Znanost i svjetonazor Objavljeno: 22.10.2013. Piše: Saša Blagus Suvremeno doba je doba kontrarevolucije kojom su zahvaćena sva područja djelatnosti. Ona je usmjerena protiv same biti čovjeka. Oni koji su imali tu nezasluženu sreću da u svojoj duhovnoj sazdanosti po svemu ne odgovaraju važećim normama - a to je sreća koju u odnosima s okolinom moraju i prečesto ispaštati - moraju moralnim naporom i takoreći umjesto drugih izgovoriti ono što većina onih za koje govore ne mogu vidjeti, ili sami sebi - zbog prilagođenosti zbilji - zabranjuju da tako nešto vide! (Th. W. Adorno, Negativna dijalektika). Citirane Adornove riječi najrječitije opisuju položaj intelektualca u današnjem svijetu, a mogli bismo dodati - posebno u današnjem hrvatskom društvu. Namjerno apostrofiram hrvatsko društvo, jer tipičan Hrvat (a pretpostavljam da je slično i drugdje), makar i ne bio prosječan po svom stupnju obrazovanja (a najčešće se i radi o natprosječno obrazovanim individuama), svojom svetom hrvatskom dužnošću zatući (za sada u navodnicima) svakog tko se koristiti umom. Kako bismo uopće mogli govoriti o glavnoj temi ovog napisa, to jest o odnosu svjetonazora i bavljenja znanošću, nužno je najprije problematizirati pojam intelektualca. No prije toga moram naglasiti da ću u ovom ogledu prije svega govoriti Intelektualac koji šuti ili je zašutio, skrivajući se iza sigurnih zidova i vrata svojih kabineta nije intelektualac, odnosno prestaje biti intelektualac i u najboljem slučaju postaje - inteligent o utjecaju mog svjetonazora na moje shvaćanje uloge znanosti kao prakse u procesu stvaranja čovjeka i svijeta. Pojam intelektualca reprezentira kritički i kreativan duh koji je sposoban pružiti ne samo neki parcijalan doprinos proširenju spoznaje i kulture, nego također htjeti i moći prekoračiti područje svoje posebne kreativnosti, odnositi se prema cjelini života i društva, zauzimajući kritičko stanovište prema postojećem i dajući ideje za budućnost. Biti intelektualac, dakle, prije svega zahtijeva jedan širi i konzistentan filozofski pogled na svijet i javnu angažiranost na poduhvatu radikalne kritike bitka (dakle, svega postojećeg), kako bi se ovaj negirao (bitak je zao, a za dobro se moramo sami izboriti) i u korijenu promijenio, dakle postao bolji. Tko to ne čini, taj nije intelektualac, jer ne misli (a misliti se, dakako, može samo slobodno i to svojom vlastitom glavom) i u najboljem slučaju se može nazivati inteligentom. Isto tako, intelektualac koji šuti ili je zašutio, skrivajući se iza sigurnih zidova i vrata svojih kabineta (jer da intelektualac ima pravo šutjeti) nije intelektualac, odnosno prestaje biti intelektualac i u najboljem slučaju postaje - inteligent. Svijet (a pogotovo ovaj naš ovdašnji) sve brže ide u propast, a ti samozvani intelektualci se ne bi rad mešali, to jest ne bi se - izlagali. Ima takvih kod nas za izvoz. Za njih je posve primjerena Krležina ironična uzrečica: Tak čkomi, kak da v gupcu deci svete vode ima!, a u Hrvatskoj se to ljepše kaže - hrvatska šutnja. Dakako, stupanj školovanja nije odlučujući faktor, da li je netko intelektualac ili nije, pa su poznati slučajevi vrhunskih intelektualaca, koji nisu imali formalnu naobrazbu. Tu sad dolazimo do same biti intelektualnog angažiranja, odnosno do pitanja: Po čemu je nešto tako kako jest, a nije možda drugačije? To pitanje prodire u samu bit smisla ne filozofiranja nego spekulacije same. Naime, ono je već samo po sebi radikalna kritika svega postojećeg (da ne bi bilo zabune, radikalnost jest sama bit kritičkog mišljenja: konfrontiranje ideje postojećoj zbilji, odnosno Biti radikalan znači zahvatiti stvar u korijenu. A korijen svega jest čovjek sam (K. Marx: Prilog kritici Hegelove filozofije prava, Rani radovi, (Filozofska biblioteka, Naprijed , Zagreb 1989), Biti intelektualac prije svega zahtijeva jedan širi i konzistentan filozofski pogled na svijet i javnu angažiranost na poduhvatu radikalne kritike bitka, kako bi se ovaj negirao i u korijenu promijenio, dakle postao bolji 99.). No, ono je još i više, jer zadire u same temelje čovjeka i (njegova) svijeta, pledirajući na reevolutivno, odnosno revolucionarno dokidanje bitka. Pitanje da li neki subjektivitet postavlja ili ne postavlja to pitanje, esencijalno je za određenje da li se taj subjektivitet može smatrati intelektualcem ili