguća opcija prekinulo se jednom jedinom riječju. Pitao sam je poslije dugog razgovora što ćemo sad. Šutjela je pognute glave. Nije plakala, ali je bila na rubu suza. Primjetio sam kako grize donju usnicu do krvi. Tanak crveni trak joj se spuštao prema bradi. Očima je govorila više nego riječima. U meni je kipilo. Htio sam nešto udariti, razbiti. Bilo što, samo ne nju. Nju nikada ne bih, iako sam ponekad imao i previše razloga za to. Sjedio sam i promatrao je na znajući što da uradim. Podigao sam se i upitao: „Možda bi voljela da odem?“ bio je to moj dokaz nemoći. Stavio sam sve svoje snove na jedan broj i...izgubio. Rekla je suho: „Idi!“ i prekrila lice rukama. Stajao sam kao skamenjen. Ona je samo mahnula rukom i viknula glasno: „I D I !!!“ Okrenuo sam se kao da me pogodio teški šamar i zalupio vrata za sobom... U vagonu nije bilo skoro nikoga. To mi je potpuno odgovaralo. Ne volim ove nove vagone u kojima čovjek nema intimu. Oni stari kupei sa po šest mjesta bili su daleko bolji, ali što da se radi, vrijeme nosi svoje. Zavukao sam se na prvo slobodno mijesto i okrenuo glavu prema prozoru, zagnjurio je među ramena i žmireći pravio se da spavam. Ustvari sam razmišljao potrešen svim onim što se te prethodne noći dogodilo. U mojim venama još je krv bila uzburkana, srce mi je još uvijek ubrzano lupalo. Osjećao sam ga i u slepoočnicama i u štitnjači. Gledao sam svoje ruke na kojima su nabrekle žile pulsirale svakim otkucajem srca. Moram se smiriti, uvjeravao sam sebe, ali kako se smiriti kad je u meni vulkan koji još uvijek baca lavu koja u dubini ključa. Dok sam odsutno sjedio, ispred mojih očiju vrtjele su se njive i livade, promicali električni stupovi i usamljena stabla uz prugu. Pokušao sam se sjetiti prve riječi koju sam joj sinoć rekao kad sam se vratio kući iz kafića. Ona je trebala biti s drugaricama u nekom restoranu, gdje su se obavezno okupljale jednom mjesečno. To vrijeme, dok sam bio sam, najčešće sam provodio kod kuće čitajući ili slušajući glazbu. Kad je izašla, po prvi puta počelo me kopkati. Ide li zaista tamo gdje kaže. U meni je proradio crv sumnje i koliko god sam se trudio da ga ignoriram i eliminiram, on je sve više kopao. Ljubomora je obuzimala moju sujetu, iako sam to sebi teško priznavao. Odkuda odjednom da postanem ljubomoran, pitao sam se. Što je ona to tako neobično učinila da sam počeo sumnjati. Odkad smo zajedno odlazi jednom mjesečno na te sastanke, priča mi o njima, prepričava teme o kojima su razgovarali, novosti koje je čula, mada mene to ni ne zanima, a večinu njenih prijateljica nikada nisam vidio. Nikada nisam imao ništa protiv da se druži i da razmijenjuje iskustva sa svojim frendicama, kako ih je zvala, što više, bilo mi je drago. I ja odem s prijateljima na čašicu razgovora ili na utakmicu. To opušta i razbija dosadu svakodnevice. Ti razgovori su uvijek nešto sasvim drugo. Nikada nisam pitao zbog čega je duže ostala, ako se vratila kasnije nego je obećala, jer se znalo desiti da se cure zapričaju i da im se teško rastati. Nikada, baš nikada nisam posumljao da bi se nešto nepredviđeno dogoditi. Ali te večeri kad je izašla i dok se još miris parfema širio našim malim stanom u meni se nešto okrenulo. Kao da sam zaboravio naša obećanja, da ćemo bezrezevno vjerovati jedno drugome i poštivati privatnu sferu. Obukao sam tanku jaknu i poput lopova tiho se išunjao iz stana. Kad sam izašao iz zagrade ona je već sjedala u taksi koji je nekoliko minuta ranije zvala. Vidio sam samo dio njenog mantila i vrata koja se zatvaraju. Nikada nije išla autom iako ne pije