a sad o jugoslaviji va je promijenila tri službena imena: od drugog zasjedanja AVNOJ-a (29. studenoga 1943.) novostvorena država zove se Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ) [6] deklaracijom Ustavotvorne skupštine od 29. studenoga 1945. država se zove Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) [7] Ustavom od 7. travnja 1963. država se zove Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) [8] U doba njenog postojanja nazivali su je Nova Jugoslavija, da bi je razlikovali od prethodne, stare tj. Kraljevine Jugoslavije. Povijest[uredi | uredi kôd] Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Politika[uredi | uredi kôd] Od početka, pa do pred kraj (slobodni izbori u Hrvatskoj i Sloveniji u travnju 1990.), bila je pod punom vlašću Komunističke partije Jugoslavije (kasnije mijenja ime u SKJ - Savez komunista Jugoslavije), čijem je čelu od 1939. do 1980. bio Josip Broz Tito. Vodeća uloga Komunističke partije Jugoslavije bila je zajamčena ustavom iz 1946. i kasnijim ustavima. Vojska, koja u početku nosi naziv Jugoslavenska armija a od 1953. Jugoslavenska narodna armija, bila je pod striktnom partijskom kontrolom, te je imala poseban položaj u političkom sustavu, koji je do izražaja došao u razdoblju raspada države. Josip Broz Tito je koncentrirao u svojim rukama sve ključne položaje u državi i njegov je autoritet bio neupitan sve do njegove smrti 1980. godine. Nakon njegove smrti, najviše tijelo vlasti u SFRJ postaje kolektivno predsjedništvo od osam članova (po jedan iz svake republike i pokrajine), koji se rotiraju na mjestu predsjedavajućeg svakih 12 mjeseci. Time je nastavljeno nastojanje ka decentralizaciji, započeto 1970-ih godina. Realna politička moć koncentrirana je ponajviše na razini republika i pokrajina; to je značilo međutim decentralizaciju političke moći u rukama političkih elita republika i pokrajina, a ne stvarnu demokratizaciju. JNA ostaje jedinstvena i nadnacionalna, a uloga Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (savezne vlade), ograničena je na ekonomska pitanja. Vrlo kompliciran sustav odlučivanja na saveznom nivou, zamišljen tako da se zadrži ravnoteža između unitarističkih i separatističkih tendencija, činio je vrlo teškim donošenje, a još više provođenje odluka. Jezična politika[uredi | uredi kôd] Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest hrvatskoga jezika u SFRJ U Jugoslaviji se nastavilo (od Države SHS-a, Kraljevine Jugoslavije, gdje je hrvatski jezik došao u kontakt sa srpskim ponajprije u zajedničkim državnim zajednicama) unitarno nastojanje za oblikovanjem srpskohrvatskoga kao središnjega jugoslavenskoga jezika, u leksiku se nastojalo postići sinonimizacijom hrvatskih i srpskih riječi, leksičkom egalizacijom i postupkom biranja zajedničkih riječi. U praksi se to svodilo na privid jezičnoga jedinstva sve prisutnijim pokušajima uklanjanja, minoriziranja ili prešućivanja hrvatskih i srpskih razlika. Organizacija federacije[uredi | uredi kôd] Prema Ustavu SFRJ iz 1974. godine Skupština SFRJ bila je najviše tijelo vlasti u okviru prava i dužnosti federacije (Parlament). Skupština SFRJ sastojala se od dva doma: Savezno vijeće kojeg su činili delegati samoupravnih organizacija i zajednica i društveno-političkih organizacija u republikama i autonomnim pokrajinama. Vijeće republika i pokrajina kojeg su činili delegacije skupština republika i skupština autonomnih pokrajina. Predsjedništvo SFRJ su činili po jedan član iz svake republike i autonomne pokrajine, koga je birala skupština republike/autonomne pokrajine, tajnim glasanjem na zajedničkoj sjednici svih vijeća skupštine i, po položaju, predsednik Saveza komunista Jugoslavije. Mandat člana Predsjedništva trajao je pet godina. Predsjedništvo SFRJ imalo je predsjednika kojeg je iz reda svojih članova za vrijem od jedne godine biralo Predsjedništvo. Predsjedništvo je predstavljalo SFRJ u zemlji i inozemstvu i bilo je najviše tijelo rukovođenja i zapovjedanja oružanim snagama