ne. Na primjer, današnje posvemašnje samozadovoljstvo (hinjeno?) udobnošću lažne egzistencije u horizontu upotrebne vrijednosti (čak i u znanosti i filozofiji), gdje su odnos podređenosti i nadređenosti, odnosno moć kao nadmoć, postali osnovnim principom odnosa među ljudima ukazuje na problem odnosa čovjeka prema istini. Rješenje tog problema je u traženju odgovora na pitanje: po čemu je laž (= nesloboda) postala privlačnija od istine (= sloboda)? To je pitanje spekulativno jer je - praktičko i kao takvo smjera na mogućnost iskoraka čovjeka i svijeta iz horizonta laži, koja je doprla u same njegove temelje. U tom je smislu žalosna nemoć ljudi koji sebe smatraju intelektualcima, a u svrhu obrane svojih ideoloških ograničenja, vlastitih parcijalnih interesa, naivnosti ili zbog kukavičluka srozavaju vlastiti um i ugled, kako bi dobrovoljno odnosno samoskrivljeno ostali zarobljeni okovima takozvanog zdravog razuma. Žalosno je gledati otpor umnom i odbacivanje principa radikalne kritike, koja je osnova svakog znanstvenog, filozofijskog i ako hoćete spekulativnog mišljenja. Razlog te njihove nemoći, dakako, ne leži u nekoj njihovoj posebnoj slabosti mišljenja, nego u nedostatku njihovog karaktera, odnosno njihovog moralno-etičkog habitusa. Spekulativno mišljenje je uvjet općeljudske emancipacije, što nije ništa drugo nego svođenje čovjekova svijeta i čovjekovih odnosa, na samog čovjeka. To je povijesni proces prema slobodnoj zajednici slobodnih i solidarnih, stvaralačkih ljudskih ličnosti u uvjetima otuđenosti i postvarenosti cjeline života. Prvi korak u spekulaciju poduzima tek samosvjesno biće koje ne ostaje pri datom, već postavlja pitanje o smislu života. Ako je u stanju reći ne! postojećem, onda bi čovjek mogao doći do samog sebe. Prvobitni čovjek nije još samosvjestan, ali to nadomještava besvjesno svojom proizvodilačkom samodjelatnošću. Već je Stupanj školovanja nije odlučujući faktor da li je netko intelektualac ili nije, pa su poznati slučajevi vrhunskih intelektualaca, koji nisu imali formalnu naobrazbu prvobitni čovjek bio spekulativac, mada to još nije znao, kao ni kasniji starogrčki mudraci koji nisu razdvajali teorijsko i praktičko. U metaforičkom smislu prvobitni čovjek postaje spekulativac onog momenta kada proizvede sjekiru iz kamena koja mu pomaže da proizvodi najelementarnije uslove vlastitog života. Prije tog akta proizvodnje sjekira nije postojala u prirodnom obliku. U njemu se podudaraju proizvodnja alata-sjekire i proizvodnja sebe sama kao čovjeka. Jedan te isti akt proizvodi jedinstvo čovjeka i njegova svijeta. Time ono spekulativno započinje svoj put. Uslov je njegova mašta pomoću koje u glavi zamišlja sjekiru (M. Kangrga, Spekulacija i filozofija - od Fichtea do Marxa, (Službeni glasnik, Beograd, 2010, 55.). Na početku bijaše mašta! Naime, već ta mašta prekoračuje granice danog, jer kao slutnja od početka svijeta igra presudnu ulogu, jer njome počinje i čovjek i (njegov) svijet. Ona je izraz slobode, a čovjekov drugi spekulativni organ kao praktički um realizirao je nalog mašte. A kad je taj um kao bitno praktički proizveo nešto kao proizvod, onda je istodobno nastupio organ sabiranja i fiksiranja u liku raz-uma, koji oblikuje ono što nazivamo predmetima. Tako je razum koji predmete uzima kao dane spekulaciju pretvorio u filozofiju (kao metafiziku), pa na tome istrajava i ustrajava sve do današnjeg dana. Najprije je, dakle, bila (na djelu) spekulacija, a tek onda (ne više na djelu nego samo u mišljenju!) - metafizika. Budući, dakle, da filozofija kao filozofija (metafizika) ne pita za podrijetlo, tj. za mogućnost ili bit svega što naprosto jest, nego starta s bitkom kao temeljem, ne vidjevši da je i taj temelj trebao prethodno biti proizveden, da bi uopće bio i da bi onoga nečega bilo, ona se kreće stalno u horizontu postojećega kao takvoga, pa nikada ne dopire do biti same stvari. Filozofi sad ne pitaju, jer to nije predmet njihova mišljenja - odvojena od proizvodnje - po čemu jeste to što već tu jest, nego odvajajući svoju teoriju kao kontemplaciju od proizvodilačke prakse, pitaju svoje - sada par excellence metafizičko Iz čega nešto jest? A jedini odgovor glasi: Ex nihilo nihil fit! (Iz ničega ne postaje ništa), čime je Spekulativno mišljenje je uvjet općeljudske emancipacije, što nije ništa drugo nego svođenje