puno, tek čašu dvije vina, ali plašila se i trezna voziti. Uvijek je bila nesigurna kod parkiranja. Uskočio sam u moj automobil i pojurio za taksijem. Znao sam gdje se sastajala sa svojim curama, to mi je odmah rekla. Jednom sam čak i išao po nju, jer je te noći kiša padala kao iz kabla i nije bilo taksija. Ovoga puta taksi je vozio u nekom pravci koji je bio potpuno suprotan od onoga koji sam ja znao. Pratio sam ga na distanci. Zaustavio se na kraju grada pred motelom koji se zvao „Raj za dvoje“ i nije bio baš na najboljem glasu. Nikada nisam bio u njemu, ali sam znao ono što se priča po gradu da se u njemu sobe plačaju po satu. Ni inače nisam bio ljubitelj svratišta. Podsjećala su me na vremena kad je moja majka tražila moga oca po njima. On je bio pijanac i ženskaroš, a u tim sumljivim lokalima su se skupljali baš takvi koji su naviše odgovarali njegovom ukusu. Vraćajući se kući sama, mama je plakala do dugo u noć, pa bi zaspala pored mene čvrsto me grlivši. Ponavljala je stalno da samo ne budem kao on... Sada, dok sam parkirao auto s druge strane motela mojom glavom su jurile misli poput varnica. Nisam mislio samo o majci i ocu, sjetio sam se i prvih pubertetskih dana kad smo se moje društvo i ja palili na lake žene koje su, prolazeći ulicom, vrckale guzicama sitno hodajući na visokim potpeticama. Uske i kratke suknje su im isticale onaj dio za kojim su čak i oženjeni muškaci potajno uzdisali. Kad bi osjetile da ih muškarci gledaju, te lake dame bi se još više uzvrckale, kao da mame...možda su i zasita mamile. Pričalo se tada među odraslima da nema muškarca u gradu koji nije barem jednom posjetio motel „Raj za dvoje“. Ja sam bio uvjeren da moj otac nije i da nikada ne bi do onoga dana kad sam išao sa mamom da ga nagovorim da se vrati kući. Tada mi se definitvno zgadio taj motel, ali i moj otac, Nikada mu nisam mogao oprostiti zbog suza koje je majka za njim proplakala i zbog noći koje je budna provela čekajući ga da se vrati kući, ponekad i do jutra. A sada, kad sam vidio da je i moja draga otišla u taj motel, prekipjelo mi je. Polako sam otvorio vrata i skoro na prstima ušao u neveliki hol. U njemu nije bilo nikoga. Srce mi je tuklo poput crkvenog zvona, grlo se osušilo, a bijes je sve više rastao. Naprezao sam pogled gledajući kroz staklena vrata u unutrašnjost kavane u koju sam kao dječak jedini put ušao. Činilo mi se da, kroz mutno staklo, nazirem obrise moga oca koji sjedi za stolom s flašom vina i nešto tiho razgovara s nekom meni nepoznatom ženom. Trajalo je to tek trenutak. Iznenada me trgnu glas s leđa. „Tražite li nekoga?“ Okrenuo sam se kao zatečen u krađi. Osjećao sam se izgubljeno, kao netko kome tu nije mjesto. Predamnom je stajao debeljuškasti čičica u crnom odijelu. Glatko izbrijanog lica i malih Čaplinovskih brčića. Nosio je okrugle naočale i žmirkao očima kao miš. Obrve su mu stršale kao čekinje. Dok me je gladao žmignuo je nekoliko puta. U nekoj drugoj situaciji to bi me nasmijalo, ali u ovoj, u koj sam se nalazio, to me je još više zbunilo. „O..o..vaj,“ promucao sam kao učenik koji nije naučio lekciju, a nastvanik ga je prozvao da izađe na ploču, „i..i..izvinite, nije li tu maločas ušla jedna žena?“ „Žena?“ upita on umjesto odgovora. „Kakva žena? Uvdje svakog minuta uđe poneka žena. Ne pratimo tko ulazi i izlazi, važno je da su sobe plačene i da je red i mir. A ti si čini se, došao da uneseš nemir.“ „Zašto, nemir?“ pitao sam toliko zbunjen da sam sam sebi izgledao glupo. Krenuo sam polako prema izlaznim vratima. „Došao sam samo da vidim da li je moja žena ušla prije par minuta?