SFRJ u ratu i miru, a te ovlasti je u ime Predsjedništva obavljao predsjednik Predsjedništva. Josip Broz Tito bio je Predsjednika Republike bez ograničenja trajanja mandata, odnosno do svoje smrti. Savezno izvršno vijeće bilo je izvršno tijelo Skupštine SFRJ (Vlada). SIV su činili predsejdnik, članovi Vijeća izabrani suglasno načelu ravnopravne zastupljenosti republika i odgovarajuće zastupljenosti autonomnih pokrajina i savezni sekretari i drugi dužnosnici koji su rukovodili saveznim tijelima uprave i saveznim organizacijama određenim saveznim zakonom. Predsjednik i članovi SIV-a birali su se na četiri godine. Socijalističke republike i autonomne pokrajine[uredi | uredi kôd] SFRJ je bila federacija s konfederalnim značajkama, sastavljena od šest socijalističkih republika i dvije socijalističke autonomne pokrajine, pri čemu su SAP bile u sastavu SR Srbije. Ime Glavni grad Zastava Grb Položaj Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina Sarajevo Flag of SR Bosnia and Herzegovina.svg Coat of Arms of the Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina.svg Locator map Bosnia and Herzegovina in Yugoslavia.svg Socijalistička Republika Crna Gora Titograd danas Podgorica Flag of SR Montenegro.svg SR Montenegro coa.png Locator map Montenegro in Yugoslavia.svg Socijalistička Republika Hrvatska Zagreb Flag of SR Croatia.svg Coat of Arms of the Socialist Republic of Croatia.svg Locator map Croatia in Yugoslavia.svg Socijalistička Republika Makedonija Skopje Flag of the SR Macedonia.svg Coat of arms of Macedonia (1946-2009).svg Locator map Macedonia in Yugoslavia.svg Socijalistička Republika Slovenija Ljubljana Flag of SR Slovenia.svg SR Slovenia coa.png Locator map Slovenia in Yugoslavia.svg Socijalistička Republika Srbija Beograd Flag of SR Serbia.svg Coat of Arms of the Socialist Republic of Serbia.svg Locator map Serbia in Yugoslavia.svg Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo Priština Flag of SR Serbia.svg Coat of Arms of the Socialist Republic of Serbia.svg Locator map Kosovo in Yugoslavia.svg Socijalistička Autonomna Pokrajina Vojvodina Novi Sad Flag of SR Serbia.svg Coat of Arms of the Socialist Republic of Serbia.svg Locator map Vojvodina in Yugoslavia.svg * Danas Podgorica DFJ[uredi | uredi kôd] U DFJ su postojale: Federalna Država Crna Gora, Federalna Država Bosna i Hercegovina, Federalna Država Hrvatska, Federalna Država Makedonija, Federalna Država Slovenija, Federalna Država Srbija (Autonomno Kosovo i Metohija, Autonomna Vojvodina). U praksi se često kratilo formalni naziv izuzimajući iz istoga dio država. FNRJ[uredi | uredi kôd] U FNRJ su bile: Narodna Republika Bosna i Hercegovina, NR Crna Gora, NR Hrvatska, NR Makedonija, NR Slovenija, NR Srbija (u okviru NR Srbije bile su AP (autonomna pokrajina) Vojvodina i AO (autonomna oblast) Kosovo i Metohija) točnije Autonomna Kosovsko-metohijska oblast. Detaljna karta republika SFRJ Gospodarstvo[uredi | uredi kôd] Novi Beograd nastao je u SFRJ na srijemskoj (zapadnoj, zemunskoj) strani Save, izgrađen društvenim, državnim sredstvima Jugoslavija je od 1947. do 1951. provela svoj prvi petogodišnji plan, a idejni tvorac plana bio je Andrija Hebrang. Agrarnom se reformom iz 1945. propisalo zavisno od kvalitete zemljišta, zemljišni maksimum od 25 do 35 hektara, a nacionalizacijom su se povećali državni zemljišni fondovi.[9] Društveni i politički sustav razvijao se od početka 1950-ih, pod krilaticom jugoslavenski put u socijalizam, u originalnom pravcu nazvanom samoupravni socijalizam, baziranom na tzv. društvenom vlasništvu (umjesto državnog vlasništva, proklamiranog u SSSR-u i drugim komunističkim zemljama) i društvenom (ili socijalističkom) samoupravljanju. Taj je sustav bio decentraliziran, bio je fleksibilniji i uvažavao neke elemente tržišne privrede, tako da je bio ekonomski efikasniji, demokratskiji i pogodniji za razvoj standarda i sloboda građana od sustava drugih komunističkih zemalja, baziranog na strogoj centralno-planskoj