čovjekova svijeta i čovjekovih odnosa, na samog čovjeka iz povijesti i života isključen sam - čovjek. Time se početna spekulacija pretvara u metafiziku ne samo kao način i oblik mišljenja, nego i kao način života. I sve to, dakako ima za posljedicu da se u modernom pozitivizmu gubi potraga spoznaja procesa što ga je predmet pohranio u sebe. U svjetonazorskom smislu danas je na djelu odricanje od svjetonazorskog opredjeljenja lijevo-desno. To je stav koji svjedoči o pozamašnoj ideološkoj regresiji. Naime, s jedne strane malo tko želi da ga se smatra desničarem, ali mnogi se ne žele odrediti ni kao ljevičari, jer im je utuvljeno da su ti pojmovi danas passé, a svjetonazorska pripadnost se iskrivljeno poima kao ideološka u onom pejorativnom smislu. Dakako da je tu stalno prisutna i etiketa nepoćudnosti, koja je rezervirana za ljevičare, posebno sljedbenike Marxove filozofijske misli, odnosno komuniste. Marxova filozofijska misao, odnosno komunizam, pak se već godinama zlonamjerno bez ikakvog uporišta u filozofiji i znanosti izjednačuje sa staljinizmom ili čak s fašizmom, a i sam Hegel postaje - staljinist. Rezultat je sve veće učešće u vlasti populističke desnice, koja se narodu jedina obraća antikapitalističkom retorikom zagrnutom nacionalističko-rasističko-religioznom krinkom. Tu sad valja reći da su lijevi i desni svjetonazor usprkos negiranju i dan-danas i te kako realnost. Oni se primarno razlikuju u odnošenju prema drugoj osobi, njenoj slobodi i njenim pravima, koja proizlaze iz činjenice, da se radi o ljudskom biću. Ukoliko se radi o upražnjavanju, izricanju ili pak teorijskom formuliranju stavova, koji bi išli u smjeru narušavanja ljudskog digniteta bilo koje osobe, narušavanja njene slobode - socijalne, ekonomske ili pak političke, onda se može i mora govoriti, da dotična osoba zastupa i prakticira desni svjetonazor. Poznata je Hegelova misao kako je bitak zlo, a da se za dobro tek moramo izboriti. Desničar to negira, jer bi inače morao prihvatiti princip radikalne i bespoštedne kritike svega postojećeg, dakle princip negacije i destrukcije bitka. On to ne može ni u principu, jer uvijek teži konzervaciji bitka, kako bi se vječno zadržali odnosi među ljudima, koji proizlaze iz principa vlasničke, patrijarhalne, rasne ili pak nacionalističke subordinacije. To ne znači da desničar ne traži promjene, no one uvijek moraju ostati u horizontu svijeta onakvog kakav već jest, to jest u horizontu još-ne-čovjekovog svijeta i još-ne-čovjekovog odnosa prema drugom čovjeku. Tu onda, Prvi korak u spekulaciju poduzima tek samosvjesno biće koje ne ostaje pri datom, već postavlja pitanje o smislu života. Ako je u stanju reći ne! postojećem, onda bi čovjek mogao doći do samog sebe dakako, ne može biti ni govora o ozbiljenju uma, dakle o ozbiljenju samosvjesnog, odnosno slobodnog čovjeka. Desničar zastupa viziju svijeta, koji bi za sva vremena bio zasnovan na onom životinjskom u čovjeku prema principu: homo homini lupus, dakle stoji na pozicijama - radikalnog zla, pa kao takav niti ne može biti intelektualac. Fichte je odavno rekao da svatko odabire takvu filozofiju kakav je čovjek. Osobno sam po svjetonazoru ljevičar u smislu koji je izrečen u prethodnom pasusu, dakle sljedbenik Marxove filozofijske misli. Zašto? Zato što Marxova misao svojim spekulativnim uvidom u bitni moment života s onu stranu postojećeg predstavlja istinsku samosvijet epohe. Pri tome želim naglasiti Marxovu pravu spekulativnu misao, koja prožima čitavo njegovo djelo: Nema istine ni slobode u neistinitom i neslobodnom životu i svijetu. No, da bi čovjek živio u istini i slobodi potrebno je, dabome, podosta i građanske hrabrosti. Bez lažne skromnosti usuđujem se reći da osobno takvu hrabrost imam. Na ovom mjestu je vjerojatno najbolje poslužiti se riječima francuskog filozofa dekonstrutivista J. Derrida, koji se usput rečeno, nije smatrao marksistom (barem ne u onom obliku u kojem se ni sam Marx nije smatrao marksistom): Nastaviti se inspirirati određenim duhom marksizma značilo bi biti vjeran onome što je od marksizma u principu i prije svega uvijek činilo radikalnu kritiku, odnosno postupak spreman na vlastitu samokritiku. Ta kritika želi u principu i eksplicitno biti otvorena prema vlastitoj transformaciji, reevaluaciji i auto-reinterpretaciji. To kritičko željeti neminovno se