“ „To ćeš morati pitati nju kad se vrati kući. Ajde sad bježi dok nisam pozvao čuvare...Jadniče jedan.“ Ovo zadnje što je rekao prigušila su vrata koja su se iza mene zalupila. Postiđen i razočaran krenuo sam ka autu. Još jednom sam se okrenuo prema motelu i pljunuo. Bilo je to sve što sam u tome času mogao učiniti... Uz put sam svratio do kafiča u koji sam češto poslije posla svraćao. Bilo mi je potrebno nešto žestoko, da me vrsti u ravnotežu. Stao sam na kraj šanka i naručio flašu konjaka. Konobar, koga sam znao od kad je tu počeo raditi, pogledao me je s iznenađenjem. „Problemi?“ kratko je upitao. Samo sam potvrdno kimnuo glavom. „Ne liječe se oni alkoholom, stari moj. Poslije pića bit će još teže.“ „Znam, nema veze...“ On je samo slegnuo ramenima i otišao dalje, da posluži sledjećeg gosta. Iz razmišljanja me prenuo glas konduktera. Potvrdio je kartu i zaustio da nešto kaže. Ali ja sam okrenuo glavu i dao mu do znanja da mi nije do razgovora. On je bez riječi otišao dalja shvativši da bi svaka riječ bila suvišna. A ja sam u sebi krvario. Imao sam osjećaj da je u meni sve potrgano, da je nestalo sve što sam mislio da će trajati. Ona je bila moja nada da ću moći živjeti onako kako sam oduvjek želio, a nikako mi nije uspijevalo, kao da sam uklet. Kad sam je sreo, činilo se da sam konačno našao ono za čime sam tragao cijeloga svoga života. Bila je tako staložena i smirena, naprosto je zračila mirnoćom i dobrotom. Nisam mogao vjerovati da postoje takve žene. Znala je odgovor na svako moje pitanje, svaku moju brigu liječila je kao melem. Bila je balzam za moje stare rane, a njih je zaista bilo puno. Vjerovao sam joj beskrajno. Bila je prva žena u mome životu u koji nikada nisam sumnjao. Gradili smo naš odnos na povjerenju. Pričali jedno drugome o prošlim danima i bivšim vezama. Nisam joj bio prvi, baš kao ni ona meni. To povjeravanje nas je još čvršće spajalo i činilo našu vezu sve jačom. Dok sam stajao u kafiću prazneći jednu za drugom čašom, i dok su moji znanci prolazili i mahali mi, pozdravljajući me, imao sam osjećaj da svi znaju ono što sam ja saznao tek prije nekoliko minuta. Zaključio sam to po njihovim sažaljivim pogledima, koje nisu mogli sakrtiti. Možda su me i prije tako gledali, samo sam ja za te poglede bio slijep. Možda su mi htijeli reći, ali su se plašili moje reakcije. A možda su i oni tek saznali, tko da zna. Tonuo sam sve dublje u crnilo. Osjećajući kako se tama oko mene zgusnula i kako me guši. Izvadio sam iz novčanika novčanicu i bacio na pult, rekavši konobaru da zadrži ostatak. Polako sam se isteturao u mrak. Zastao sam u duboko udahnuo. Mrak na ulici, izjednašio se s onom tamom u meni. Činilo mi se da mene više ni nema. Da sam samo tanka opna koja razdvaja tamu od mraka. Da sam tama koja je oivičena ljudskim likom. Polako, kao da ispipavam teren krenuo sam prema kući. Ulica mi se okretala, ulična svijetla, bila su kao ringišpili, a cesta pod mojim nogama se ugibala. Vukao sam noge koje su bile kao od olova. U glavi mi je tutnjalo. Nisam znao ni koje je doba noć,i ni šta će mi ona reći kad se doma vratim ovako pijan. „Ako se ona vratila?“ prostrijeli me pitanje. Kao da je netko u mene nasuo bistre vode, pred mojim očima se mijenjala slika. Odjednom sam primječivao automobile, to jest njihova svijetla, koji su trubeći jurili oko mene. Stajao sam na sred ceste, i ne shvaćajući što se samnom zbiva. Nekao sam se uspio sabrati i maknuti sa prometnice. Mogao sam i poginuti, pomislih. Ta pomisao je unijela još više svijetla u moju pijanu glavu. Pogledao sam na sat. Bližila se ponoć. Opet me je počeo hvatati nemoćni bijes. „Što ako se nije vratila?