privredi i rigidnoj kontroli. Jugoslavenski model socijalističkoga samoupravljanja doživljavao je brojne izmjene i reforme, da bi od 1976. i Zakona o udruženom radu, postao najbliži tzv. tržišnom socijalizmu iliti tržišno usmjerenom socijalističkom [radničkom - što je bitno za naglasiti] samoupravljanju. To je omogućilo brz ekonomski rast 1950-ih godina (nakon što je prevladana kriza izazvana raskolom sa SSSR-om odnosno Informbiroom 1948. godine), zatim i rast životnog standarda 1960-ih i smanjivanje političke respresije, u čemu je ključni događaj bilo smjenjivanje Aleksandra Rankovića 1966. godine, koji je zastupao centralizam velikosrpskog usmjerenja. Krajem šezdesetih godina omogućeno je jugoslavenskim državljanima putovanje u inozemstvo. Tada dolazi do značajne migracije stanovništva. Najveći broj radnika (gastarbeitera) koji su tada iselili u Zapadnu Europu potjecao je iz Hrvatske i BiH, pri čemu su migracijama u BiH najviše bila pogođena upravo područja naseljena Hrvatima (najviše zapadna Hercegovina). Deviznim doznakama radnika iz inozemstva unosio se kapital u socijalističku Jugoslaviju. Otvaranje granica poslužilo je i političkoj pacifikaciji socijalističke države, budući je na taj način političkim neistomišljenicima bio otvoren put u inozemstvo. .[10] Stanovništvo[uredi | uredi kôd] Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Stanovništvo Jugoslavije Stanovništvo SFR Jugoslavije po godinama kada su obavljani popisi: 1948. - 15.772.098 stanovnika (prvi nakon 2. svjetskog rata) 1953. - 16.936.573 stanovnika (ponovljeni popis) 1961. - 18.549.291 stanovnika 1971. - 20.522.972 stanovnika (Muslimani priznati kao narod) 1981. - 22.424.711 stanovnika 1991. - 23.528.230 stanovnika (zadnji popis) Prema zadnjem popisu stanovništva iz 1991. Jugoslavija je prije raspada imala 23,528.230 stanovnika. Gustoća naseljenosti bila je 92 stanovnika/km2. 1948., 3 godine nakon nastanka, napravljen je prvi, tzv. skraćeni popis stanovništva u novonastaloj Jugoslaviji prema kojem je ustanovljeno 15.772.098 stanovnika. Po prvi put je popisivana nacionalnost stanovnika, s mogućnošću da se svatko sam izjasni (ili ne izjasni). Etnički je sastav 1948. bio sljedeći: Srbi 41,5 %, Hrvati 24 %, Slovenci 9 %, Makedonci 5,1 %, Albanci 4,8 % i drugi. Muslimani su tada vođeni kao Jugoslaveni-neopredijeljeni; njih je bilo 5,1%, dok se dio stanovništva islamske vjeroispovijesti iz BiH, Srbije Crne Gore izjasnio kao Hrvati ili Srbi. Najveći gradovi SFR Jugoslavije 1971. bili su: Beograd (790 100), Zagreb (566 100), Skopje (312 000), Sarajevo (292 200), Ljubljana (173 000), Split (151 900), Novi Sad (141 700), Rijeka (132 900), Niš (127 300), Maribor (97 200), Osijek (93 900), Banja Luka (89 900), Subotica (88 800), Kragujevac (71 200), Priština (69 500), Bitola (65 900), Zrenjanin (59 600), Titograd (54 500), Pančevo (54 300), Tuzla (53 800) i Zenica (51 300). Kultura[uredi | uredi kôd] Državni blagdani[uredi | uredi kôd] Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Praznici u SFRJ Nova Godina, Dan rada, Dan mladosti, Dani ustanka (svaka republika je imala svoj), Dan borca, Dan JRM, Dan Republike, Dan JNA, Dan dječje radosti. Pred raspad, Božić, Uskrs i Dan mrtvih su postali neradnim danima. Bilo je i prijedloga da bude i Dan ujedinjenja, 1. prosinca, ali je odbijen, iz razloga što je tada nastala kraljevina SHS, koja nije priznavala nacionalna prava svim narodima. Nezaustavljiv rast krize nakon Titove smrti[uredi | uredi kôd] Vidi još: Kronologija raspada SFRJ Ubrzo poslije Titove smrti izbija prva politička kriza na Kosovu (1981.). Nemiri kosovskih Albanaca uzdrmali su jugoslavensko društvo.