ukorjenjuje, ono je angažirano u tlo koje još nije kritičko, čak iako još nije pretkritičko. Taj duh predstavlja više od stila. Iako je i stil. On je nasljednik prosvjetiteljskog duha od kojeg ne treba odustati. I još: ... ako postoji duh marksizma od kojeg nikada ne bih bio spreman odustati, to nije samo kritička ideja ili zapitkivački stav... . To je prije određena emancipatorska i mesijanska afirmacija, određeno iskustvo obećanja koje možemo pokušati osloboditi svake dogmatike, pa čak i svake metafizičko-vjerske određenosti, svakog mesijanizma. A obećanje mora obećati da će biti održano, to jest da neće ostati duhovno ili apstraktno, nego će proizvesti događaje, nove oblike djelovanja, prakse, organizacije itd. Prekinuti s partijskim radom ili s ovim ili onim oblikom države ili Internacionale ne znači odustati od svakog oblika praktične ili efikasne organizacije. Upravo nam je suprotno ovdje važno. (Jacques Derrida, Sablasti Marxa, (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2002.), 114.) A ta bi kritika prema Marxu imala završiti učenjem da je ... čovjek najviše biće za čovjeka, dakle, kategoričkim imperativom: da se sruše svi odnosi u kojima je čovjek poniženo, ugnjeteno, napušteno, prezreno biće, odnosi, koji se ne mogu bolje opisati nego uzvikom jednog Francuza prilikom projektiranja poreza na pse: jadni psi! S U svjetonazorskom smislu danas je na djelu odricanje od svjetonazorskog opredjeljenja lijevo-desno. To je stav koji svjedoči o pozamašnoj ideološkoj regresiji vama žele postupati kao s ljudima! (K. Marx, Prilog kritici Hegelove filozofije prava, Rani radovi, Filozofska biblioteka, Naprijed, Zagreb 1989). I dan danas svijet bivstvuje u bitno istim epohalnim zbivanjima, u kakvim je živio Marx. Kakav svijet jest, davno je već opisao Marx inspiriran Hegelom, razotkrivši samu bit produkcije i reprodukcije cjelokupnog čovjekovog života na osnovama kapitalističkog ekonomskog i društvenog sistema, koji je danas postao globalan. Unatoč ponešto drugačijoj pojavnosti, bit je i do danas ostala ista: kapitalizam je društvo sistematske eksploatacije u kojem su odnosi među ljudima svedeni na odnose među stvarima. Procesi globalizacije kako ih je prikazao Marx u svojoj kritici političke ekonomije započeli su već samim rođenjem buržoaskog društva i inherentni su kapital-odnosu (a taj je, dakako, posredovan privatnim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju - materijalnim generatorom svog zla na ovom svijetu). Suvremeno doba je doba kontrarevolucije kojom su zahvaćena sva područja ljudske djelatnosti. Ona je usmjerena protiv same biti čovjeka, jer negira čovjekovu - slobodu. Zaista, svjedoci smo posvemašnjeg procesa negacije čovjeka kao slobodnog stvaralačkog bića prakse. Otpor postoji, ali je izvrgnut najvećoj opasnosti: dresuri mišljenja, jednom od oblika ljudskog otuđenja. Takva struktura mišljenja i egzistiranja jest religiozni odnos, a sigurno vodi u pokornost bez interesa za djelatnim naporom kako bi taj svijet postao bitno drugačiji (a to znači bitno bolji) nego što već jest, odnosno kako bi postao čovjekov svijet. Više nego ikada u povijesti, čovjek postaje dobrovoljni rob opredmećenih međuljudskih odnosa. Živimo u horizontu izvanpovijesnog događanja: u atmosferi svojevrsne mudrosti mediokritetstva. Na djelu je tržište bez ograničenja i demokracija bez granica. Historijski trenutak je okarakteriziran mirenjem sa bitkom, a na djelu je nasilje mediokriteta koji pod demokraciju prodaju duh predatorstva. Nije to moglo mimoići ni znanost ni sistem visokog obrazovanja. U pitanje je doveden i sam smisao znanstvenog rada i visokoškolskog obrazovanja. Pritisci ne samo da su prešli stupanj nepristojnosti, već argumentacijom prelaze u krajnji stadij - bestidnost. Posebno destruktivna za čovjekov svijet jest eliminacija radikalno kritičkog, dakle Marxova filozofijska misao, odnosno komunizam, pak se već godinama zlonamjerno bez ikakvog uporišta u filozofiji i znanosti izjednačuje sa staljinizmom ili čak s fašizmom, a i sam Hegel postaje - staljinist umnog pristupa stvarnim problemima i fenomenima te produciranje inteligenata (u najboljem slučaju), koji funkcioniraju na osnovi takozvanog zdravog razuma (koji je toliko zdrav, da će se od zdravlja - raspuknuti). No, ipak se takav model znanosti i obrazovnog sustava deklarira kao stvaranje