srbijanska politička i svekolika elita još i danas po svijetu Hrvate stigmatizira kao fašiste na temelju monstruozno uveličanih krivotvorina srbijanskih povjesničara o srpskim žrtvama u vrijeme NDH, dok Josipović na sve srpske provokacije šuti, guta Nikolićeve kritike o demokratskom stanju u Hrvatskoj i uništava hrvatski nacionalni ponos ali i troši hrvatsko strpljenje. Prečesto se u hrvatskom medijskom prostoru i, uopće, u javnom životu, koristi sintagma o komunizmu koji je, eto, ponovno ovladao našom zemljom kroz komunističke vlastodršce, personalizirane ponajviše kroz lik i djelo predsjednika Josipovića i premijera Milanovića. No, to ni izdaleka nije tako. Njih dvojica, kao i njihova ministarska potrkala, savjetnici i medijski moguli, koji se, istina, međusobno nadmeću u hvalospjevima Titu, Partiji i partizanštini, toliko su daleko od klasne borbe, klasnog neprijatelja, prava radništva i drugih komunističkih mantri, kao što je Srbija daleko od toga da postane uljuđena država u kojoj će hrvatska nacionalna manjina uživati ista prava kao srpska manjina u Hrvatskoj. Hrvatska politička elita na vlasti klanja se samo Amonu, bogu novca, a zajednička nit vodilja s bivšim pravim hrvatskim komunistima jedino im je destrukcija Hrvatske kao samostalne države. Njihov Amon nalazi se u Londonu, a da bi njegove novce zaradili moraju izvršavati domaću zadaću od Londona i postavljenu. Tako im je, u svom vječitom trvenju s njemačkim interesima, London za zadaću dao ostvariti projekt Regija, a kao instrument za ostvarenje istog ponudio im je oživotvorenje titoizma, partizanštine i rigidnog jugoslavenstva, što su oni sa zadovoljstvom prihvatili. Slijedom istog, Tito im postaje zajednički nazivnik za sve dobro, pozitivno, napredno, integrirajuće. Tito im postaje uporišna točka, luč oko koje će se prevareni i obespravljeni narodi opet okupiti, kamen temeljac za izgradnju sretnije nadnacionalne tvorevine-regije. O Titovim zločinima, diktaturi, hedonizmu i razvratu, naravno, niti riječi. Naši lažni komunisti na programskoj platformi propale jugo-tvorevine spašavaju Srbiju od plaćanja ratne odštete (njihovo prihvaćanje teza o građanskom ratu, a ne Srbiji kao agresoru), osude za genocid (naše vlasti već pripremaju teren za službeno plasiranje svojih teza po kojima smo svi mi činili ratne zločine te stoga Hrvatska treba odustati od međunarodnih tužbi za genocid), suočavanja s vlastitom prošlosti i vlastitom savjesti (izjednačavanje žrtve i agresora kroz politiku relativiziranja po kojoj je na obje strane bilo onih koji su činili zločine i njihovih žrtava, a bez vršenja analize tko je rat započeo i s kojim ciljem). Tako Srbija sada vrlo spremno „guta“ bljuvotine poput smrti Jovanke Broz koje joj trenutačno idu u prilog iako je golemi broj njenog stanovništva orijentiran pročetnički (dokaz je i izbor četničkog vojvode Tomislava Nikolića za predsjednika). Srbija zna da će kroz regiju, nakon katastrofalnog vojnog poraza, lakše započeti ostvarivati vlastite interese osmišljene kroz Memorandum II. U tom cilju, svjesno ili ne (za nas je potpuno nebitno), pomaže im i Josipović kada kaže kako nije važno za odnose naših dviju zemalja što različito gledamo na bližu i dalju međusobnu povijest. Kao kada bi se Njemci i Francuzi poslje 2. svjetskog rata mirili na istim osnovama: jednako smo krivi, s obje strane je bilo zločina, nema ratnih odšteta itd. Pa srbijanska politička i svekolika elita još i danas po svijetu Hrvate stigmatizira kao fašiste na temelju monstruozno uveličanih krivotvorina srbijanskih povjesničara o srpskim žrtvama u vrijeme NDH, dok Josipović na sve srpske provokacije šuti, guta Nikolićeve kritike o demokratskom stanju u Hrvatskoj i uništava hrvatski nacionalni ponos ali i troši hrvatsko strpljenje. Kada je riječ o komunistima valja naglasiti kako oni hrvatski nikada nisu bili na visini historijske zadaće, što zbog vlastite ideološke indoktriniranosti, a što zbog političke naivnosti, poput Andrije Hebranga. Srpski komunisti, naprotiv, uspjeli su u svojim redovima očuvati jezgru velikosrpstva koja je u datom momentu s političke scene pomela partijske ideologe, te Srbiju preko noći, iz bastiona komunističkog jugoslavenstva pretvorila u agresivnu nacional-socijalističku državu, svojevrsni konglomerat radikalnog pravoslavlja, monarhizma, socijalizma te vojnog, financijskog i masonskog establišmenta koji je tim procesima rukovodio. Nit vodilja toga, historijski neviđenog konglomerata, jest konstanta-oživotvorenje ideje o velikoj Srbiji. Politički protagonisti se mijenjaju, a konstanta ostaje. Zato nama u Hrvatskoj predstoji velika zadaća koja je nakratko historijski zaustavljena igrama svjetskih moćnika, koji poradi svojih interesa okreću kotač hrvatske povijesti unatrag. Ta zadaća odnosi se najprije na smjenu anacionalne i gramzive vlasti, a odmah potom i sinkroniziranog djelovanja svih društvenih snaga i crkve na promjeni svjesti ljudi o potrebi njihovog snažnijeg aktivizma, od referendumskih zakonodavnih inicijativa, važnosti izlazaka na izbore, jačanja tradicionalnih vrjednosti, do društvenog neposluha ukoliko vlast ignorira većinsku volju građana. Treba razvijati domoljublje, što nikako nije u suprotnosti s rješavanjem gorućih gospodarskih problema kako to mediji nastoje prikazati, naprotiv. Krist nam reče: „Ne živi čovjek samo o kruhu...!“ Hrvati se u svojoj domovini moraju osjećati slobodni, a tada će i sve nacionalne manjine i manjinske zajednice lakše ostvarivati i svoja prava. Nacionalna sloboda je preduvjet sveopćeg društvenog razvitka. Ona oslobađa kreativnost, pronalazi rješenja, uništava beznađe. Zato, pometimo jednom za uvijek potrošene i korumpirane političke elite koje nam svima rade o glavi. Njih smo već prepoznali. Za njihovu prljavu rabotu ponajveći hrvatski pjesnik Tin Ujević kaže: Oko nas slutimo zamke i crna djela himbe, jazove opasnosti iza živica riječi! dnevno.hr/vijesti/hrvatska/102068-hrvati-srusimo-anacionalnu-vlast-zlocinac-tito-im-postaje-uporisna-tocka.html
Posted on: Tue, 29 Oct 2013 08:40:25 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015