[11] Zatim nastupa teška ekonomska kriza (vlada Milke Planinc 1982.), koju se tijekom slijedećih godina sve više produbljuje; savezna vlada, partija i cjelokupni sustav pokazuju bespomoćnost da krizu prevaziđu. Takozvani Dugoročni program ekonomske stabilizacije, niz debelih knjiga sa bespredmentnim nizovima brojki i šupljih ideoloških fraza, ne dovodi do nikakvog poboljšanja. Vanjski je dug sa šest milijardi i 584 milijuna dolara iz 1975. godine narastao na dvadeset milijardi i 501 milijuna dolara krajem 1983. godine. Krajem 1984. godine broj nezaposlenih prešao je jedan milijun. Prosječni dohodak iz 1985. godine inflacija je vratila na razinu koju je SFRJ imala 1967. godine. Od 1981. godine kada je kriza javno priznata svake je godine rastao i broj obustava rada, kako je službeno nazivan štrajk. U 1982. godini bilo ih je 174, u 1986. 851, a u samo prva tri mjeseca 1987 bilo je zabilježeno 392 štrajka, što je u odnosu na prethnodnu godinu bilo povećanje od 87,7 %.[12] S uzdrmanim društvom pod nemirima kosovskih Albanaca, napadom na Titovo političko nasljeđe, dnevnopolitičko se preispitivanje proširilo na društvene znanosti i noviju povijest, Drugi svjetski rat i zločine ustaša nad Srbima u NDH. Problem žrtava je i prije u Jugoslaviji bio zlorabljen radi postizanja različitih ciljeva. Jedan od prinosa Srpske pravoslavne crkve na prijelazu osamdesetih u devedesete bio je ritualno iskapanje kostiju pobijenih i njihovo sahranjivanje. Mlake reakcije na napade na SKJ i politički sustav u Srbiji priskrbile su toj republici status koja je uz određene sankcije bila slobodnija za drugačija mišljenja.[13] Za potrebe srpske politike pojam masovnih ustaških zločina zamijenio se jačim i zvučnim pojmom genocid i pitanjem odgovornosti počinilaca genocida.[14] Osim dokazivanja genocidnosti Hrvata u srpskim je znanstvenim krugovima počela rehabilitacija četničkog pokreta. [15] Bijela knjiga Stipe Šuvara iz 1984. godine primjer je što je SKJ u Hrvatskoj očekivao od znanosti i kulture. Hraneći se srpskim opsesijama oko Kosova, raste srpski nacionalistički i šovinistički pokret. On javno nastupa od 1984., kada je objavljen Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, a osvaja vlast u Srbiji kada mu Slobodan Milošević izražava potporu i 1987. obračunava s oporbom u Savezu komunista Srbije (Ivan Stambolić). Organizirajući tzv. događanje naroda, tj. inscenirane masovne spontane prosvjede protiv političkih rukovodstava, Milošević uspijeva dovesti svoje poslušnike na vlast u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori, tj. u polovini federalnih jedinica. To će dovesti do blokade odlučivanja u Predsjedništvo SFRJ. Ova masovna događanja organizirane spontanosti, gdje narod na masovnim skupovima daje podršku karizmatskom vođi i jedinoj legalnoj stranci, u Srbiji su potpuno gurnula u drugi plan zahtjeve za stvarnom demokratizacijom (liberalizacijom) političkog sustava u smjeru pluralizma, koji su se glasnije počeli postavljati početkom 1980-ih. U Sloveniji, koja je bila ekonomski najnaprednija i politički najzrelija, postupna demokratizacija i pluralizacija događala se sredinom 1980-ih unutar postojećih institucija (Posebnu ulogu imao je Savez socijalističke omladine Slovenije, iz kojeg je nastala liberalno-demokratska stranka). U Hrvatskoj, koja kasni, situacija se naglo mijenja početkom 1989., pojavom novih inicijativa i organizacija (UJDI, HSLS, HDZ i dr.). Suočen sa ovim antisocijalističkim i nacionalističkim pokretima, vrh JNA povezuje se sa srpskim rukovodstvom, koje velikosrpsku poziciju maskira pozivom na jugoslavensko jedinstvo. Pokušaji da se po obrascu događanja naroda slome rukovodstva Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine doživjeli su neuspjeh. Krajem 1989. savezna vlada Ante Markovića uspijeva znatno poboljšati ekonomsku situaciju (unutarnja konvertibilnost jugoslavenskog dinara, znatno usporavanje inflacije), ali politički raskol će taj uspjeh učiniti uzaludnim. Do kraja 1990. savezna vlada je izgubila realnu moć. Prvi demokratski i slobodni izbori provedeni su u travnju 1990. u Sloveniji i Hrvatskoj. Ti su izbori bili održani u redovnom roku, jer u postojećem političkom sustavu izbori su održavani svake četiri godine, uz striktnu kontrolu preko SSRN. Nekoliko zakonskih promjena krajem 1989. i početkom 