društva znanja. Iza te naoko poželjne sintagme krije se tek isprazna floskula servisera liberalno-demokratskog totalitarizma, koja bi svojom zavodljivošću imala biti garant za prihvatljivost lažne koncepcije znanja kao pokretača čovjeka i svijeta. Pokretač, međutim, može biti samo praksa i to u onom najspekulativnijem smislu. Zaista, valja biti na oprezu s tom sintagmom: društvo znanja, jer ... znanje je moguće samo o onom što je tu već davno, gotovo, proizvedeno. Mi se u horizontu znanja krećemo samo po gotovosti ne pitajući se po čemu je to. Mi znamo samo ono što je već tu gotovo./.../ Znanje je apsolutno neprimjereno stvaralaštvu (Milan Kangrga, Klasični njemački idealizam, ( FF press, Zagreb, 2008), 91.) U spekulativnom smislu na djelu je proces negacije čovjeka kao slobodnog stvaralačkog bića prakse, nasilje nad samom mogućnošću samodjelatnosti, dakle samopotvrđivanja čovjeka kao generičkog bića, odnosno dresura kojom se um supstituira razumom u svrhu ostvarenja ideoloških ciljeva kapitalističkog totalitarizma. Znanost i tehnologija postaju apsolut, čija težnja više nije oplemenjivanje prirode i rješavanje onih problema, koji proizlaze iz fizičke krhkosti čovjeka, već im je cilj ovladavanje čovjekovim umom, likvidacija samosvijesti i čovjekovog subjektiviteta. Scijentizam radi protiv ljudske individue, koja više nego ikada u povijesti postaje dobrovoljni rob opredmećenih međuljudskih odnosa, što ih modelira kasta servisera moćne financijske oligarhije. Taj kastinski sloj samodovoljne kvaziintelektualne elite teži ka moći vladanja nad svima, koji su van njihova samoreproducirajućeg zatvorenog kruga. Dovodi se u pitanje moderni pojam prakse (Hegel, Marx) u smislu najdubljeg misaonog jedinstva: techne-poiesis-praxis-theoria-vrijeme kao povijesno događanje..., koji se bitno razlikuje ne samo od antičko-grčkoga (dakle: Aristotelova) pojma praxisa, nego i od ove moderne tehničko-znanstvene operativnosti i instrumentalizma razuma. (Milan Kangrga, Praksa-vrijeme-svijet, (Zagreb: Naprijed, 1989), 21.). Danas imamo na djelu prekratko poimanje znanosti u smislu antičko-grčkog techne, premda bi u tom antičko-grčkom smislu znanost prije svega imala biti poiesis. Međutim, tu treba istaknuti, da je svako takvo svrstavanje znanosti bitno promašeno, jer je izvan smisla modernog pojma prakse. Takva logika ne priznaje generički značaj i vrijednost znanstvene spoznaje ili pak ljepotu umjetničkog djela, čija se vrijednost određuje samo prema cijeni postignutoj na aukcijama. Svedeni na najamničku, obespravljenu i manipuliranu gomilu inteligenata (ako i to) lišenih samosvijesti, znanstvenici ne mogu vidjeti da je ono što im se plasira kao sloboda u stvari eklatantna nesloboda, pa onim što znaju i na što pristaju postaju prvi ešalon izvršitelja moći i nasilja. Znanstvenici misle da su na pijedestalu, a svedeni su na najamnike. Nekritičko prihvaćanje teze o nužnosti hijerarhije meritornosti i vladavini autoriteta u znanosti pervertira u doktrinu o nespojivosti znanosti i demokracije. Znastveni rad, međutim, žudi za spontanitetom (Kant: spontanitet = inteligencija), koji je inherentan ne samo procesu znanstvenog istraživanja, nego je ugrađen i u same temelje čovjeka i svijeta (samosvijest = samodjelatnost = sloboda). Kasnije, krenuvši od pojma slobode, Fichte dolazi do pojma samoodređenja, što pak nije ništa drugo nego princip samoupravljanja. Jedino samoupravljanje može osigurati horizont u kojem bi bilo moguće slobodno stvaralaštvo. Tu se, dakako radi o čistoj tautologiji, jer ukoliko nema slobode, tada Desničar zastupa viziju svijeta, koji bi za sva vremena bio zasnovan na onom životinjskom u čovjeku prema principu: homo homini lupus, dakle stoji na pozicijama - radikalnog zla, pa kao takav niti ne može biti intelektualac nema ni stvaralaštva: neslobodno stvaralaštvo jest contradictio in adjecto. No, čini se da znanstvenicima (kao uostalom i ostatku proletarijata) sloboda - ne treba. Barem se u ovom trenutku tako čini. Znanstvenici se, naime, ne žele angažirati za nešto bolje, a to znači slobodu, jer u to treba uložiti nešto svoje osobno i individualno, to jest treba se izboriti, što pak je povezano s rizikom, čak i egzistencijalnim - a to ne priliči takozvanoj prosječnoj svijesti i pripadnom načinu života, koja se nije potrudila podignuti se na nivo