je dugačko, al možd anetko pročita ;) Kako će desnica doći na vlast? Na svim mogućim portalima i društvenim mrežama se vodi rasprava oko modela po kojem bi desnica mogla doći do značajnijeg udjela u vlasti. To bi bilo spasenje od crvene gamadi, konačno oslobođenje naroda hrvatskoga, predziđa kršćanstva itd. Prijedloga ima onoliko koliko ima desnih nebirača. No kad ih malo pobliže pogledamo svi prijedlozi se svode na jedan jedini: desnica se mora ujediniti. Na prvi pogled zvuči logično i srcedrapajuće. Ta konstatacija psotaje tim bolnija kad se pogledaju brojke i jednostavnom računicom se zbroje glasovi desnih birača. A tek navodni programi raznih desnih stranaka. Oni sliče kao jaje jajetu. I normalan čovjek, prosječni Hrvat bez tendencije da bude velik se pita: “Zašto te stranke ne mogu postići jedinstvo kad su im programi tako slični i ciljevi tako čisti ko suza? “ Kako to da oni, koji toliko trube o tragediji naroda, ne mogu prebroditi svoje osobne interese i ujediniti se s onima koji misle kao i oni? Zar je moguće da svi govore isto, a misle na nešto sasvim drugo? Ako na politički uspjeh primjenimo jednostavne formule uspjeha iz drugih područja života, onda bi to moglo izgledati ovako. Slušajući tog napaćenog hrvatskog birača srce mi zakrvari i osmijeh se pojavi na licu, sarkazam pobijedi sažaljenje i počnem na stvari gledati iz druge perspektive. Ako možemo vjerovati velikim imenima iz sviejta uspjeha, onda je uspjeh posljedica truda, sposobnosti, energije koju ulažemo da bismo postigli neki cilj. Što više znanja i energije i što manja ploha koncentracije, to sigurniji uspjeh. Zašto desne stranke ne uspijevaju u postizanju navodnih ciljeva: slobodna hrvatska, humana, standardno prihvatljiva, itd. ? Po standardnoj definiciji ciljeva, koja se koristi u psolovnom svijetu cilj mora biti: specifičan, mjerljiv, prihvatljiv, realan i rokom određen. Pogledajmo kakve to ciljeve imaju naše desne stranke da vidimo je li uopće moguće da oni s tako psotavljenom strategijom uopće ikada dođu u Sabor. Kako izgledaju ciljevi naših desnih lučonoša? Meni se čini da je njihov cilj postizanje idealnog “hrvatstva”, moralno neupitnih kategorija političara, idealne države čistokrvnih Hrvata, bez izdajica, udbaša i masona. Tko su ti koji nisu “čistokrvni”, određuje glavni “ovan zvonar” po svojem nahođenju. Čim netko iz stada ne slijedi “ovna zvonara” on ulazi u zonu masonstva, izdajništva i udbaštva. Ako neki beta tip poželi psotat alfa tip, onda dolazi do stvaranja nove matice. Još čišće i još jasnije desno. Program se prepiše i ubaci se jedna dvije rečenice s novim logotipom, obično dodatkom prethodnom uz neku crticu koja naglašava originalnost kopije. Ta nova čistokrvna spasiteljska organizacija ima jasno definirane ciljeve i program. Ciljeve? Je li to stvarno tako? Ciljevi su specifična kategorija, mjerljiva… A postizanje idealnog stanja po ovoj definiciji nije cilj nego proizvoljna kategorija, potpuno nemjerljiva. Kako ćemo izmjeriti poštenje? Vi neznate, ali zna “ovan zvonar”? Ako dakle netko psotavi da mu je cilj da Hrvatska bude katolička, zemlja sretnih ljudi itd… onda se on već odlučio da nikada ne će doći u poziciju da doprinese tom navodnom cilju. Zašto? Ovakva definicja cilja već u samoj sebi krije pretpostavku neuspjeha, ona je nemjerljiva i prema tomu nikad nitko ne će moći utvrditi jesmo li to postigli ili ne. Osim naravno jednog jedinog “ovna zvonara”, a njegova mjerlia su promjenjiva kao vjetar u Dalmaciji. On obično ostaje nepromjenjiv, nesavitljiv u svojim “ciljevima”, pa makar i do zadnjeg čovjeka, koji je naravno opet on. On je dakle postigao svoj politički cilj. Političke marginalne grupe stalno iznova stvaraju nove vođe i nove “ciljeve”, ali uvijek ostaju na izgled neuspješne, ne dolaze u zastupnički dom. Je li to tragično za narod? Bilo bi kad bismo od takvih grupica očekivali da one stvarno rade za narod, no njima nije stalo do naroda, njima je stalo do njihove navodne čistoće, to je njihov cilj. Oni su ga postigli onoga trenutka kad su sami sebe proglasili čistima, a sve druge nečistima. Njihov posao je dakle završen. Govoriti o ujedinjavanju grupacija kojima je cilj “biti pošten”, a ne doći u Sabor, je gublejnje vrmena i energije. Vika i galama o narodu koji tone i kojeg treba spašavati je marketinški trik koji pomaže njima u postizanju njihvog osobnog cilja “Biti veliki Hrvat, pošten, neizdajnik itd”. Politički uspjeh na ovim pretpostavkama nije moguć, ako nam je cilj poboljšanje života hrvatskog naroda. Takav cilj pretpostavlja potpuno drugačiji pristup i metode. No krenimo redom. Da bismo postigli bolje uvjete za narod moramo doći do pozicija na kojima se to može raditi. Ne mogu voziti auto ako nemam ni auto ni volan. Najprije dakle moramo doći do Sabora ili EU