1990. omogućile legaliziranje političkih stranaka i drugih slobodnih društava (udruga), slobodno kandidiranje (uz prikupljanje određenog broja potpisa) i ravnopravnu predizbornu kampanju. U obje republike pobjeđuju antikomunističke snage: koalicija Demos u Sloveniji i HDZ u Hrvatskoj. Rat i raspad[uredi | uredi kôd] Srpska manjina u Hrvatskoj započinje 17. kolovoza 1990. oružanu pobunu (usred turističke sezone), uz podršku Srbije i JNA. JNA se grubo umiješala u hrvatske unutarnje stvari: načelnik gl. stožera JNA gen. Blagoje Adžić istog je dana zaprijetio vojnom intervencijom ako u RH padne i jedna glava.[16] Slobodan Milošević je 19. kolovoza pismom optužio hrvatske vlasti da Srbima ukida pravo na slobodno izražavanje mišljenja.[16] 20. kolovoza, savezna Vlada i vojni vrh SFRJ ultimativno su zahtijevali od hrvatske Vlade da ne sprječava srpsku pobunu te se otvoreno prijetili Hrvatskoj da će vojno intervenitrati.[16] Sukobi eskaliraju postupno; u nezaustavljivom rastu krize, koja od napetosti i povremenih incidenata prerasta u globalni rat, ključnu ulogu ima ponašanje vodstva JNA, koje u potpunosti staje na srpsku stranu. Tako ona dobiva ogromnu vojnu premoć, a Muslimani u Bosni i Hercegovini i Makedonci bivaju gurnuti u situaciju da se, kao i Albanci, Slovenci i Hrvati, moraju odupirati razularenom srpskom nacionalizmu. Politički pregovori vode se unutar Predsjedništva SFRJ, koje je međutim blokirano u odlučivanju, jer glasuje se uvijek 4:4. Ključnu ulogu ima predstavnik Bosne i Hercegovine Bogić Bogićević, kojeg se Slobodan Milošević trudio kao Srbina pridobiti na svoju stranu, što bi omogućilo da se izglasa uvođenje izvanrednog stanja i legalizira vojni udar protiv demokratski izabranih vlasti Slovenije i Hrvatske; on je međutim ostao lojalan većini u republičkom vodstvu. Nakon toga, održavaju se serije sastanaka republičkih lidera. Ništa ne dovodi do uspjeha, jer Srbija i JNA nastupaju s pozicija sile i odbacuju svaki kompromis. Krajem lipnja 1991., Slovenija i Hrvatska istovremeno donose odluku o razdruživanju iz SFRJ. Slovenija šalje jedinice svoje Teritorijalne obrane i specijalne policije da zauzmu granične prelaze SFRJ prema Austriji, Mađarskoj i Italiji. JNA šalje posve nepripripremljene pješadijske i tenkovske jedinice da to spriječe, očekujući da će demonstracija sile biti dovoljna i da neće biti nikakvog otpora. Slabe, ali odlučne i dobro pripremljene slovenske snage međutim onemogućavaju tu akciju. Slobodan Milošević uskraćuje JNA potporu za organiziranje prave vojne akcije, žrtvujući Sloveniju da bi lakše obračunao s Hrvatskom. Tako je JNA prisiljena osramoćena se povući. Pod međunarodnim pritiskom, Hrvatska i Slovenija pristaju odgoditi stupanje na snagu odluka o osamostaljenju za rok od tri mjeseca. Jasno je da će Sloveniji biti dozvoljeno da ode, međutim sukob u Hrvatskoj tijekom tih mjeseci eskalira do otvorenog rata (vidi: Domovinski rat). Raspad[uredi | uredi kôd] Dana 8. listopada 1991. Slovenija i Hrvatska proglašavaju da je odluka o osamostaljenju stupila na snagu. Vodi se zapletena politička borba na međunarodnom planu o priznavanju tog čina. To je krizna situacija, kada o ishodu odlučuje kombinacija pozivanja na pravna načela, političke volje velikih sila i rezultata ratnih sukoba. Srpsko vodstvo tvrdilo je isprva da pravo na samoopredjeljenje više ne vrijedi nakon što je jednom bilo konzumirano odlukom o udruživanju još 1918. (nešto slično neraskidivosti crkvenoga braka), a zatim da pravo na samoopredjeljenje ne vrijedi za republike u postojećim granicama, nego za narode, pa tako i Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini imaju pravo otcijepiti se i formirati svoje države na području gdje su većina, odnosno na području koje uz pomoć Srbije i JNA uspiju zaposjesti. Tako su bile proglašene tzv. Republika Srpska Krajina na području Hrvatske (1991.