samosvijesti (a to znači samodjelatnog, dakle slobodnog čovjeka koji drži do sebe i do svog ljudskog dostojanstva), što pak znači slobode, pa istrajava na datom poluživotinjskom nivou pukog snalaženja u postojećem, makar ono bilo ljudski nepodnošljivo. To, dakako, ne ide samo znanstvenike. Prof. Miroslav Radman u jednom intervjuu kaže: Znanstvenik zna neko znanje, a učenjak je učen i dalje uči istraživanjem. Učenjak je nužno intelektualac, što istraživač ne mora biti pa čak kada je uspješan, talentiran ili genijalan. Učenjaci intelektualci su vrsta koja izumire, što nije neka katastrofa za čovječanstvo, ali gubitak njihova načina razmišljanja ... mogao bi ovu civilizaciju skupo koštati. Jer, tko još postavlja velika, jednostavna ali neriješena pitanja? Tko za to još ima petlje i vremena? Duh vremena diktira da treba biti ozbiljan, organiziran i komunikativan, a ne zanesenjak i sanjar. Ako ste u prvoj grupi, imate dobre izglede da dobijete novac za svoje projekte, ali ako ste u drugoj - pa makar bili genij - neće vam biti lako. ... Rezultat današnje znanstvene mode je vidan: beznačajni detalji nazivaju se otkriće jer će se tako dobiti i sljedeći grant na osnovi papera (sve je ovo na hrvatskom) u časopisima visokog impakt faktora. Ti su časopisi - a ne učenjaci - stvaraoci trenda (trend makers) baš kao u modi, a usput su komercijalno vrlo lukrativni.... A kada nema dovoljno značajnih rezultata za obećanu primjenu (jer inače - no money), onda opetKapitalizam je društvo sistematske eksploatacije u kojem su odnosi među ljudima svedeni na odnose među stvarima. Procesi globalizacije kako ih je prikazao Marx u svojoj kritici političke ekonomije započeli su već samim rođenjem buržoaskog društva i inherentni su kapital-odnosu PR kreira maglu za prodaju onima koji i sami žive od prodaje magle pa imaju povjerenja u svoje, a ne u iskrenog znanstvenika koji će se ograditi s obzirom na vjerojatnost da dani rezultati postanu komercijalno vijabilni. Da je tome tako, dovoljno je pogledati web stranice naše naveće i najznačajnije znanstvene ustanove koje bi više pristajale nekakvoj korporaciji nego li znanstvenoj ustanovi. Marcuse to dovodi u vezu s ... razvojem znanstvene metode: operacionalizam u fizikalnim, biheviorizam u društvenim znanostima..., dakle, s novim načinom mišljenja: filozofijom zdravorazumskog iskustva - pozitivizmom. (H. Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, Sarajevo: Veselin Masleša, 1968), 30) Odbijanjem principa da se iskustvene činjenice moraju dokazati pred umom onemogućio je interpretaciju iskustvenih podataka u smislu kritike zbiljnosti: postao je faktor sputavanja (ibid 34). Ovo je postalo osobito destruktivno u društvenim znanostima, jer je impliciralo zauzimanje pozitivnog stava prema vladajućem sistemu. Pozitivizam je postao primjeren kapitalizmu. Pozitivizam u znanosti odbacuje vrijednosne sudove, odnosno negira svaki utjecaj ljudskog i psihologijskog iskustva u širem smislu. Time je zbiljnost odvojena od svih inherentnih ciljeva. Radi se o krajnjoj kleveti istine, jer nema istine koja se bitno ne tiče živog subjekta i koja nije subjektivna istina. Uostalom, cijela se znanost temelji na istini kao vrijednosnoj premisi. Istina je i cilj i osnovni kriterij svakog znanstvenog istraživanja. Budući pak da se kriterij istine postavlja tek onda kad je postavljeno pitanje: zašto je tako kako jest, a nije možda drugačije?, izvor istine nije u točnom poznavanju postojećeg, nego u onome što još nije (dakle u negaciji postojećeg), a moglo bi biti. Iz ta dva razloga mišljenje postaje - kritičko mišljenje kao stanovište mogućeg, koje treba da bude. U tom smislu M. Kangrga kaže: Mišljenje koje (...) Živimo u horizontu izvanpovijesnog događanja: u atmosferi svojevrsne mudrosti mediokritetstva priznaje, postojeće kao postojeće, što znači da ga u onome što jest shvaća i prihvaća kao svoje istinito (ono ga u tom slučaju zaista samo odražava, odslikava, točno i adekvatno, pa bilo ono i lažno i nehumano i ljudski neodrživo ili neizdrživo), pokazuje se u svom najvišem dometu kao - znanstveno mišljenje. Kao takvo, ono je po svojoj biti nekritično, ili, što je isto, ono je ideologijsko (M. Kangrga, Misao i zbilja, Naprijed, Zagreb, 1989., 35.) I još: ...znanost ili teorija i nije ništa drugo do interpretacija postojećega.... Jer znanost