parlamenta jer se tamo donose zakoni. Naši prijatelji iz prvog dijela ove analize će odmah reći da su oni protivnici EU i da ne žele tamo. Već sad vidimo da oni ne mogu i ne žele napraviti ništa za narod. Oni ne žele preuzeti realnu odgovornost, njihov cilj nije narodni cilj, nego osobni. Njima nije cilj donositi zakone, nego biti u pravu, biti čist i najčišći. No nastavimo dalje. Cilj mora biti specifičan, dakle nezamjenjiv s nekim drugim ciljevima, mora biti jasan, prepoznatljiv. U politici i demokraciji je to zastupničko mjesto. Prepoznatljivo i jasno. Imaš li mjesto, postigao si cilj, nemaš li ga, nisi. Dakle cilj je mjerljiv. Treći korak je da cilj mora biti prihvatljiv, dakle u našem slučaju moramo prihvatiti posljedicu našeg rada, mjesto u Zastupničkom domu. Kako će dakle netko djelovati za narod ako odbija i samu instituciju u kojoj se donose zakoni. To je kao da vam netko nudi da vas preveze do bolnice, ali ne želi voziti auto koji je jedini na raspolaganju. Zamislite da iamte srčani infarct, vaš spasitelj međutim kaže da on ne će u taj auto jer ne voli tu marku. Cilj mora bit i realan. Pogledajmo zašto je to važno. Nerealni ciljevi su uvijek izvor frustracije i izvor isprika. Ruski psiholozi su već odavno utvrdili modele motivacije kod športaša. Pri tomu su dokazali da je za postizanje ciljeva jako važno da budu realni, dostižni. Dakle ako želimo raditi za narod onda moramo postaviti realne ciljeve, a ne ciljeve koji su želje. Ja bih rado da narod bude bogat i sretan. Zvuči fantastično, ali je obično laprdanje. Ja bih ukinuo privatizaciju. Genijalno i u potpunosti irealno. Ja bih pozatvarao sve lopove. Izvrsno, ali opet neostvarivo, logički i praktički. Naravno da će oni kojima nije stalo do naroda, nego do njih samih, odmah dignuti glas: šta ti bi ostavio lopove, mater ti lopovsku, i ti si izdajnik, udbaš itd. Što je najinteresantnije postoje ljudi koji takvim bukačima vjeruju i dalje. Taj fenomen je u znanosti opisan na primjerima sekta koje su svojim članovima obećale smak svijeta. Kad smak svijeta ne nastupi onda nastane fenomen još jačeg propagiranja novog datuma. Taj fenomen ima veze s čovjekovom željom da izbjegava disharmoniju između svojih odluka i svojeg stava. Preneseno na jednostavan jezik: čovjek traži potvrdu da je bio u pravu kad je nešto učinio, u našem slučaju vjerovao u smak. Ako taj smak ne nastupi on postaje još žešći. Takvim postupkom on sam sebe uvjerava da je bio u pravu, da njegova odluka nije bila kriva. Inače bi došlo do disonance, a to je teško priznati. Vjernici tu disonancu liječe u ispovijedi. Sektaš pak, pomoću svoga “ovna zvonara” uvjeri sebe da su svi oko njega ludi, a on ispravan. Takvi modeli vode do stvarnog ludila, ali sljedbenici ne vide ludilo, oni misle da je svijet oko njih lud. No vratimo se natrag na našu realnost ciljeva. Svaki cilj koji je nerealan u sebi nosi podsvjesnu odstupnicu. Po toj odstupnici naša podsvijest priprema način kako ćemo sebi i drugima objasnit neuspjeh. Nerealan cilj je dakle u samom početku tako konstruiran da onomu koji ga zdušno zagovara daje ispriku za neuspjeh i time ga praktički tjera na neuspjeh. Nisam mogao uspjeti jer su svi protiv mene itd. U hrvatskoj politici to su mediji i masoni. Zvuči logično i to je sjeme za onaj fenomen sekti. Umjesto da se odreknemo krivog puta, mi još žešće slijedimo neuspješne “ovnove zvonare”. Taj fenomen je u hrvatskoj politici toliko izražen da je bolan. Pogledajte samo imena navodno sposobnih. Uvijek ista imena i iste face. Kkao god da okrene rasprava, oni se pojave. Zašto? Zato što ljudi koji ih predlažu ne mogu prihvatiti činjenicu das u vjerovali šarlatanima ili nesposobnjakovićima. Puno je prihvatljivije sebe uvjeriti das u krivi mediji, nego da je navodni spasitelj obična šuša. Tko voli priznati da je bio sljedbenik lopova, šuše, seronje ili kukavice? Kognitivna disonanaca je ubitačna i mi ju izbjegavamo svim sredstvima. I na kraju dolazimo do rokova. Oni su na desnoj strani obmana nepoznata kategorija. Naši vođe imaju uvijek nove rokove. Oni su kao vječito sjeme nacionalnog neuspjeha, stalno izrastaju na njivi obmane, a narod se pita zašto i dalje vladaju isti lopovi, a imamo toliko sposobnih ljudi. Kako to izbjeći? Postavljati političke ciljeve sukladno znanstvenim i praktičnim spoznajama, a ne vlastitim željama. Da je cilj postavljen realno onda nebi bilo isprike za neuspjeh i vođa bi morao podnijeti ostavku. Nismo postigli ni jedno zastupničko mjesto, nismo uspjeli. Gadno, jel da? Vođe ne podnose ostavke. To je zlatno hrvatsko pravilo vječnog neuspjeha. Ako nam je cilj raditi za dobrobit naroda onda postavimo sami sebi pitanje: pomak ili “ovnovi zvonari”?
Posted on: Sat, 10 Aug 2013 10:13:20 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015