-1995.) i Republika Srpska na području Bosne i Hercegovine. Međunarodna zajednica to nije prihvatila. Republika Srpska Krajina prestala je postojati uspješnim akcijama hrvatske vojske Bljesak i Oluja 1995., a u Bosni i Hercegovini stvoren je pravno dubiozan provizorij sa polu-priznatom Republikom Srpskom koja je tzv. entitet unutar federativne BiH. Analizirajući Ustav SFRJ iz 1974., međunarodna komisija pravnika (Badinterova komisija) zaključila je u studenom 1991. da Slovenija i Hrvatska (kao i druge republike, ali ne i pokrajine) imaju pravo istupanja iz državne zajednice, uz striktnu obavezu da međusobno poštuju postojeće granice, koje od unutarnjih postaju međunarodne. Tako su pravnici zaključili da se u Hrvatskoj (a to je već u to doba započelo i u BiH) odigrava agresija, a ne građanski rat. Pritom je od velikog značaja bilo i to da se nije radilo o otcjepljenju, nego o razdruživanju: Slovenci i Hrvati, koji su se 1918. udružili sa Srbima u državnu zajednicu, i to ponovili 1945., sada su iskoristili svoje pravo na suverenost unutar teritorijalnih granica svojih nacionalnih država. Države i polu-države nasljednice[uredi | uredi kôd] Nakon daljih napetih pregovora na međunarodnom nivou, u siječnju 1992. niz država u svijetu priznaje samostalnost Slovenije i Hrvatske. Zatim su pravo na samoopredjeljenje iskoristili i Bosna i Hercegovina (voljom velike većine Hrvata i Muslimana na referendumu, suprotno volji većine Srba koji apstiniraju) i Makedonija. Dok je Makedoniju ostavila na miru, Srbija je započela izrazito surovu agresiju na BiH, koja traje 1992.-1995. Nakon uspješnih operacija u Hrvatskoj, jedinice HVO i Armije BiH, uz podršku iz Hrvatske, prešle su u napadaj i u BiH i ozbiljno potisnule Srbe. Pod međunarodnim pritiskom, slijedi primirje i zatim sklapanje bizarno skalupljenog provizorija s međunarodnim protektoratom nad BiH, koji je doduše zaustavio rat ali na dulji je rok neodrživ. Daytonski sporazum podijelio je BiH na dva dijela - Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Danas se Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta i jednoga distrikta. Crna Gora i Srbija formirale su novu saveznu državu, koja je do 2003. nosila naziv Savezna Republika Jugoslavija, a nakon toga samo Srbija i Crna Gora. 21. svibnja 2006. Crna Gora organizira referendum o samoodređenju, na kojem se 55,4% birača izjasnilo za osamostaljenje. Raspad Jugoslavije ostavio je provizornim i status Kosova. Srpske vlasti ukinule su autonomiju i provodile sustavni teror, na koji albanska većina dugo odgovara masovnim nenasilnim otporom. Godine 1997. dolazi do oružanog otpora, formiranjem Oslobodilačke vojske Kosova. Godine 1999., intervencijom zračnih snaga NATO-a, Srbija biva prinuđena povući se sa Kosova, čemu slijedi i iseljavanje većine srpskog stanovništva, nad kojem pobjednički Albanci vrše teror. Kosovo je postalo međunarodni protektorat, pod faktičkom albanskom upravom, ali zbog toga što autonomne pokrajine nisu imale pravo na samoopredjeljenje. U veljači 2008. Skupština Kosova proglasila je Republiku Kosovo, koju je dosad priznalo 85 država članica UN-a i Tajvan. Zanimljivosti[uredi | uredi kôd] Prva, druga i treća[uredi | uredi kôd] Riječ je naravno o kolokvijalnim nazivima, uobičajenim u svakodnevnom govoru, ali pojavljuju se i u ozbiljnoj povijesničarskoj i politološkoj literaturi. Samo ime Jugoslavija označava državu južnih slavena (vidi članak Južni Slaveni. Službeno se to ime koristi od 1929., kada ranija Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nakon uvođenja šestosiječanjske diktature, dobiva ime Kraljevina Jugoslavija. Državu pod dinastijom Karađorđevića, koja je postojala od 1918. do 1941. (za pojedine države u tadašnjoj međunarodnoj zajednici i do 1945.), nazivamo Prva Jugoslavija. Slijedila je još tzv. Treća Jugoslavija, državna zajednica Srbije i Crne Gore, koja je nosila naziv Savezna Republika Jugoslavija od 1992. do 2003. godine, u iluzornom pokušaju da se prikaže kao neposredni nasljednik Druge Jugoslavije. S obzirom na to da su četiri od šest država proglasile razdruživanje iz SFRJ, taj pokušaj zadržavanja imena nije imao nikakvog temelja. Od godine 2003. državni savez nosi ime Državna zajednica Srbija i Crna Gora. Na referendumu održanom 21. svibnja 2006. 