je operativnost u otuđenju, i to je njena bitna intencija. Ona je uvijek iznova potvrđivanje sebe na osnovu postojećeg i priznavanje postojećeg kao danog. Pretpostavljajući otuđeni bitak čovjekov kao nešto dano, samo po sebi jasno i razumljivo, kao ono što niti je u mogućnosti da dokuči, niti da spozna zašto je nešto baš takvo i takvo, a niti je to njezina domena po svojoj vlastitoj samoprocjeni, znanost baš kao takva nikada nije usmjerena na bitnu izmjenu svijeta, već u najboljem slučaju na popravljanje, poboljšanje, modifikaciju uvjeta čovjekova utuđenja. Tehnika, na primjer, sama po sebi i u suvremenim uvjetima života ne znači ništa drugo do postizanje što veće akomodacije čovjeka na svoju stvarnu otuđenost i njegovo ideološko samozavaravanje, odnosno uspavljivanje u uvjerenju o tobožnoj aktivnosti, snazi moći nad svijetom, o životnom intanzitetu, koji je zapravo goli, apstraktni, do ludila izopačeni ekstenzitet kao iživljavanje neiživljenog, itd. stoga su neposredni ciljevi znanosti: korisnost, gola potreba, i proizvođenje i zadovoljavanje te potrebe, ekonomičnost, vrijednost, sintetiziranje i korišćenje iskustva za nešto određeno, prošlo u sadašnjem ili okrenutost u prošlost, biti u onom što jest, svrsishodnost, upotrebljivost, iskoristivost, ekonomizam, tehnicizam, praktičnost, udobnost u postojećem, komfor, funkcionalnost, standardizacija, itd. - a sve je to samo potvrđivanje prividnog i skrivanje istinskog čovjekova bitka. To je izgubljenost u Svedeni na najamničku, obespravljenu i manipuliranu gomilu inteligenata (ako i to) lišenih samosvijesti, znanstvenici ne mogu vidjeti da je ono što im se plasira kao sloboda u stvari eklatantna nesloboda, pa onim što znaju i na što pristaju postaju prvi ešalon izvršitelja moći i nasilja postojećem i za volju postojećeg (M. Kangrga, Misao i zbilja, Naprijed, Zagreb, 1989., 105, 106.). Svaka ideologija je rezultat postvarujućeg, fiksirajućeg, apstrahirajućeg odnosa svijesti naspram predmeta i naspram vlastitog proizvoda. To znači da su mišljenje i kritika sinonimi, odnosno da je mišljenje koje nije kritičko - ideologijsko. Mehanizmom točnog i adekvatnog odražavanja fiksiranog postojećeg, ideologija se reprezentira kao iskrivljena slika, odnosno iluzija o postojećem. No, osim što je tako fiksirala postojeće, ona fiksira i samu sebe, pa se i naspram svog predmeta i naspram sebe same, odnosi kao naspram stvari, a da toga nije svjesna. To se tiče i prirodnih znanosti. Dakako da priroda i prirodno nisu u vezi s ideologijom. No, naš odnos naspram prirode koji je teorijski fiksiran u prirodnim znanostima i u tom odnosu jest ideologijski. To je nadasve prisutno u slici prirode koju ta znanost proizvodi, vođena sasvim konkretnim interesima. Ta je slika apstraktna, jer apstrahira od svega onoga što tim interesima ne odgovara. Prirodna znanost, dakle, nije prirodna, ili nije priroda sama. No, budući da je povijesna, moguće je i o njoj govoriti kao o ideologiji. Problem današnje znanosti (a to znači: znanstvenika) je u tome što je prinuđena plaćati danak samoreifikaciji. Odrekavši se principa radikalne kritike (samokritike) svega postojećeg, znanost je postala ancilla ideologije kapital odnosa: odnosa moći, nasilja i svođenja ljudskog potencijala na puki trošak. Time znanost i tehnologija i same postaju ideologijom. Dignuvši se na pijedestal apsoluta, odbacuju težnju za oplemenjivanjem prirode i rješavanjem onih problema koji proizlaze iz fizičke krhkosti čovjeka, a cilj im postaje ovladavanje čovjekovim umom, likvidacija samosvijesti i čovjekova subjektiviteta. Na djelu je scijentizam, odnosno kako bi rekao Jürgen Habermas: vjera znanosti u samu sebe; uvjerenje da se znanost ne smije više shvaćati kao jedan oblik moguće spoznaje, nego spoznaju i znanost moramo poistovjetiti. Pokušaj da se utemelji spoznajni monopol znanosti i da se metateorijsko samo-razumijevanje znanosti normira u tom smislu, jest scijentistički pokušaj kaže Habermas (Jürgen Habermas, Čemu još filozofija, Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost SSO, 1978.), 53. - 69.). Takvim stavom znanost ne samo da postaje politizirana, nego postaje snažan politički faktor i nositelj moći. U tome svakako nije nezainteresirana, i zapravo iskazuje iznimno snažne i moćne vlastite interese. Danas su znanstvene institucije često povezane s