Predrag Stražmešter (ili kako se već zove) U VELIKOM - TopicsExpress



          

Predrag Stražmešter (ili kako se već zove) U VELIKOM RITU (prvi od četiri dela) Stvari su stojale tako da se putovanje moglo, više moralo, proglasiti potpunom propašću. Nemo je posmatrao kako mu se porodica ugužvava unutar već natrpanog automobila. Nisu ga ni pogledale. Pogurao je vrata da bi se ikako mogla zatvoriti, pa vozaču pružio šaku kroz prozor. „Opa! Ja se izvinjavam“, brzo je shvatio zašto mu je na pokušaj rukovanja s druge strane bilo odgovoreno tek kiselim osmejkom. „Eto, crklo. Ja pokušavao da vidim gde je kvar, pa i opet...“ kao da nije baš ni malo pametniji, ponavljao je sve istu rečenicu još otkad im je u muci stao taj automobil, da im ponudi pomoć. Otro je šaku o fine lanene, krem pantalone, kao da je hteo da time obriše sve do tad izrečeno, a stigao je još samo da mahne za odhujalim automobilom. „I, ne zaboravite na šlep službu!“, dodao je više za sebe, povetarac je brzo razvlačio prašinu, očas posla je od čitave procesije ostala samo tačka gde se vrh asfalta utanjivao na obzorju. Da je samo znao gde se motoru krio grkljan, iskreno je želeo da mu ga prekine zubima. Mesto toga, negde je bes morao da pronađe svoj ventil, šutnuo je glupavu limenu konstrukciju, time sebi rascepio đon, cipela mu je zinula do pola, i automobilu razvalio far. Iskočilo je ono stakleno kao izbijeno oko, i odvisilo se do koliko su ga držale žice od iznutra. Putem je projurio još jedan automobil, taj nije zastao na sliku odignute haube i vrelokuljajućeg iz motora, nije čak ni usporio, usput su mu mahnuli, i bilo je toliko od njih. Poželeo je da mu se pri ruci našao kakav komad od pola cigle, ili barem kamen, pa je dohvatio prvo što se nudilo. Ali, grudve uzorane zemlje, makar koliko bile suve, to se raspadne još u letu. Dvaput je hitno zagrabljenim, pa se kanio ćorava posla. Odgore je žežalo da mu se već usijavala ćela. Prebacio je ono malo kose što mu je drumska promaja razduvala, vratio ju je na kožu lobanje, poravnao zaglađivanjem da joj se dugi krakovi nameste kao u svojim žljebovima. Preko puta, nudila mu se hladovina. Rastao je tamo jedan divlji ringlov, plodova još ne zrelih ali žućkastih, sitnih i ne većih od njegovog nokta. Podno drveta, bila je i nekakva kamenčina, debela, dugačka i donekle bela, uronjena u njivu mirovala je pokraj puta. Dva putnička vozila, plus njegov, krepan, cenio je da bi to morao biti celodnevni promet na drumu pored kojeg je grickao plod divljeg ringlova. Bio je nakiseo i skupljao mu je usta, ali bez obzira, pružao je on i dalje šakom put niske krošnje, prebirao kroz ubrano, one sasvim zelene bacao gde je pljuckao koštice. Isplanirao je, i baš se jako namerio da im putovanje bude bolje od bilo kojeg dotadašnjeg izleta, letovanja, i kuda su sve odlazili kad bi se dočekao godišnji odmor. Živeli su u tuđini, tačnije, jedino je on bio u tuđini, supruga mu i njihove dve ćerke su bile sasvim zadovoljne tamo gde su do tad i bile, u svojoj rođenoj zemlji. Potrudio se, organizovao sve osim neposlušnog automobilskog motora, pa su se zaputili da pređu te hiljade kilometara do njegovog kraja. Osećao je to kao da je bila obaveza, da svoju decu prošeta travom tamo gde se on ispilio, da im pokaže gde je pio vode kao mali, odmah pored i gde je naučio da pliva. Pa im je varoš, gde je on izučio zanat, bila dosadna, uglavnom jer je sladoled tamo bio pomalo