“ opet prostruji pitanje, „a što i ako se vratila, kako će mi objasniti gdje je bila?“ To me je još više uznemirilo. Bijes se izmjenjivao sa znatiželjom. Moram sve rasčistiti, rekao sam sebi. To je najpametnije. Da tako ću učiniti... Približavajući se kući osjećao sam kako mi se u glavi potpuno razbistrilo. Čak mi se činilo kao da sam se i smirio. Otključavši vrata ušao sam tiho. Bilo je mračno, pa sam upalio podnu lampu koja je stajala kraj moje mužičke linije. Uvijek dok sam slušao muziku oko mene je bio polumrak i samo je ta lampa, koja je ležala na podu davala mlječni sjaj otkrivajući poneki predmet ili zrno prašune na parketu. Ona je sjedila sklupčana u fotelju. Činilo se da spava. Možda je najbolje da je ne budim, pomislih, ujutro ćemo o svemu popričati. Jutro je pametnije od večeri kaže stara poslovica. Pošao sam prema našoj spavaćoj sobi, ali me u pola koraka zaustavio njen glas. „Gdje si bio?“ Bilo je to najbesmislenije pitanje u tom trenutku. Da je normalna situacija i da ja nju nisam trebao pitati gdje je bila, to pitanje bi bilo na mijestu, ali ovako bolo je poput noža. Ponovno me obuzeo bijes. „Gdje sam bio, pitaš?“ okrenuo sam se ljut poput risa, „ valjda bih ja tebe trebao pitati gdje si bila?“ „Zašto ti mene da pitaš, kao da ne znaš da sam se našla sa mojim curama u kafiću.“ Pogledala me s izrazom u očima koji je odavao iznenađenja. „Rekala sam ti gdje idem.“ „Jesi, ali nisi rekla istinu.“ „Kako nisam rekla...zar misliš da lažem? Hoćeš da nazovem neku od mojih prijateljica?“ „Znači imaš alibi...“ nasmiješih se gorko. „Kakav alibi, ti nisi normalan...“ „Možda i nisam, ali nisam ni toliko naivan kako si ti mislila.“ „Bože. Ako znam o čemu ti to?“ „Hoćeš da ti kažem, a? Eto pratio sam te do onog motela.“ „Kojeg motela? Nemam pojma o čemu pričaš.“ „Sad je dosta, šta me foliraš. Bila si u motelu „Raj za dvoje“. Vidio sam te kad si ušla u taksi.“ Ona je ustala sa fotelje. Kopala po torbici i izvula nekakvu cigaretu. Nisam je dugo vidio da puši. Uzela je šibicu i drhtavom rukom je pripalila. Priznajem, gledajući je osjećao sam kao da sam pretjerao, i da je okrivljujem ni krivu ni dužnu. Ona je stala ispred mene, prkosno prekrižila ruke i rekla: „I da sam bila u tom motelu, pa šta?“ U očima joj se pojavio prkos. Takva je bila uvijek kad je željela istejrati pravdu. Znao sam da nema povratka. U ušima mi je zvonilo, a srce mi je sve jače tuklo. Zar je to biće koje sam toliko volio. Kako je tanka nit između ljubavi i mržnje. Sad sam na drugoj strani te linije. Znao sam da je povratak puno teži. Došlo mi je da je uhvatim za ramena i prodrmam iz sve snage i da joj kažem da to što govori nema veze sa istinom. „Znači jesi...“ rekoh suho. U meni je došlo do kratkog spoja. Okrenuo sam se i udario rikom u ormar. Ploča je pukla. Osjetio sam tupu bol, koja me nije smetala. „Kurvo...“ Ona je sjela nazad u fotelju. Gledala je mimo mene ili kroz mene, kao da me nema. Dobio si što si tražio, rakao sam sebi. Maska na njenom licu izgledala je tako okrutna. Činilo se kao da nikada tu ženu nisam vidio. Zar je moguće da netko koga voliš u trenutku postane toliko stran... Razmišljajući, polako sam zadrijemao. Cijele prošle noći nisam oka sklopio pa me je klopotanje kotača o metalne šine uspavalo. Odjednom me obuzela neka toplina koja je prekrila i brige koje su me tištile. Kao malo dijete utonuo sam u dubok san zaboravljajući sve.
Posted on: Mon, 04 Nov 2013 21:53:35 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015