55,4% glasača u Crnoj Gori glasovalo je za osamostaljenje. Crna Gora je ubrzo proglasila osamostaljenja, što je međunarodna zajednica, pa i Srbija, već u lipnju 2006. priznala. Četvrta Jugoslavija?[uredi | uredi kôd] Neki autori čak govore o četiri Jugoslavije, a prema konceptima njene strukture, odnosno ustavnog uređenja i koncepta. Dejan Jović, zagrebački politolog koji predaje u Škotskoj, u svojoj doktorskoj disertaciji a kasnijoj knjizi Jugoslavija - država koja je odumrla spominje prvu Jugoslaviju kao onu koja je u svom srcu imala ideju stvaranja jugoslavenske nacije, od 1918. do 1939.[17] Druga je bila sporazumska, od Sporazuma Cvetković-Maček 1939., kada je stvarena Banovina Hrvatska. Time je priznata hrvatska posebnost, čime se odustalo od ideje stvaranja jedne nacije. Treća je bila Titova Jugoslavija, od 1944. do ustavnih izmjena krajem šezdesetih odnosno početka sedamdesetih. Ona se temeljila na socijalizmu, ali i na jugoslavenstvu. Tito je, primjerice, izjavljivao za sebe da je i Jugoslaven, i da se država ipak temelji na bratstvu i jedinstvu, tj. ideji etničke sličnosti među njenim konstitutivnim narodima. Četvrta je Jugoslavija po Joviću više Kardeljeva nego Titova. Ona slijedi koncept Ustava 1974., kojega je autor Edvard Kardelj, a trajala je do 1990. i usvajanja novih ustava pojedinih republika SFRJ. Izvori[uredi | uredi kôd] Jump up ↑ Leksikonska natuknica Narodna skupština ─ Savezna., dio Stalne komisije Savezne narodne skupštine U: Ružić, Silvio (ur.), Priručni privredni leksikon, 1. izd., »Privreda«, Zagreb, 1962., str. 228. „ b) četiri komisije za utvrđivanje autentičnosti tekstova materijala Skupštine na jezicima na kojima nisu bili podnijeti: za srpski, hrvatski, slovenski i makedonski jezik. “ Jump up ↑ Stefanović, Jovan V. Ustavno pravo Jugoslavije i komparativno pravo, knj. 1., III. izd., Školska knjiga, Zagreb, 1965., str. 165. Wikicitati „Kod nas je to pitanje bilo i ranije riješeno, što se tiče saveznih zakona, u Poslovniku Savezne narodne skupštine. On je propisivao da se originali zakona na srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom jeziku čuvaju u Saveznom izvršnom vijeću i da se na njih stavlja državni pečat (čl. 113). Nije, međutim, bilo propisano tko te originale potpisuje. A za zakone koje je donosio Sabor Hrvatske bilo je propisano u Poslovniku Sabora da se njihovi originali čuvaju u Saboru i da se na njih stavlja pečat Sabora (čl. 104).“ (Stefanović, 1965., str. 165.) Jump up ↑ Samardžija, Marko. Nekoć i nedavno : odabrane teme iz leksikologije i novije povijesti hrvatskoga standardnoga jezika, Biblioteka Dometi, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2002., str. 117., ISBN 953-6066-97-1 Wikicitati „... u 63. članku Ustava NR BiH ovako glasi: Zakoni i drugi opšti propisi Narodne Republike Bosne i Hercegovine objavljuju se na srpskom ili hrvatskom jeziku.128“ (Samardžija, 2002., 117.) Jump up ↑ (srp.) Amandman ХLI. na Ustav SFRJ, toč. 4., 8. srpnja 1971. Jump up ↑ August Kovačec: Jezici narodnosti i etničkih skupina u SFRJ. U: Pupovac, Milorad (ur.), Jezici i politike : jezična politika u višejezičnim zajednicama : zbornik, Biblioteka Naše teme, Centar CK SKH za idejno–teorijski rad »Vladimir Bakarić« (u suradnji s) »Komunist« — Zagreb, Zagreb, 1988., str. 56. ─ 67., (citat sa str. 57.); „ Iako mi jezičnu i nacionalnu šarolikost Jugoslavije rado ističemo kao nešto posve iznimno, moramo odmah reći da to u odnosu na većinu evropskih zemalja nije, osim eventualno po broju različitih etničkih i jezičkih skupina, ništa specifično. No posve je jedinstven status etničkih i jezičnih skupina u Jugoslaviji u pogledu upotrebe svoga jezika, i općenito njegovanja kulturne, jezične i nacionalne posebnosti; ovom modelu u jezičnoj politici, kojemu je osnovna načela dao AVNOJ, približuju se samo