tvrd, krutili ga komadići pravog voća, a selo gde se rodio bilo zasrano jatima gusaka. U selu su se zadržali nešto kraće neg’ u varoši, pa krenuli putem natrag, da bi se što pre vratili odakle su i krenuli. I da bi im izdahnuo auto. Više nije birkao dal’ je bilo skoro zrelo ili ne, žvakao je gurnuto u usta sve odreda, i koštice ako je koja bila mekša, nije mu smetalo nakiselo i gorko. Šlep služba je sigurno imala nekakva druga i pametnija posla, dok ih je išekivao je i strepeo, a do kad je sunce krenulo da preklapa u sutonjem smeru, živci su mu se već bili razlabavili. Iskreno, bilo ga je baš briga ako bi stigli za pet minuta ili pet dana, ležao je na onoj beloj dugačkoj kamenčini i odmarao leđa. No, teško se lepio za kamen, nekoliko puta je morao da se ustavlja u klizanju. Kad je u neka doba zadremao, odmah je i sleteo. Nije bilo visoko, ali je dobrano bubnuo. Našao se u čudu, pa se ipak vratio. Prvo je samo seo, pričekao malo, pa se još pažljivije opružio. Ispod njegovog legala nešto je kao grebuckalo, prislonio je uho da bi bolje osetio titraje i kako se zemlja ispod kruni u sitnom. Hteo je da odskoči s kamena, ali se nije našlo dovoljno vremena, bio je opet zbačen. I ne samo on, pratilo ga je grumenje izvaljene zemlje, jedan ga je i dohvatio po glavi, za tolicko mašio gde se na slepom oku gasi život. Zamantalo mu se, od udarca ga nije toliko bolelo koliko mu se svet mutio, a udovi otežavali do otpadanja. Pomislio je da bi bilo dovoljno za taj dan, pa se srondao sebi pod noge. Probudilo ga je novo sunce, i jutarnja dreka atarskih ptica. Po ustima je razmazivao nekakvu oporost, sličnu onoj po pijanoj noći. Ležeći, prvo se iskrenuo da vidi da li mu je automobil još uvek tu. Čekao ga je smireno, otvorene haube i prozora. Jedan vrabac, kao da ga je naslutio, hteo je da odmah izleti, ali je ipak prvo zastao, otežalog stomaka se odmorio na prozorskom otvoru uz zadnje sedište. Bolje je kljunom poduhvatio za njega prevelik i ceo režanj puterom još uvek zamazane salame, na njemu se klatio i komadić kiselog krstavca. Otresao je vrabac to kiselo sa lovine, pa konačno prnuo dalje, valjda da nahrani šta je imao u gnezdu. Koraci su mu bili teški, nabadao ih je grđe neg’ da je čačkalicama lovio krmenadle. Seo je za volan, masirao od sinoć ubijeno mesto na glavi, drugom mahinalno okrenuo ključ. Automobil je zabrektao, prvo samo trznuo, skoro poskočio, pala je hauba da se ljudski zatvori, a onda je i zapucalo iz auspuha. Skinuo je nogu s gasa, tek pomalo dozirao kako se konačno upaljeno ne bi ugasilo dok je još hladno. Zagladio je kosu da mu se fino užljebi preko ćele, motor je kuckao s tačnošću sprinterske štoperice. Iskrenuo je pogled na gde je prespavao noć. Pod divljim ringlovom, i kroz njega, beli mermerni krst se izvalio iz zemlje gde je ležao skoro zatrpan; jednim krakom se proturio kroz krošnju, a vrhom upirao u gde je vodio asfaltirani put. Motor se ugasio. Okrenuo je ključ, ispod haube je opet i bez problema zabrundalo. Ubacio je u brzinu, i dodao gas. Posle par kilometara se okrenuo, vratio, i parkirao van puta kod ringlova. Za svaki slučaj, malo poizdalje od izronjenog krsta. Još uvek za volanom, izgledao je ukrug. Nije bilo da se mogao uhvatiti za išta, osim krsta. Sve ostalo su bile njive razrasle usevima. Ugasio je motor, ključ poneo sa sobom.
Posted on: Tue, 30 Jul 2013 07:27:27 +0000

Trending Topics



Recently Viewed Topics




© 2015