dominantnim korporativnim i vladinim centrima moći (ekonomsko-vojno-politički blok). T. W. Adorno kaže: Integracija filozofije i znanosti... htjela je nekoć štititi misao od dogmatskog tutorstva, kojemu je bila sklona samovoljom, tim negativnim svake slobode... Ona je bila, u pukoj logici, anticipirajuća slika realnog stanja, u kojemu bi ljudi konačno bili ljudi, lišeni svakog slijepog autoriteta. To se iskrenulo. Pozivanje na znanost, na njezina pravila igre, na opću valjanost metoda u koje se ona razvila, postalo je kontrolnom instancijom, koja kažnjava slobodnu, nesputanu, još nedresiranu misao i od duha ne trpi ništa osim metodologijski potvrđenog. Znanost, medij autonomije, izrodila se u aparat heteronomije. ... I još: Mišljenje, koje se otvoreno, dosljedno i sa stajališta napredujuće spoznaje obraća objektima, slobodno je nasuprot njima i zato što ne dopušta da mu organizirano znanje propisuje pravila... (Theodor W. Adorno, Čemu još filozofija, (Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost SSO, 1978, 9.-25. Znanost danas prihvaća gušenje spontaniteta i pristaje na duboko antiintelektualne zahtjeve koji destimuliraju kritičku (slobodnu) misao, a znanstvenika pretvaraju u podanika, zanatliju, sakupljača znanstvenih radova, brojača citata i ziheraša. Destimulira se prodor u novo, nepoznato, još-ne-spoznato, redukcijom znanosti na okoštalu industriju već znanog. Prodor u novo je u današnjoj, čak i svjetskoj znanosti popločen trnjem zbog nasilja main stream establishmenta u čemu veliki udio ima i politika znanstvenih časopisa. U svojoj apodiktičnosti znanstvenici zaziru od novih teorija, a pogotovo su netolerantni, dapače netrpeljivi prema teorijama koje su drugi postavili. Umjesto toga, znanstveni rad u okvirima normalne znanosti usmjeren je na artikulaciju onih pojava i teorija koje donosi već sama paradigma. (T.S. Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija (Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1999.), 36.) Drugim riječima normalna se znanost ponaša kao religija, odnosno kao ideologija par excellence. Takozvana službena znanost ne zna reći: mi ovu pojavu za sada ne možemo objasniti. Ona će radije, premda postoje jake indicije, tvrditi da određena pojava ne postoji i da je istraživanje iste - neznanstveno. Time postaje iracionalna u svojoj racionalnosti. Premda su bazične teorije današnje fizike: specijalna teorija relativnosti i kvantna Nekritičko prihvaćanje teze o nužnosti hijerarhije meritornosti i vladavini autoriteta u znanosti pervertira u doktrinu o nespojivosti znanosti i demokracije teorija, pune unutrašnjih nekonzistentnosti ili pak pogrešnih interpretacija koje se tradicionalno nekritički vuku, čak i po udžbenicima, svaki pokušaj popravljanja nailazi na žestoki otpor znanstvenog establišmenta i onda, naravno, cijelog čopora znanstvenih anonimusa kojima bi se na taj način htjelo istaknuti svoju tobože visoku znanstvenu svijest. Znanosti danas nedostaje spekulativni duh, i to je glavna kočnica. U tom smislu treba nastojati na ponovnom uključivanju spekulativne metode u znanost, ali sad ne u vidu nekavog ponovnog spajanja filozofije i posebnih znanosti. Znanosti nije potrebna znanost o znanosti, nego spekulativna metoda u kojoj bi na ravnopravnoj osnovi surađivali kvantitativni i kvalitativni momenti. Istovremeno, danas imamo slučajeve da katolički talibani šefuju psihijatrijskim ustanovama, gdje nesmetano, baš onako znanstveno, propovijedaju ključnu ulogu, ne vjerovanja, nego religije (i to, dakako katoličke - a koje bi druge) u liječenju psihoza. O tome se, dakako, pišu i takozvani znanstveni radovi, a drže se i katedre na medicinskim fakultetima. I nitko se ne buni! Neki pak naši znanstvenici svjetskog glasa pokušavaju znanstveno dokazivati boga ili pak opravdavati zločine Inkvizicije uz tvrdnje da je u doba prosvjetiteljstva falsificirana znanstvena povijest. To je sad moderno. Čudno je, međutim, da im odjednom za spoznaju Boga nije dostatna vjera, već zazivaju pomoć znanosti: nekad se znanstvenicima bavila Inkvizicija, a sad bi znanost imala biti sredstvo spoznaje Boga. I nitko se ne buni! O znanstvenom podmetanju povijesnog revizionizma da se i ne govori. I opet se nitko ne buni! h-alter.org
Posted on: Tue, 22 Oct 2013 09:32:42 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015