Švicarska, i donekle SSSR. Naime, za Jugoslaviju je karakteristično da nema jednog državnog i nadnacionalnog jezika, koji bi važio na cijelom teritoriju, a da osim osnovnih nacija (južni Slaveni osim Bugara) i svaka druga etnička i jezična skupina, koja to želi, ima puno pravo i slobodu na upotrebu jezika u gotovo svim sferama javnog života (ali ne npr. za službeni saobraćaj u JNA), tj. da na svom jeziku, ili na varijanti svoga jezika, organizira sve stupnjeve škola, izdaje novine, časopise i knjige, da se svojim jezikom služi u lokalnoj administraciji itd. Iako u novije doba i u drugim zemljama, barem načelno, zapažamo slične razvojne tendencije, do danas nijedna zemlja nije dosegla razinu jugoslavenske jezične politike ni u pogledu pravnih normi ni u pogledu prakse. Jugoslavija zauzima posebno mjesto na jezičnoj karti Evrope, ne samo po broju i raznorodnosti etničkih i jezičnih skupina neko i po upotrebi jezika narodnosti u najrazličitijim sferama života. “ August Kovačec Jump up ↑ Hrvoje Matković Povijest Jugoslavije ISBN 953-6308-12-6 s 257 Jump up ↑ ibid s 280 Jump up ↑ ibid s 341-342 Jump up ↑ Ludwig Steindorff, Povijest Hrvatske, Zagreb, 2006. Jump up ↑ Ludwig Steindorff, Povijest Hrvatske, Zagreb, 2006. Jump up ↑ Davor Marijan, Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 72, ISBN 978-953-212-339-5 Jump up ↑ Davor Marijan, Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 72, ISBN 978-953-212-339-5 Jump up ↑ Davor Marijan, Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 75, ISBN 978-953-212-339-5 Jump up ↑ Davor Marijan, Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 74, ISBN 978-953-212-339-5 Jump up ↑ Davor Marijan, Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 76, ISBN 978-953-212-339-5 ↑ Jump up to: 16,0 16,1 16,2 Ivan Bilić: Kronologija raspada SFRJ i stvaranje Republike Hrvatske do 15. siječnja 1992., National security and the future, sv.6 br.1-2. ožujak 2005. Jump up ↑ Jugoslavija - država koja je odumrla Dejan Jović p107 Povezani članci[uredi | uredi kôd] Jugonostalgija Titoizam Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd] CIA Intelligence Report. „Yugoslavia: The Outworn Structure“ (engl.) CIA Intelligence Report] Dokumentirana Jugoslavija Domaći dokumentarni filmovi o socijalističkoj Jugoslaviji [sakrij] v • r • u Komunističke države Sadašnje komunističke države Flag of the Peoples Republic of China.svg Kina · Flag of Cuba.svg Kuba · Flag of Laos.svg Laos · Flag of North Korea.svg Sjeverna Koreja · Flag of Vietnam.svg Vijetnam Hammer and sickle transparent.svg Prijašnje komunističke države Flag of Afghanistan (1980-1987).svg DR Afganistan (1978. - 1992.) · Flag of Albania 1946.svg NSR Albanija (1946. - 1991.) · Flag of Angola.svg NR Angola (1975. - 1992.) · Flag of Benin (1975-1990).svg NR Benin (1975. - 1990.) · Flag of Bulgaria.svg NR Bugarska (1946. - 1990.) · Flag of the Czech Republic.svg Čehoslovačka (1948. - 1990.) · Flag of East Germany.svg DDR (1949. - 1990). · Ethiopia 1987-1991.PNG NDR Etiopija (1974. - 1991.) · Flag of South Yemen.svg NDR Jemen (1969. - 1990.) · Flag of SFR Yugoslavia.svg SFR Jugoslavija (1945. - 1991.) Flag of Democratic Kampuchea.svg Demokratska Kampućeja (1975. - 1979.) · Flag of the Peoples Republic of Congo.svg NR Kongo (1970. - 1991.) · Bahnmarke bleibt an Backbord liegen.svg Sovjetska Republika Mađarska (1919.) · Flag of Hungary (1949-1956).svg NR Mađarska (1949. - 1989.) · Flag of the Peoples Republic of Mongolia (1940-1992).svg NR Mongolija (1924. - 1992.) · Flag of Mozambique (1975-1983).svg NR Mozambik (1970. - 1990.) · Flag of Poland.svg NR Poljska (1944. - 1989.) · Flag of Romania (1965-1989).svg SR Rumunjska (1947. - 1989.) · Flag of Russian SFSR.svg Ruska SFSR (1918. - 1922.) · Flag of the Soviet Union.svg SSSR (1922. - 1991.) · Flag of Somalia.svg Somalska DR (1976. - 1991.) · Tuvan Peoples Republic flag 1933-1939.png NR Tuva (1921. - 1944.) Kateg
Posted on: Wed, 06 Nov 2013 20:55:27 +0000
Trending Topics
© 2015